El-Džebanetu kukavičluk, strah, neodlučnost i panika

Podle i pogubne zamke za ljudsku misao i govor (45)

“Zbog navike Kurejšija i navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru ovoga Hrama klanjaju i robuju. Koji ih gladne hrani i od straha štiti i brani.” (El-Kurejš, 1-4)

Kada je u pitanju ljudski život, na ponašanje ljudi izvana veliki utjecaj na čovjeka i ljude ima strah, strasti, interesi, instinkti, požude, nagoni i opsjednutost nezaustavljivim stvarnosnim prolaznostima. Kao što je tama nedostatak svjetlosti, hladnoća toplote, žeđ vode, glad hrane, neznanje znanja, tako je kukavičluk neodlučnost, nedostatak hrabrosti i odlučnosti. U objektivnim okolnostima kukavičluk i neodlučnost su osjećanje pretjeranog straha koje čovjeka blokiraju i smanjuju kapacitete njegovih mogućnosti pred nekim konkretnim izazovima i opasnostima. Ovisno od same strukture ličnosti, njegove svijesti, mentaliteta, karaktera i temperamenta ljudi će na iste izazove i opasnosti različito reagirati na strah. Neki će u takvim okolnostima potpuno uzmicati, postati neodlučni, pasivni, blokirani, panični, usplahireni, uznemireni, počet će se naglo znojiti, teže disati, sušiti im se grlo, teško govore i grče im se mišići i počinju ne samo plakati nego i prenemagati kao mala djeca. U takvim situacijama kod ljudi se sužava svijest i refleksima samoopstanka i samospašavanja čovjek pojedinac pa i čitave grupe ljudi čine krive, veoma opasne postupke i ponašanja sve do krivog svjedočenja, izdaje pa čak i veleizdaje u ratu ukoliko i samo isključivo misli na svoj život i svoje spašavanje. U najtežim situacijama i najvećim izazovima kao što su bile surove i nepodnošljive staljinističke istrage i suđenja, u ratnim okolnostima, u okolnostima gladi, žeđi, iznenadnih prijetnji ili udesa na dalekim putovanjima kada se ostane bez sredstava u čovjeku i ljudima javlja se briga, neizvjesnost, kolebljivost, zebnja, panika, nepouzdanost i nesigurnost.

Evo kako Kur’an u suri Kasas 21-25 u takvim situacijama, kroz primjer Musaa, a.s., koji se odjedanput i naglo izmjestio iz grada, države, civilizacije, izobilja i našao u pustinji sam gdje ne poznaje nikoga i bez hrane: “I Musa iziđe iz grada ustrašen, preplašen iščekujući šta će se u neizvjesnosti dogoditi i reče: Gospodaru moj, spasi mene od naroda nasilnika i mračnjaka! I kada se uputi i krenu prema Medjenu, on reče: Gospodar moj će me uputiti i pokazati mi na Pravi put! A kada stiže do vode (oaze) medjenske zateče i nađe oko nje jednu zajednicu ljudi kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije djevojke koje su je od vode odbijale. Šta vi radite? upita ih Musa - Mi ne napajamo svoju stoku sve dok pastiri - čobani ne odu - odgovoriše one - a otac nam je veoma star. I on im napoji stoku, a onda ode u hladovinu i kaza: Gospodaru moj, samo ovisim od Tebe i ma kakvu mi hranu i dobro spustio i dao, meni je to uistinu potrebno. I jedna od njih dvije dođe mu poslije, idući stidljivo i reče: Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio! I kad mu on dođe i kaza mu šta je doživio, on reče: Ne strahuj, spasio si se naroda mračnjačkog i nasilničkog!

Ovaj strah kod Musaa je realan i objektivan jer on bježi iz Egipta i faraonskog dvora jer mu je prijetio atentat i smrt, a nalazi se sam bez igdje ikoga u pustinji, ne poznaje nikoga, nailazi na čobane, nomade, gorštake koji preko rede napajaju stoku dok dvije djevojke sa svojom stokom čekaju na kraju kad svi oni odu da napoje svoju stoku. Musa im prilazi, interveniše, napaja im po redu stoku, zatim odlazi u hlad i obraća se svome Stvoritelju, Gospodaru, Branitelju, i Opskrbitelju jer je tu sam bez poznavanja ikoga.

