Sokrat svoga vremena
U knjizi Učenje i djelo Ahmeda Bureka - Drugo dopunjeno izdanje koje se pojavilo tokom oktobra 2023. godine, nakon četvrt stoljeća od prvog izdanja, a u povodu 75 godina od preseljenja na ahiret Ahmed-ef. Bureka, njen autor prof. dr. sc. Ahmed Kico, prezentira nove činjenice o učenju i djelu ovog znamenitog bošnjačkog i bosanskog učenjaka
Drugo izdanje knjige o učenju i djelu Ahmeda Bureka pokazuje da ukupni potencijal Burekovog učenja i djela nije do kraja iscrpljen, te da još uvijek izdržava povijesni smisao i kušnju koji se, prije svega, ogledaju u očuvanju i daljem razvoju Bosne, opstojnosti Bošnjaka i drugih naroda u našoj domovini Bosni i Hercegovini.
Ako je pisanje i istraživanje o Bureku, odnosno njegovom učenju i djelu u prvom izdanju bilo motivirano i intenzivirano u gotovo najtragičnijim momentima za bošnjački narod, u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, drugo izdanje pojavljuje se u razdoblju intenzivnih hibridnih operacija, koje nakon počinjenog genocida u Srebrenici i na drugim područjima Bosne i Hercegovine, imaju za cilj potpuno razaranje naše države Bosne i Hercegovine i bosanskog društva. Zato i ovo drugo izdanje (istraživanje) o filozofskom, teološkom, pedagoškom i društvenom angažmanu Ahmeda Bureka, pokazuje da je njegovo djelo i dalje jedna od uspješnih brana od imperijalnih i nacionalističkih nasrtaja i s Istoka i sa Zapada na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, budući da zorno svjedoči da je nužna izgradnja i razvoj države Bosne i Hercegovine u kojoj će biti prisutan logos vremena, a ne samo, ili isključivo logos prostora i u kojoj će se „odbaciti stanje neslobode“, a zagovarati i prakticirati „postojanje slobode kao temelja države slobode, države koja je ostvarenje slobode“. Nova etika odgovornosti (Hans Jonas, Princip odgovornosti) spram bošnjačke tradicije i na konkretnom primjeru Ahmed-ef. Bureka podrazumijeva iskaz koji će izvršiti “dekonstrukciju hijerarhije autoriteta”, bilo da su se oni (autoriteti) stvarali unutar duhovnog prostora BiH, ili da su dolazili “sa strane”. Na ovom tragu pokazat će se da ovaj rad o Ahmed-ef. Bureku ima dovoljno moći da u okviru bošnjačke tradicije uobičajeno učini začudnim, a da čitateljstvo dovede u situaciju da svoje vlastito razmišljanje, ponašanje i svekolike institucije shvata na nove načine. Dakle, istraživanja i rad o Ahmed-ef. Bureku imaju za cilj da dio bosanskohercegovačke tradicije koja se odnosi na bošnjačke alime bude prezentiran na autohton način, kako se i dalje ne bi čekalo da našu bosanskohercegovačku tradiciju “istražuju i prezentiraju” nezainteresirani posmatrači “sa strane” bez supstancijalne vezanosti za ovdašnju baštinu i kulturu. Zbog toga i ovo istraživanje o
Ahmed-ef. Bureku i drugim znamenitim bošnjačkim alimima treba promišljati na izvoran način, i to u ime mnogih stvari toliko očevidnih, pa i u ime egzemplarnosti Bosne i Hercegovine za svaku postojeću geofilozofiju.
