Historiju je napisalo 47 autora na 2.250 stranica teksta s preko 5.000 stručnih napomena
Kapitalno djelo
U izdanju Instituta za historiju Univerziteta uz Sarajevu objavljena je prva institucionalna historiografska sinteza pod naslovom „Historija Bosne i Hercegovine“u šest tomova, sa 2.250 stranica teksta i 5.536 napomena. Razgovarali smo s direktorom Instituta dr. Sedadom Bešlijom o ovom važnom projektu
Zašto je važan ovaj projekat?
Edicija „Historija Bosne i Hercegovine“je prvi sveobuhvatni historiografski projekat sintetskog karaktera koji je nastao u okviru jedne naučne institucije, u ovom slučaju Univerziteta u Sarajevu – Instituta za historiju. Nakon što smo definirali metodološki okvir projekta, uputili smo poziv relevantnim istraživačima na dobrovoljnoj osnovi da budu dijelom projekta. Najveći dio se odazvao. Pored većine saradnika Instituta za historiju, autori dolaze iz 17 drugih ustanova iz Bosne i Hercegovine. Na kraju, pod uredničkom palicom devet urednika, ukupno je 47 autora napisalo ediciju u šest tomova koja se vremenski odnosi na razdoblje od prahistorije pa sve do 1995. godine. Svi autori su iz Bosne i Hercegovine sa zvanjem doktora nauka. Projekat smo uspjeli realizirati za ukupno dvije i po godine. Edicija ima 2.250 stranica teksta sa preko 5.000 stručnih napomena. Kuriozitet, ali po meni i jedna od tajni uspjeha projekta leži u činjenici da je budžet projekta bio simboličan. Hvala Skupštini i Vladi Kantona Sarajevo koji su dodatom podrškom pokrili osnove finansijske potrebe projekta.
Zašto je bilo potrebno skoro trideset godina od završetka agresije na BiH da se završi projekat Historija Bosne i Hercegovine?
Kao i u brojnim drugim oblastima razvoja i u historiografiji je, u odnosu na prijeratni period, došlo do svojevrsnog zaustavljanja strateške produkcije prije svega zbog agresije i svih posljedica koje je sa sobom donijela. Poslijeratna obnova države, specifičnosti novog podijeljenog obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini, nedovoljna međusobna institucionalna koordinacija, promijenjen red prioriteta u vladajućim strukturama kojima je humanistika u rubrici pod razno, ali i nespremnost esnafa historičara da se istinski uhvate ukoštac s tim pitanjem imalo je za posljedicu da tek danas imamo nešto što je trebalo biti realizirano barem dvije decenije ranije. Jednostavno, do sada nije bilo spremnog tima koji će „zasukati rukave“i krenuti u ovaj projekat.
Mnogo priče i lijepih želja, ali bez konkretne realizacije
Projekat Historija Bosne i Hercegovine je samo još jedna potvrda važnosti Instituta za historiju, ali smatramo važnim govoriti i o tome u kakvim uslovima djeluje ova institucija te općenito institucije od općeg značaja u bosanskom mozaiku nadležnosti od kantona, entiteta do državnog nivoa?
Institut za historiju UNSA samo u zadnje četiri i po godine prosječno objavljuje 8,2 izdanja na godišnjem niovu. Kadrovski smo ojačali, danas imamo 16 doktora historijskih nauka i tri magistra u svojim redovima. Digitalizirali smo svoja izdanja i time dali doprinos vidljivosti UNSA na međunarodnim rang-listama svjetskih univerziteta. Izradili smo, prvi na UNSA, projekat webshopa za naše publikacije. Značajno smo pojačali međunarodnu saradnju u oblasti akademske razmjene naših saradnika putem ERASMUS programa. Naši saradnici danas drže predavanja širom svijeta, od Lisabona do Ankare. Došli smo u situaciju da realizujemo značajne kapitalne projekte od državnog i nacionalnog interesa. Naučna smo institucija sa 64 godine postojanja i rada. Sve to nije bilo dovoljno nadležnim organima, od nivoa UNSA do kantonalnih vlada, da nam se osiguraju prostorije dostojne našeg rada, tradicije i značaja ustanove. Podsjećam da je Institut prije rata, u socijalistička vremena, bio ustanova od republičkog značaja, a da je u toku agresije bio ustanova od posebnog značaja za odbranu Bosne i Hercegovine. Bilo je dosta priče i lijepih želja, ali konkretne realizacije do danas nažalost nema. I danas svakodnevno strepimo od moguće deložacije iz neuslovnih prostorija montažne zgrade na Skenderiji. Mi, za sada, samo možemo ponavljati apele da je krajnje vrijeme da se to pitanje riješi. I dalje ćemo živjeti u nadi da će se to desiti. Pomalo smo kao kolektiv razočarani maćehinskim odnosom društvenih i državnih aktera koji bi mogli pomoći po tom pitanju.
