Življenje tuđe muke
(Izedin Šikalo: „Velika avlija“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2023.)
Uknjiževni svijet Izedin Šikalo, inače direktor i vlasnik Izdavačko-štamparske kuće „Dobra knjiga“, kročio je na velika vrata svojim romanom prvijencem „Velika avlija“. I to izuzetno smjelo i zrelo, bez ikakvog kompleksa i robovanja ustaljenim formama i trendovima. Prihvativši tako pisanje “kao življenje tuđe muke” a kroz pisanje i glas Šahzudina, pomoćnog pisara u dućanu bošnjačkog ljetopisca Mule Mustafe Bašeskije, autor Šikalo nas tako uvodi u sadržaj i svijet jednog prošlog vremena koje polahko nestaje vješto konstruirajući priču o Bosni i o malim ljudima u njoj, vlastima, strahu i iskušenjima, gorkoj spoznaji i tegobnoj sudbini. To je stari svijet, otprije 200 godina, svijet koji je proizvod jednog društva i tradicije u kome, nadasve, vladaju politika i uhodništvo, i u kome je čovjek stalno izložen nekom plašenju i tlačenju. Pisac Šikalo oslikava tu i takvu realnost i zatečeno stanje svijesti ali, ukazivanjem na ljudske tjeskobe, istovremeno navješćuje i potrebu djelovanja i opiranja - a sve u svrhu istine, dobra i pravednosti. I to na način da u onom prošlom nalazi kopču i sličnosti s našom savremenošću. A, ono prošlo struktuirano je time da je ono opterećeno okoštalim normama u kojima čovjek kao pojedinac ne pronalazi odgovore i ne može mnogo šta promijeniti, pa se otuda zatvara u sebe i u kontemplaciji nalazi utočište. U tom svijetu, ljudski životi se odvijaju između šutnje i govora, pa tada “kad šutiš svakome budeš dobar.” To je ono što Šahzudin kao glavni lik - pisar zapisuje šta to čaršija priča (ali ne olajavanja) i što nosi kao sopstvenu muku koju ne može tek “olahko izbaciti iz sebe”, jer istina o ljudima i zbivanjima, zapravo, može dalje urušiti svaku nadu. Naime, svaki život koji nada potiče ne može se izbaviti od poteškoća, ali se može pospješiti podučavanjem kako bi se te teškoće olakšale i prevazišle. To je naprosto gruba realnost u kojoj su pojedinci kao i narodi u cjelini podložni vlasti koja “ne voli neposlušne i ne voli one koji misle svojom glavom.” Takvima onda pogoduje nepismenost i neznanje što Husan-beg omeđuje riječima: “S narodom niko ne radi, pa što je svijet nepismeniji i bolesniji” to je onima na vlasti ‘masnija čorba.’ S druge strane, Hikmet-efendija ističe kako je svaka ta vlast zavjera protiv naroda. Onima na vlasti najvažnije je “narod uvjeriti kako su tu zarad njihova dobra”, a u suštini namjera im je da narod samo natjeraju da radi za njih. Takva vlast obično “osudi bijedu za naviljak slame i tovar drva”, a kada im ko ukaže na njihove greške onda takav bude zatvoren i kažnjen bez ikakve krivice. U Šikalovom romanu vlast upravo stoji u sjeni mnogih zbivanja, natkriljuje i iskušava ljude Bosne, utiče na psihu, ogoljava naravi i dehumanizira.
Pisar i narator Šahzudin, ispisujući knjigu o junaku Husan-begu, ujedno, progovara o stanju i biću Bosne dovodeći u kontekst priče historijske ličnosti, poput junaka Džezar Ahmet-paše Pervana, Alije Đerzeleza, Tale Ličanina, Muje Hrnjice, ili poput uleme Gazi Isa-bega Ishakovića, Gazi Husrev-bega, Mehmed-bega Filipovića, Firdus-bega i drugih. U svojoj historiografskoj metafikciji, Izedin Šikalo preko pisara Šahzudina pridaje i bosanske priče o Ilhamiji, Bašeskiji, Hasanagi Pećkom i dr. fokusirajući se posebno na stvarni događaj iz 1819. godine kada su se sarajevski muslimani odlučili pobuniti protiv Ruždi-paše, bosanskog namjesnika, koji je zarobio i na smrt pod lažnom optužbom osudio 12 sarajevskih Jevreja i rabina Mošu Danona. Kako je zlom namjerom pokvarenog vladara uneseno “sjeme smutnje”, autor je tretirajući reakciju muslimana koji su stali u zaštiti svojih komšija Jevreja, skrenuo pažnju na to koliko su odnosi u svijetu narušeni i koliko je tim veća potreba da dobri ne šute i ne dozvole da zli čine na zemlji nered. Pa, iako u Bosni ima onih koji parama sve kupuju, u njoj ima puno ljudi od časti i obraza, “jer svako će odgovarati prema onom što je znao, ali i za sve dobro koje nije učinio, a mogao je.” Bošnjaci su nesumnjivo pokazali svoje pravo lice oslobodivši Jevreje od bahatog Ruždi-paše koji je ubrzo bio i smijenjen. Stoga ovaj roman možemo doživjeti i kao svojevrsni poziv na ljudskost, na djelovanje i borbu protiv neznanja i nepravde, te uvažavanje drugog i drugačijeg. Na to, uostalom, poziva i sam Mula Mustafa Bašeskija ostavljajući u amanet Bošnjacima da vode posebnu brigu o Jevrejima kao najmalobrojnijem narodu. Poručuje: “Onoliko smo dobri koliko dobra činimo drugima.” No, neophodno je biti i obazriv pa okrenuti se više sebi i svojim vrijednostima - “Čudni smo mi Bošnjaci! Više pazimo one što nas ne mare - ili nas ne vole ili im je svejedno - pa se satiremo kako bismo ih pridobili, a za one što nas bez ikakva ćara i šićara vole, ne nalazimo vremena, jer ih već imamo. Ne valja nam to.” Karakterizirajući narav samih Bošnjaka koja se takvim jednostranim poimanjem može pretvoriti i u njihovu slabosti, Šikalo otuda nastoji probuditi kod čitatelja otpor spram indolentnosti koja na taj način itekako može biti opterećujuća. Opterećujuće su time borbe Bošnjaka za tuđe interese i vojske ili na primjer osporavanja njihova prava na bosanski jezik. Ne bez razloga otuda pisanjem on osvjetljava tu oporu i tamnu prošlost koje se trebamo osloboditi i potvrditi sebe i svoje vrijednosti pogotovo sada u vremenu u kojem živimo. Za takvo što Šikalo koristi izuzetno bogatu leksiku koja ovom romanu daje posebnu čar i boju.
Jednom riječju, ovaj roman će zasigurno zaokupiti pažnju svih onih koji ga budu čitali, a Izedina Šikala svrstati u autore od kojih se mnogo očekuje. Rekli bismo, s pravom.