Spoznajni racionalizam
Istraživanja su pokazala da je Ahmed Burek, u najširem smislu riječi i bez pretenzije da se u bilo kom vrijednosnom smislu poredi, zapravo bio ličnost, makar svoga vremena, koja se na praktičnom i etičkom planu može dovoditi u vezu s velikim grčkim filozofom Sokratom. Naime, ni Ahmed Burek, kao ni Sokrat, nije ništa napisao svojom rukom, ali je dao toliko jezgrovitih i smislenih sentenci i tumačenja koja i sada korespondiraju sa znanstvenim, filozofskim, teološkim i drugim spoznajama. U vezi s navedenim, akademik ANUBiH pokojni Vladimir Premec u Recenziji za prvo izdanje, pored osalog, navodi sljedeće: “... Već u prvim razgovorima s autorom ovod djela, gospodinom Ahmedom Kicom, uvidio sam da je riječ o izuzetnom projektu. Zašto? Ahmed-efendija Burek je decenijama djelovao na najvišim bošnjačkim učilištima u zvanju profesora, a školovao se u Bosni i Istanbulu. Zagonetna informacija da u zbilji nikada nije pisao no je, po vlastitim riječima, „oštrio pera“svojih učenika, prisjetila me legendarnog Sokratesa koji slova napisao nije, a duboko je svojim učenjem i životom ostao do danas prisutan u duhovnoj povijesti“.
U čemu su sličnosti Ahmeda Bureka sa Sokratom? One se ponajprije ogledaju u tome što je i Ahmed Burek, kao i Sokrat, bio racionalista koji je nastojao sve filozofske, teološke i druge kategorije objasniti racionalno-naučnim putem, odnosno umnim spoznajama. Kao i Sokrat i Ahmed Burek je posebno insistirao na etičkim principima i kategorijama, posebno u smislu dosljednog prakticiranja islamskog ćudoređa. O tome svjedoči i iskaz njegovog učenika Mahmuda Traljića koji u tom kontekstu kaže: “Ahlak je predavao na taj način što je uvijek pazio da ono što se protumači i pročita iz djela, da se to i praktički pokaže. A naročito da to ljudi koji su završili medresu u svome životu primjenjuju i da budu uzor kako drugi treba da postupaju u ćudorednim odnosima. Posebno je isticao one šerijatske propise, odnosno kur’anske propise da se roditelji moraju slušati, da se moraju poštivati. Jedino u slučaju ako su roditelji bili protiv njegovog vjerskog uvjerenja, tu nije trebalo slušati roditelje. Inače u ostalom roditelji se moraju slušati jer, kako bi Burek često istakao, u kur’anskom ajetu se kaže “Obožavajte Allaha Jedinog i činite dobro svojim roditeljima”. Dakle, odmah na drugom mjestu su roditelji i zato roditelje treba paziti. Komšije treba paziti. Rodbinske veze treba održavati. Sve je to do u tančine tumačio i tražio da mi kao svršenici medrese to u životu primjenjujemo.”
Dijaloška forma i dijalektička metoda u spoznaji i praktičnom životu
Ahmed Burek je slično kao i Sokrat u svoje vrijeme, posebno u intelektualnim krugovima, bio jedna od najizrazitijih, najprivlačnijih i najpopularnijih ličnosti. Iako nije pisao, on je svoje učenje izlagao i razvijao vodeći dijaloge o najsloženijim vjerskim i drugim pitanjima sa svojim učenicima i drugim učenjacima. Sokrat je svoje nepisanje obrazlagao riječima da “knjiga šuti, ako je što pitamo”, dok je Ahmed Burek isticao da on “zarezuje i oštri olovke”.
Koliko je dijaloška forma, odnosno dijalektička metoda kod Ahmeda Bureka bila prisutna (kao što je bila karakteristična i za Sokrata), svjedoče njegovi učenici. O njemu Salih Trako kaže: “Volio je da mu učenici postavljaju pitanja i tek kroz ta pitanja on se nama otvarao. Ahmed-efendija je, da tako kažem, volio provokacije. Volio je da mu učenici postavljaju pitanja, bez obzira kakva će ta pitanja biti. Nekada mogu biti sasvim, što se kaže, na mjestu, a nekada mogu biti i neumjesna, da ne kažem glupa, pitanja. Nije se on uopće na to osvrtao, niti se ljutio. Naprotiv, volio je ta pitanja i onda se nama otvarao i tumačio.
