Kakav je fakih ko prvo nije bio hodža?

Samedin Kadić

Ne pamtim ljepši dan. Čist zrak, čist zvuk, čist horizont. Maljoki, prvi put na Bjelašnici, uzdiše: „Ovako je lijepo samo na Šar-planini.“Dolje: gasna komora.

Kao da smo uzletjeli na drugi svijet – gdje su sve zavjese podignute. Ili, da parafraziram suru „Murselat“: „nebo obesferedženo.“

Što se tiče dženaze, profesor je, izgleda, ostavio u amanet: samo bez vaza i Begove džamije. Pametno! Nema potrebe ni za iživljavanjem, ni za estradom. Ko hoće neka halali, ko neće – kako mu drago.

Dostojanstvena dženaza; lijepa – spram dana. (Gradske su dženaze fabrika, gradski su dani sumorni).

Mezarje na humnom, ispod Gradine, bezbjedno pred Aždahom što je izmilila iz Kanjona i ostavila meandre Studenog potoka kao trag vlastite nepodnošljive mase, da bi se (brojna su tumačenja zbog čega) skamenila u stijeni – između Gradine i mezarja. Ali to je bilo davno, niko više i ne pamti kada, čak i prije nego su stočari isprtljali od Huma (od mora, od čatrnja, od bure, od nevolje, od Mediterana) i ovdje se savili, podno skamenjene aždahe.

(Otud: „Humljani“tj Umoljani).

Ispod nespaljene umoljanske džamije (ista munara kao u Kotezima; isti majstori? isti urnek?), poviše puta, može se pratiti prijelaz od stećaka do nišana. Preko puta je ono drveno korito, a još dalje: one vodenice. (Neki je, navodno, naš bjelokapić komentarisao pred ženom kako će trebati odnijeti žito na vodenicu. „Ja neću. Tebe ne gonim. A neko će morati“). Ovdje su bogumili dugo bili muslimani, a muslimani – bogumili. U obje verzije: vjerni, ozbiljni.

Prije više od šezdeset godina, profesor Sušić je otišao odavde (sa ovog raskošnog neba) u Medresu („pješke do Vraca začas“; „mladi, jaki kao zečevi“), da bi se sada vratio na tabutu (u ovu škrtu zemlju). Između su bili: Bagdad, Trebinje, Dubrovnik, Sanski Most, komunizam, Olimpijada, agresija, vehabije, takvimi, časovi, politike, levhe...

Dugogodišnji muvekit: naša je vaktija iz tridestih godina prošlog stoljeća, a “beduinska ulema” i sad na mjesec pogleda; vrijeme je matematika, znanje je dostojanstvo.

Profesor fikha: dosljedna bagdadska hanefijska škola.

Prošao džemat, a autentični fikh bez toga ne ide. Kakav je fakih ko prvo nije bio hodža? To ga je iskustvo moralno i epistemološki opredjelilo. Fikh mora da ide za čovjekom i njegovim blatom, ne bi li ga nekako uzdigao i oplemenio. Branio našu bosansku tradiciju do kraja. Možda i previše za moj ukus, pošto mislim da angažirana odbrana u pravilu koči organski razvoj. Ponekad, branio i neodbranivo; na primjer, abdesne dove. Neodbranivo - ne pred logikom ili izvorima, već pred vremenom.

Kaligraf: posljednji profesor ove prefinjene discipline u medresi. Neki su harfovi fluidni i zahvalni, neki statični, mrtvi. Preferirao pismo „divani“. (Najznačajni prepis u tom pismu je Gazi Husrev-begova vakufnama). Kasnije eksperimentisao sa digitalizacijom. Pitam se je li ikada napravio levhu u obliku šipkovog grma, kakav je, evo, naprimjer, ovaj kod njegovog mezara?

Neka je figura, u crnoj dukserici, sjedila na brdu i, obgrlivši koljena, nepomično, kao neki tužni harf „dal“, pratila dženazu. Kćerka?

(Nakon objave napisa, dobivam poruku: “Selam alejkum, efendija. Pišem sa ženinog profila vezano za tekst o rahmetli Muji Sušiću, mom dajdži. Hvala na lijepim riječima. Samo želim da kažem da je ta žena koja je gledala dženazu sa brdašca bila njegova sestra, moja majka, Raha Hebibović, koja se mlada udala, a on mlad otišao u svijet, pa ga željna ostala”).

Sve hoću da uberem šipak s grma i stavim ga usta, ali toliko je poznatih ljudi s kojima se moram i želim poselamiti. Odsvakud je došlo svijeta, učenog i neučenog, a posebno iz trinaest naših sela, gdje se nosi bijela kapa (sa slavenskim vezom i kiticom na vrhu) i topi u ustima glas „t“. Zimus nam je u Rakitnici profesor pričao kako u ovim našim bjelašničkim selima, cijelo dvadeseto stoljeće, nije zabilježeno nijedno ubistvo - ako izuzmemo ratove. Ali da je neko nekoga normalno umorio, kao što je Ademov sin ubio drugog Ademovog sina, e to nije upamćeno. To, sve u svemu, ne znači, da smo mi nekakav miroljubiv i smiren svijet. O, ne! Ali granice su izgleda ipak bile jasne.

Visočica, Obalj, Treskavica, išarani finim puderom, sretno blistaju kao rano proljeće nakon teške zime. Nebo modro kao okean, duboko kao prošlost.

Ovdje su ljudi uvijek teško živjeli i mnogo nesreće gledali.

Otud čista misao, čist živac, čist horizont.