Zrnce ljudske savjesti
PREPORUKA ZA ČITANJE
(Vuk Drašković: ”Monah Hokaj”, Laguna, 2023.)
Od svog glasovitog “Noža”kojim je najavljen raspad i rat na tlu bivše Jugoslavije, pa do najnovijeg romana, srpski pisac Vuk Drašković uveliko je nastojao pobuditi pažnju i zaintrigirati javnost. I, u tome je u znatnoj mjeri uspijevao. Takve čitaoce, nesumnjivo, više su interesirale i interesiraju škakljive i velike teme, a manje sam kvalitet djela. Novi roman naslova “Monah Hokaj” se tako nalazi na tragu gore izrečene konstastacije. Već samom temom, koja tretira opsadu Sarajeva i počinjene zločine nad njenim građanima, ovaj roman upravo skreće tu pozornost i namjeru. Ovo tim prije što o zločinima i zločincima progovara i piše neko ko dolazi iz reda onih koji su te zločine i počinili. O kvalitetu djela manje-više. Nećemo reći da ovaj roman toga nema, ali ni u kom slučaju on ne nadmašuje glas o njemu. Rekli bismo čak da je u tom kontekstu on više komercijalne naravi nego one istinske, emotivne. Doduše, ono što romanu daje kvalitet jeste beskompromisno traganje za istinom i otvoreno sučeljavanje sa zabludama, pogotovo u domenu osvjetljavanja lažne historije. Drašković, preispitujući time svoj odnos spram politike i ideologije kroz lik Simona Olujuća “osvjetljava i sramnu i kriminalnu ulogu crkve, državne bezbjednosne i vojne vrhuške, u ratnim devedesetim, ali i najmračnije kutke ljudskog bića,” ističe u recenziji knjige Ljiljana Šop. Na tom fonu, pisac se razračunava s lažnom ideologijom koja je uveliko inspirirala i inspiriše te i takve zločine praveći od ubica heroje čemu,zapravo, stremi i današnja politika naših susjeda. Rezultanta tih nastojanja ogleda se u liku snajperiste Simona koji, kao prvotno neiskvaren čovjek, usljed naloga vlasti i iza kulisnih radnji službe bezbjednosti, njihovih naređenja i podsticanja naprosto gubi svoj identitet, dušu i ideal. Njegova želja da kao profesor historije nastavi usavršavati se u Americi biva prekinuta pod izlikom da “Amerika hoće da ruši socijalizam.” Zahvaljujući djelovanju ‘vojne i bezbjedonosne vrhuške’ Simona ubrzo regrutuju u službu kao najboljeg snajperistu, poznatog kao Hokaj, a sa zadatkom da, kada prestanu granatiranja, snajperom ubija nedužne građane Sarajeva. Nakon jednog izvještaja sredstava informisanja, saznaje da je ubio i nevjenčanu suprugu Amru i njihova sina što u njemu budi savjest i izaziva revolt što u konačnici, njegovim pokajanjem, može uzrokovati opasnost po društvo. Dovodeći time u kontekst njegov osjećaj krivnje s likom Raskoljnikova kod Dostojevskog, Drašković oslikava Simonov karakter: “Pišem ovo a znam da očaj kulja i bulazni iz mene. Čovjek, a svaki čovjek pa i monstrum kakav sam ja velika je i neobjašnjiva tajna. U tren jedan prihvati da je ono što nije. Kad su me u Sarajevu udbaši sproveli isljedniku, ja sam, i u duši i u mozgu, postao zatvorenik.” Zbog traganja u sebi “zrnca ljudske savjesti” i mogućnosti da prizna zločine pred međunarodnim sudom u Hagu, ‘dušebrižnici’ ga proglašavaju poremećenom osobom, proglašavaju ga mrtvim i lažno sahranjuju, te sklanjaju daleko od očiju u manastir gdje se skriva pod imenom Serafim. No, Simeon ni kao monah Serafim ne nalazi u sebi mira niti pronalazi utjehu u vjeri, molitvima ni u Bibliji. Priča koju nam nudi Draškovićev glavni lik Hokaj oslikava tamnu stranu historije koja obesmišljava život i onečovječuje čovjeka. Istina se neizostavno treba iznijeti, a koliko će ona imati svrhe ostaje da vidimo. Ako ništa drugo ovo štivo može djelovati otrježnjujuće bar za one koji su zatvarali oči i nisu imali uvida ili nisu htjeli znati šta se dešava u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Prije svega čitaoca iz našeg komšiluka, iz Beograda i Srbije.