Slovo o mome profesoru MustafiMuji Sušiću

Upedesetoj godini života za profesora fikha u Gazi Husrev-begovu medresu došao je ālim i afirmirani imam s dugogodišnjim iskustvom, priznat među svojim kolegama kao čovjek čvrstog stava i karaktera. Često je govorio da mu je odluka o obavezi da predaje u toj životnoj dobi vrlo teško pala, zato što je profesuru u Medresi shvatao teškom zadaćom koju valja savjesno, pedantno i odgovorno do kraja ispunjavati. Profesor Sušić strogo se držao tih manira; na nastavu nije kasnio i ne pamtim da je ikada odsustvovao (a bilo je ratno vrijeme), dolazio je spreman za izvođenje nastave sa svojim bilješkama koje će generacijama poslije nas, on pretočiti u kvalitetne udžbenike fikha i usuli-fikha, a kojih je itekako nedostajalo u nastavi ovog jednog od temeljnih medresanskih predmeta. Sjećam se da je spominjao da je njegov drug iz studentskih dana, naš Hercegovac rahmetli Selim Jelovac bio najkompletniji među njima bagdadskim studentima, i da je bio s takvim naučnim pedigreom da je komotno mogao predavati sve temeljne islamske predmete koje je slavni Gazija u svojoj vakufnami naveo da se predaju darovitim učenicima u njegovoj Medresi. Profesor Sušić bio je beskompromisan u odbrani naše, na hanefijskom mezhebu utemeljene obredne prakse, ne odstupajući ni u čemu od toga, i nalazeći uvijek suvisla obrazloženja i jake argumente za ono što je naučavala i čega se čvrsto držala ranija bosansko-hercegovačka ulema. Za ulemu koja je sa Istoka donosila druga tumačenja, adete i pristup prema našem narodu, imao je vrlo kritičan pristup, smatrajući da gubi svoju vjerodostojnost i da podliježe interesima, a što nikada ne smije biti obilježje istinske uleme. U svojim obrazloženjima često se pozivao na svoga profesora u Medresi Huseina Đozu, i na svoje bagdadske profesore šerijatskog prava gdje se uočavala širina u razumijevanju islama, te shvatanje i življenje vjere u stvarnosti našeg vremena, a ne u nekoj imaginaciji, nekom prošlom vremenu i u sasvim drugačijem podneblju i društveno-političkom kontekstu i uređenju od onoga u kojemu mi živimo. Za njega je svako reduciranje naše obredne prakse, pa i u najsitnijim detaljima, bilo isto što i poigravanje s propisima. Ukazivao je na te primjere neumorno. Namaz (salat) za njega je bio paradigma našeg obrednog reda, urednosti i discipline koja može biti primjer svim drugim muslimanima u svijetu. Nerviralo ga je što naša aktuelna ulema ne zauzima beskompromisan stav u pogledu očuvanja tog obrednog jedinstva u svim prilikama i na svim nivoima. Rahmetli profesor Sušić kao čovjek s Božijim darom i talentom za lijepo (i kaligrafija je bila njegova ljubav) posebno se zanimao za našu kulturnu baštinu i nasljeđe, nesretan što se tome ne pridaje veća pažnja i značaj. Ponosan je bio na svoju džamiju u Umoljanima (u kojoj je hodža Bandić među mushafima tokom II svjetskog rata čuvao i čuvenu Sarajevsku Hagadu) i njen karakteristični valjkasti minaret koji su gradili isti majstori iz Popova polja, koji su gradili i džamiju Muje Kotezlije u Kotezima, s tim jedinstvenim oblikom minareta. Bio je sretan i ushićen što je krenula njena obnova (u ruševnom stanju je stajala više od 80 godina) i svaki put kada bismo se sreli pitao me dokle se stiglo s radovima. Radovao se njenom svečanom otvorenju, ali Božija odredba bila je tá da to ne dočeka. Volio je Hercegovinu i bio sretan što poklanjamo pažnju obnovi naših starih džamija u autentičnom obliku i što se trudimo da stara mezarja i nišane ne prepustimo zaboravu, već ih ograđujemo, uzdižemo i čuvamo od propadanja. O tome je ostavio i vrijedne pisane radove. Njegovi radovi u Takvimu i Preporodu govore o utemeljenosti izgradnje nadkaburskih obilježja, ali i obavezi da to bude sa stilom i formom koja odražava nas, autohtone bosansko-hercegovačke muslimane, našu kulturnu historiju i običaje. Njegovo čuvanje bosanskog Takvima i istrajavanje da je to zvanični dokument iza kojeg stoji vrh naše Islamske zajednice, a čiji je znanstveni matematički proračun temelj s kojim se ne smije poigravati. “Uspostavljanje nereda je lahko, a uspostavljanje reda vrlo teško”,odzvanja mi njegovo upozorenje. Za novu generaciju bosansko-hercegovačke uleme koja se iz dana u dan susreće sa starim i novim izazovima u pogledu ispravnosti našeg tumačenja, vjersko-obredne prakse, pa i dotle da li se muslimanima možemo zvati, mislim da rahmetli profesorovi pogledi, stajališta i pisana ostavština predstavljaju obavezujuću literaturu i iskustvo koji nam nasušno trebaju. Dženaza u Umoljanima svjedočila je rahmetli profesorovom stavu i tabijatu. Da je bilo drukčije, ne bi ličilo na njega. Ovako je bilo originalno i dosljedno, sušićevski, rekao bih. Nadam se da je i moja dova na kaburu bila na tom tragu, da svjedoči profesorovom opredjelju da se držimo onoga izričinito našeg ulemanskog. Sjećam se kako mi je svojedobno, te davne 2007. godine na otvorenju džamije u Kruševljanima u Nevesinju rekao da su mu samo riječi moje dove na kraju programa i naš vjerni narod u svom izričaju i običaju bili pravo svjedočanstvo gdje je bio i kojim povodom je došao. Neka je rahmet plemenitoj duši rahmetli profesora Mustafe, a njegovoj porodici sabri-džemīl.