Drugi Burekov učenik Mahmud Traljić, o njemu, pored ostalog, kaže: “... Ahmed Burek je po svojoj prirodi bio blag, pristupačan, dobronamjeran i kako je obilato trošio svoje znanje, tumačenjem i prenošenjem na svoje slušatelje, a uz sve to bio je rijetko učen i obrazovan, brzo je sticao prijatelje i poštovatelje. Posebno je cijenjena njegova učenost. Njegovo tumačenje i mišljenje je uvažavano i poštovano. U potkrijepu ovoga, navodim nekoliko primjera: rahmetli dr. Jusuf Tanović, advokat iz Sarajeva često je pričao, kako su se ugodno iznenadili kad im je Ahmed-efendija došao na vjeronauku u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Dotle su imali učiti samo ono što je bilo predviđeno programom. Vjeroučitelj nije volio da mu se postavljaju pitanja izvan programa, a posebno nisu htjeli rasprave i diskusije. Računali su da će tako biti i s Ahmed-efendijom, ali su se ugodno iznenadili: Ahmed-ef. je počeo tumačiti gradivo na sasvim drugačiji način.
Za pojedina pitanja iz vjerskih izvora, Kur’ana i hadisa, uzimao je primjere i iz prirodnih nauka. Uskoro su uvidjeli, da novi vjeroučitelj poznaje i prirodne nauke do u tančine. Posebno ih je iznenadilo Ahmed-efendijino dobro poznavanje fizike i fizikalnih zakona. On je to utkivao u svoja predavanja i tumačenja, da ga je bilo milina slušati. Uskoro su uvidjeli da, ne samo ne izbjegava diskusiju, nego je i sam podstiče. To su učenici obilno koristili. Postavljali su pitanja redovno i uvijek dobivali zadovoljavajuće odgovore.”
Kao i kod Sokrata, i Burekova dijelektička metoda u tumačenju, kako vjerskih tako i drugih pitanja i kategorija, sastojala se iz dva nivoa: ironije i majeutike. Naime, i Burek je svoje učenike, kroz dijalog s njima, najprije dovodio u poziciju da se suoče s vlastitim neznanjem, da uvide koliko je put do istinske spoznaje težak i mukotrpan, a u nastavku razgovora, u drugoj fazi, svojim pitanjima i tumačenjima pomagao je učenicima da dođu do znanja, odnosno da iskažu (“porode”) ono što su u sebi već nosili.
Svojom dijalektičkom metodom Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, nastojao da svoje učenike i ostale učenjake s kojima je vodio dijalog usmjeri prema najvišim vjerskim i društvenim idealima. Zbog toga se može reći, a to će u nastavku potvrditi i iskaz Burekovog učenika Omera Nakičevića, da je on (Burek), slično kao i Sokrat, bio zapravo, odgajatelj svoga vremena. Dakle, Nakičević, pored ostalog, o svom učitelju kaže: “On je i u liku bio Sokrat svoga vremena. Ja sam imao priliku da u Alžiru sretnem čovjeka, tačno grubo lice, nabarano, ona brada, oko njega se iskuplja svijet, znanstveni svijet ne mase, i uvijek je naučna tema. I odmah me je on podsjetio na Ahmeda Bureka. Oko tog čovjeka su se, kao i oko Sokrata, okupljali učenjaci. Tako je bilo i s Ahmed-ef. Burekom oko kojeg su se, također, okupljali ljudi koje je zanimala nauka. On je bio dostojanstven i uvijek je nametao naučne teme. Sjedio je na šiltetu, oko njega su bile knjige, učeni ljudi dolaze kod njega, sjede i razgovaraju. Koliko znam on ništa drugo nije imao osim literature. On je kod učenika i ljudi budio to da razmišljaju i nije ih nikad kalupio isključivo u islamske dogme. On se nije držao samo nastavnog programa i zato se za Bureka može reći da je bio odgojitelj. Burek je, također, bio narodni univerzitet za obrazovanje obrazovanih. On je držao dersove iz tefsira i hadisa za učenike, ali su bili i posebni dersovi koje je on držao u hanikahu Gazi Husrev-begove medrese gdje su dolazili obrazovani. Između ostalih, tu su dolazili Šaćir Sikirić, Kasim Dobrača, Abdulah Dervišević i drugi.”