Niko ne postaje učen samo zato što je pobožan
Poznat nam je slučaj Musaa, a.s., koji se nije gnušao toga da stiče više znanja i spoznaje činjenice i pored toga što je postao Božijim poslanikom, pa je prevalio čitave razdaljine morem tražeći saznanje i tragajući za istinom
Muslimanski učenjaci su na temelju kur’anskog i hadiskog pravila da je znanje istovremeno i kreacija svoj naučni rad zasnivali na kriterijima kao što su: Nema znanja bez djela, ni djela bez znanja! Znanje bez djela isto je što drvo bez ploda! Znanje bez djela je kao grmljavina i sijevanje bez kiše! Kada je jedan od muslimanskih učenjaka upitan da kaže što je korisnije, znanje ili rad, odgovorio je: „Znanje onome ko ne zna, a rad onome ko ne radi!“I prema islamu, postoji urođeno i stečeno znanje (Dvije su vrste znanja: urođeno i stečeno).
U ovom kur’anskom poglavlju se dalje kaže da Allah čovjeka „poučava peru i onome što ne zna“, a ovo upućuje na mišljenje i može značiti da svako znanje treba zapisati jer se ono jedino na taj način može trajno sačuvati i predati u emanet drugim dolazećim generacijama. U vezi s tim u jednoj predaji stoji: „Bilježite znanje pisanjem (tj. zapišite ono što znate i što ste naučili, jer se nezapisano lahko zaboravlja).“A narodna mudrost kaže: „Sve što se priča i pamti zaboravlja se, a sve što se zapiše ne zaboravlja se“.
Kur’an podstiče čovjeka da stiče nauku i saznanja... A uzor muslimanu u tome je Alejhiselam koga Kur’an upućuje da i sam traži više znanja i da se ne zadržava na određenoj granici ako za to ima uslova: „... I reci: „Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!“(Ta-ha, 114) Uzvišeni Allah dao je Muhammedu, a.s., svaku vrstu savršenstva, i ne zapovijeda mu da traži povećanje ničeg drugog, do, samo znanje. Prema Kur’anu, zna istinski samo onaj ko svoje nutarnje saznanje pretače u svoju stvarnost. Poslanik islama nije stoga bio samo primalac Allahove Poruke čovječanstvu, on je Vjerovjesnik i nosilac Poruke, poslan da poučava (Poslan sam da poučavam). On je učio čitavog svog života, ali i poučavao (Neka mi Allah ne blagoslovi dan u kome ništa novo ne naučim!).
Islam je jedina vjera čije su prve riječi bile afirmacija i podsticaj na učenje, čitanje, nauku i znanje... Time je islam, odmah u startu, trasirao svoj put, to je put stalnog učenja, čitanja, stalnog traganja za znanjem i naukom.
Uprkos činjenici da je Muhammed, s.a.v.s., nepismeni poslanik, bio prvi koji je poveo borbu protiv nepismenosti. Došao je da poduči ljude knjizi, te je, čim mu se ukazala prva prilika, omogućio ljudima da nauče pisati. To je bilo nakon Bitke na Bedru, kada su muslimani zarobili nekoliko mušrika, od kojih su neki znali da pišu. Tada im je Allahov Poslanik, s.a.v.s., dao mogućnost otkupa da svaki od njih poduči pisanju desetoro muslimanske djece. Zejd ibn Sabit kaže: “Ja sam naučio pisati od njih.” Zejd ibn Sabit je kasnije zapisao Objavu i nakon toga prepisao Kur’an, naučio je pismo od mušrika.
Islam traži da oslobodimo svoj razum od praznovjerja i pukog imitiranja
Na taj način se naš Poslanik borio za opismenjavanje muslimana, za njihovo naučno a time i svako drugo usavršavanje i napredovanje.
Koliko islam priznaje i uzdiže nauku potvrđuju i ova dva citata. Nad ulazom svakog univerziteta maurske (muslimanske) Španije nalazio se ovaj natpis: „Svijet počiva na četiri stuba: na znanju mudrih, na pravednosti velikana, na molitvi pravednih i na odvažnosti hrabrih“. U jednoj predaji stoji: „Tinta učenjaka je dragocjenija od krvi šehida.“
Niko, međutim, ne postaje učen samo zato što je pobožan. Uz iskrenu vjeru u Allaha musliman je pozvan da svoju sreću traži svojim znanjem. Vidi se to sasvim dobro iz riječi Allahova poslanika Ibrahima, a.s., u 19. suri - 43 ajetu: „...O oče moj, meni dolazi znanje a ne tebi, zato me slijedi, i ja ću te na Pravi put uputiti...“Najveća sreća svakog muslimana i muslimanke, iskrenih u svojim vjerovanjima, jest valjano ovosvjetski život provesti u pobožnosti svom Stvoritelju kako bi Allahovo zadovoljstvo i milost zadobili u onosvjetskom životu. Preko znanja vjerovanje prelazi u dobro djelo. A čovjek je upravo velik po dobru koje čini. Otuda je dova Allahova Poslanika, s.a.v.s., jednom njegovom drugu bila: „Moj Bože, podari mu razumijevanje u vjeri!“I zaista, musliman je sretan ako vjeruje, ali onaj ko uz iskrenu vjeru ima još i jasno i razgovjetno razumijevanje svoje vjere, nedvojbeno, je mnogo sretniji. Osim toga, za pun i bogat život je, uz postojanje jasnog cilja, potrebno još i znanje o njemu, znanje da je to što se želi istinski veliko i plemenito, a uz jedno i drugo potrebno je čvrsto uvjerenje i spremnost na žrtvu. Samo tako se dolazi do uspjeha.
