Posebna snaga karaktera, intelekta i principijelnosti
Suljo Ćerimović
Prema onome što ja znam o profesoru Mustafi Sušiću kroz moje druženje sa njim mislim da je posjedovao snagu karaktera i snagu intelekta, uman, principijelan i hrabar. Kada sam Ferid-ef. Dautoviću poslao poruku da je Mustafa preselio odgovorio mi je: „Molim Allaha da mu podari džennet. Divan čovjek, dobar prijatelj i odličan profesor. Posljednji alim među nama iz tradicionalne hanefijske škole, vrlo principijelan i sa jasnim stavovima.“U vremenu Agresije na BiH bili smo članovi obnoviteljskog sabora IZ, tada smo se pobliže upoznali, a zbog istih stavova po pitanju funkcionisanja Islamske zajednice i sprijateljili. U vremenu dok sam obavljao dužnost rukovodica vjerskoprosvjetne službe pri Medžlisu Sarajevo u okviru ramazanskih aktivnosti dva ramazana sam sa profesorima Gazijine medrese: Mustafom Sušićem, Mustafom Spahićem i Dževadom Hodžićem za vrijeme teravih-namaza obilazio sarajevske džemate kojom prilikom su oni držali predavanja. Pošto je to bilo vrijeme agresivnog ataka na našu islamsku tradiciju profesor Mustafa Sušić je u svojim predavanjima naglašavao potrebu očuvanja naše islamke tradicije u ibadetu. Govorio je između ostalog: “Svaka ljudska zajednica, koja je svjesna sebe, pokušava da na prepoznatljiv način legitimizira svoje postojanje i to kroz njegovanje i čuvanje načina života koji je naslijedila od svojih predaka. Islamska tradicija balkanskih muslimana, danas je suočena sa najozbiljnijom prijetnjom svog nestanka. S jedne strane, ugrožena je od svog okruženja kao i civilizacijskog trenutka u kome živimo ali je ugrožena i od samih nas muslimana. Mi sami, svojim nečinjenjem i nonšalantnim odnosom prema tom pitanju, ugrožavamo tu tradiciju a opet, s druge strane naši prijatelji iz muslimanskog svijeta prave od nas pokusne kuniće za svoje sumnjive projekte koji nisu nikome donijeli nikakvog dobra dok mi to mirno promatramo i ništa ne činimo kao da se to nas i ne tiče. Naši očevi su imali daleko dosljedniji odnos prema svim oblicima života a posebno ‘ibadeta, od ovih koji nam se sada pokazuju u raznim egzotičnim prikazanjima. Zar oni muslimani, sa ovih prostora koji su postili i po osamnaest sati i pri tom radeći najteže fizičke poslove, ne koristeći pravo na olakšicu, da bi se omrsili iako su znali da to mogu koristiti, nisu bili bolji sljedbenici ehluselefa? Oni nisu olahko popuštali jer su bili svjesni da, kad počnu popuštanja, onda tu nema kraja. Ovi današnji pravi muslimani i kada putuju u najudobnijim prijevoznim sredstvima, gdje nema nikakvog fizičkog niti psihičkog napora, rado se časte raznim đakonijama čim uđu u to prijevozno sredstvo, jer, Bože moj, oni su putnici koji imaju pravo da ne poste. Kad god se u prvi plan stavlja formalno pravo na olakšicu, kako bi se našlo razloga da se ne izvrši neka islamska obaveza, tu nema puno vjere ali ima puno vjerske retorike, što nije u skladu sa intencijama islamskog vjerovanja i ponašanja. Mnogi naši očevi i djedovi radeći na svojim njivama, u svojim torbama su čuvali čistu odjeću, čak i donji veš, pa kad dođe vrijeme namaza, presvlačili su se i klanjanjali nadolazeće namaze u čistoj odjeći jer su dosljedno slijedli kura’nski zahtjev: kada ustanete na namaz očistite svoje lice, svoje ruke... Ovi današnji selefije komotno klanjaju u čistim cipelama, čak i pred Begovom džamijom. O kakvoj čistoći tu može biti uopće govora? Naši preci su, obavljajući namaz, taj čin doživljavali na najdostojanstveniji način, poštujući, do u tančina svaki propisani namaski detalj. Oni se nisu isijedali ili pričali svoje priče dok drugi džematlije klanjaju sunnet-namaze. Oni nisu preskakali preko ramena drugih ljudi da bi stigli u prvi saf. Ako su željeli u prvi saf onda su i dolazili u džemat prije negoli taj saf bude popunjen. Oni nisu bježali sa namaza, nakon završetka farza nego su sklanjavali sve sunnet-namaze. Ovima današnjim selefijama puna su usta sunneta, sve dok ne dođe do konkretnog izvršenja tog sunneta. Kada do doga dođe, oni odoše da bi ga, kako kažu, klanjali kod kuće... Također sam jako iznenađen nedavnim ozvaničenjem prava na spajanje namaza. Ko je to tražio? Jesu li to tražile džematlije? Odlučno tvrdim: nisu! Pa, ko bi to mogao biti? Ako je to neka olakšica onda je ona izmišljena. Ovo me iznenađuje tim više što je pitanje spajanja namaza prvenstveno ši’itsko tumačenje islamskih propisa, jer, upravo oni i samo oni, spajanje namaza redovno praktciraju...“
Poslije predavanja sa džematlijama smo ostajali do kasno u noć, gdje je profesor odgovarao na njihova pitanja. Odgovori su bili nedvosmislen, precizni i njegovi orginalni. Nije odgovarao kao većina uleme jedni učenjaci kažu ovako a drugi ovako, nego je uvijek iznosio svoje razmišljanje o doređenom pitanju. Mnogo je volio svoje rode Umoljane. Poslije agresije na BiH obišli smo sva sela u dolini Rakitnice i oko Umoljana i sa zanosom je pričao o svim toponimima toga kraja. Profesor Mustafa je preselio na bolji Vječni svijet. Čovjek umire samo onda kada ga se niko ne sjeća. Da mu se Allah smiluje i obraduje dženetom i džennetskim Ljepotama.