Dok je on činio dovu Gospodaru jedna od djevojaka priča ocu Šuajbu, a.s., o Musaovoj intervenciji i pomoći oko stoke. Kada je u pitanju egzistencija, strah i neizvjesnost koji su kod Musaa kao čovjeka prisutni bitni i presudni je momenat koga se čovjek najviše boji, od koga ima najveći strah, u koga se najviše uzda i od koga se najviše nada za pomoć i spas iz određenog hala i stanja.

Musa Allahu dovu čini a nije rekao djevojkama - zamolite svoje roditelje da mi pomognu, a njih je naputio da oca o svemu obavijeste. Dakle, strah, tjeskobu, neizvjesnost, opasnost, rizik, kukavičluk, zebnju i nesigurnost u životnorizičnim situacijama niko od sebe i u sebi ne može otkloniti, ali to može, kako to svjedoči primjer Musaa, a.s., nadilaziti, ublažavati, ne gubiti pribranost i sabranost u sebi i ne padati u očaj i beznađe, ukoliko se uistinu, iskreno, umjereno i sa čistom namjerom zato što stvarno vjeruje, prvo pouzda, osloni i obrati Rabbu - Stvoritelju, Gospodaru, Brinitelju i darovatelju nafake a potom u granicama svojih mogućnosti čini sve dozvoljeno da se spasi.

Komunisti su za sebe tvrdili da su ljudi posebnog kova, da su pred klasnim neprijateljem nesalomivi i nepobjedivi i zato su Josipa Visarionoviča prozvali Staljin - čelični i besmrtni. Gojko Nikoliš, general JNA je napisao da nijedan komunista u SFRJ do 1948. dok se nije došlo do sukoba sa Staljinom, nije vjerovao da je on smrtan, da može griješiti, da ga ko može prevariti i obmanuti. Ipak, kad su komunisti pošli isljeđivati svoje kolege u staljinističkim procesima, većina ih je priznala izmišljene, lažne i montirane optužbe. Te staljinističke procese manjina je preživjela, ali niko nije preživio i na smrt je osuđen ko je priznao lažnu optužbu.

Kukavičluk, sramno i nedostojno ponašanje kod ljudi može se i manifestira se i u ratu i u miru, u privatnom, javnom, društvenom životu, u siromaštvu, u strahu za egzistenciju, u bogatstvu, u strahu da se ne izgubi na haramu stečena imovina, u strahu za ocjene u školi i na fakultetu, na poslu za gubitak radnog mjesta, u politici da se ne izgubi ili ne postigne funkcija.

Ključna stvar kod hrabrosti i postojanosti s jedne i kukavičluka, panike, nepouzdanja s druge strane jeste koga se čovjek prvo i najviše boji - Stvoritelja i Gospodara ili stvorenja i ljudi.

Pogubna je, sramna i beskrajno opasna slabost kod onih koji se više boje ljudi nego Boga kada, stani-pani, treba braniti: vjeru, živote ljudi, čast i dostojanstvo, porodicu, potomstvo, sve nevine ljude i žene, imovinu, zemlju, domovinu, državu, narod, slobodu, nezavisnost, istinu, pravdu i ravnopravnost…

“Ne budite kukavice kada ste nevini napadnuti, a jači ste i tada ne nudite primirje jer je Allah s vama. On vas na vašim dobrim djelima zakinuti neće.” (Muhammed, 35)

“I ne gubite hrabrost i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadnete rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, sad drugima da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide. A Allah ne voli nasilnike.” (Ali Imran, 139. i 140)

Poslanik čini dovu: “Allahu, sačuvaj me od nemoći, bezvoljnosti, lijenosti, od kukavičluka i od škrtosti, od velike starosti i kaburskog azaba - patnje.”