Prvi bi muslimani, kada bi iskrslo neko pitanje, potražili njegovo rješenje u Kur’anu, pa ako bi ga našli prihvatili bi ga. U slučaju da ne bi našli potpuni odgovor u Kur’anu, proučavali su život i rad Božijeg Poslanika, s.a.v.s., ne bi li pronašli da li se takav primjer dogodio u njegovoj praksi, pa ako ni tu ne bi našli zadovoljavajući odgovor, pitali bi svoje najučenije alime, sve iz razloga da bi pronašli najbolji i najprikladniji odgovor.
Naređujući muslimanima i muslimankama da se koriste naukom, Muhammed, a.s., nije mislio samo na to da svaki musliman i muslimanka moraju steći određeno znanje, nego je mislio da je traženje nauke, u isto vrijeme, ibadet – koji svakog učenjaka približava sve više Bogu. Nauka je po islamu sveta dužnost od koje čovjek mora imati koristi i na ovom i na budućem svijetu. Zato su prvi pioniri islama žudili za znanjem i njegovim širenjem, a sa željom da spoznaju veličinu Božiju i da joj se približe.
Rukovođeni ovim plemenitim ciljevima, muslimani su kako bilježi historija, prvi koristili eksperimentalni metod u nauci i, oslobađajući je od predrasuda i iluzija, postavili je na logičke i zdrave temelje.
Prema tome, islam traži da oslobodimo svoj razum od praznovjerica i pukog imitiranja. Hoće čovjeka koji zna zašto vjeruje i šta je to u što on vjeruje. Ne treba ići u džamiju samo zato što je vidio da to i njegov babo čini i obratno. Hoće da se tačno zna zašto nam treba džamija i šta nam nudi vjera.
Međutim, u oblasti duha, poznavanja istine o kosmosu i cilju življenja ne prevazilaze prva saznanja koja graniče s bajkama i izmišljotinama. To, drugim riječima, znači da njihov naučni napredak nije srazmjeran njihovom razumijevanju istine i nije odgovarajući njihovoj vezi s Allahom, Stvoriteljem kosmosa i čovjeka...
Musliman zna da nema dobra u nauci koja ne vodi spoznaji prave istine, spoznaji Allaha, dž.š. Jer, kakva korist od toga ako čovjek nauči osobine kosmosa i prirode a zanemari Stvoritelja koji je sve stvorio a zatim uputio!? U ovom slučaju nauka nema svoju pravu ulogu i ne vodi čovjeka do istine o njegovom vlastitom postojanju i zadatku u životu... Zbog toga Kur’an prigovara ranijim civilizacijama što su ostavljale ljude neupućene u istine i prava značenja... „A zašto ne razmisle sami o sebi? Allah je stvorio nebesa i Zemlju i ono što je između njih – s ciljem i do roka određenog. A mnogi ljudi ne vjeruju da će pred Gospodara svoga doista izaći.“(Er-Rum, 8)
Nema vjerovanja u Allahovu jednoću i nema iskrenog imana bez poznavanja istine o kosmosu i bez razumijevanja Moći i Snage koja je jedinstvena u svojoj kreativnosti... Na ovo ukazuje i Časni Kur’an riječima: „Zar ne znaš da Allah s neba spušta vodu i da Mi pomoću nje stvaramo plodove različitih vrsta, a postoje brda bijelih i crvenih staza, različitih boja, i sasvim crnih. I ljudi i životinje i stoke ima, isto tako, različitih vrsta, a Allaha se boje od robova Njegovih – učeni...“(El-Fatir, 27-28) Stoga je neophodno da se musliman oslobodi neznanja koje je bilo i koje je uvijek razlog svakog apriornog mišljenja: „Oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu...“(Junus, 39)
Prizori u kosmosu koji su put ka spoznaji Stvoritelja i razumijevanja tajni života privlače pažnju. Iz dana u dan, obrazovanje dobija sve veću ulogu u životu ljudi i postaje najdublja potreba njihovog vlastitog razvoja. „Ma kakvim znanjem ovladao tvoj um, ne zastaj nikad u učenju ni časa, jer znaj - da prekidanja u učenju nema“, davno je govorio mudri Firdus (Mislilo, str. 258). Za nas muslimane potreba za stalnim sticanjem znanja nikada nije ni bila upitna. „Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. Samo oni koji pameti imaju pouku primaju.“(Zumer, 9)
Znanje je najskuplja „roba“na svjetskom tržištu
Znanje je bilo, a i danas je „roba“koja je najskuplja na svjetskom tržištu. Ukoliko se želi biti prisutan na tom tržištu onda valja u to tržište i puno uložiti. Živimo u vrijeme kada se dešava „eksplozija znanja“. Prema navodima stručnjaka znanje u svijetu i broj informacija se udvostruči svakih 5-8 godina. Ovakav porast znanja i informacija moguće je pratiti samo stalnim radom i permanentnim obrazovanjem i nadogradnjom obrazovanja.
Poznat nam je slučaj Musa, a.s., koji se nije gnušao toga da stiče više znanja i spoznaje činjenice i pored toga što je postao Božijim poslanikom, pa je prevalio čitave razdaljine morem tražeći saznanje i tragajući za istinom. „I nađoše jednog Našeg roba kojem smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili. „Mogu li da te pratim“, upita ga Musa, „ali da me poučiš ti onome čemu si ti ispravno poučen.“(El-Kehf, 6566) To je ispravan put, jer je mudrost vjernika izgubljena stvar, i gde je god nađe ona je njegova. (Tirmizi) Dovoljno je da je traženje nauke put koji vodi u Džennet, dovoljno je kad musliman zna da je korisna nauka dio imana: „Ko slijedi put na kome stiče znanje Allah će mu olakšati put u Džennet.“(Muslim, Ebu Davud i Tirmizi)