Arhivi u Beču i Istanbulu su nam dostupni, ali...
Na historijskim narativima izgrađene su brojne ideologije i politike na Balkanu. Koji dio historije Bosne i Hercegovine još uvijek nije dovoljno istražen ili postoji skroman broj ozbiljnijih istraživača i stručnjaka kako se narativi o Bosni ne bi kreirali i dalje van granica Bosne, kao što je slučaj bio nakon postavljanja spomenika kralju Tvrtku?
Različite teme iz historije Bosne i Hercegovine su istražene kroz protekle decenije. Naravno, istraživanja se nastavljaju jer je naša prošlost toliko bogata da bi istraživačima trebalo nekoliko života da bi došli do situacije potpune istraženosti određene teme. Međutim, problem je u tome što se vrlo često bosanska historija istraživala tendenciozno i na nenaučnim metodološkim okvirima pokušavajući mitološkim konstrukcijama dati naučni oreol, pa istraživači često moraju dekonstruirati određene postavke u literaturi a ne samo baviti se svojim temama. U poslijeratnom periodu unutar institucija koje su za Bosnu i Hercegovinu razvija se naučnoistraživački i nastavni kadar u oblasti historije, koji se stručno i naučno bavi našom prošlošću od najstarijih prahistorijskih vremena pa sve do recentne prošlosti na kraju 20. stoljeća. Ta istraživanja su utemeljena na prvorazrednim historijskim izvorima. Može se kazati da danas s aspekta stručnih kadrova koji se bave antičkim periodom, srednjovjekovljem, osmanskim periodom ili periodom 20. stoljeća naše prošlosti imamo puno bolju situaciju u odnosu na prije dvije decenije. Upravo je nedavno aktuelizirana tema historijske ličnosti bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića pokazala da danas postoje bosanskohercegovački historičari koji vrlo relevantno u javnom prostoru i u svojim naučnim radovima mogu elaborirati tako važne i osjetljive historijske teme iz bosanskog srednjovjekovlja.
Koliko su nam dostupni arhivi u Beču i Istanbulu i koliko se institucionalno, mislimo na podršku države, istražuju ovi arhivi?
Arhivi u državi i inostranstvu danas su nam dostupniji više nego ikada, posebno imajući u vidu globalnu mobilnost koja je dosta olakšana u odnosu na neka prijašnja vremena, a i zbog činjenice da su posebno inostrani arhivi u smislu pristupa fondovima solidno tehnički opremljeni za istraživače. Naravno, arhivi u Beču i Istanbulu su među prvim inostranim arhivima koje posjećuju naši istraživači, zbog bogatstva arhivskog materijala koji pružaju za istraživanje historije Bosne, ali jednako tako su važni i dostupni i arhivi i Srbiji, Hrvatskoj (posebno bih istakao Državni arhiv u Dubrovniku), Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i Engleskoj. Nažalost, ne možemo još uvijek biti zadovoljni podrškom arhivskim istraživanjima koja nije prepoznata kroz javne budžete, pa se istraživači i menadžeri institucija „dovijaju“tražeći sredstva za arhivska istraživanja koja nisu jeftina putem Javnih poziva i konkursa za naučne projekte. Ta sredstva pokriju samo djelimične potrebe takvih istraživanja.