Entitetska linija i mentalna granica
Ukojem god pravcu da je vodio RS, Miloradu Dodiku je jedna stvar pošla za rukom, a to je da je svojom politikom ponovno osnažio i ohrabrio nacionalističko djelovanje u tom entitetu. Glorifikacija svega počinjenog u ime RS-a tokom 1990-ih, isti narativ kao u to vrijeme i njegovanje saradnje sa svima koji su protiv Bosne i Hercegovine samo su primjeri toga. Tome treba dodati i još jednu bitnu odrednicu: Dodikova politika traži saveznike među utjecajnim političkim krugovima u svijetu i to i u državama u kojima pravoslavci ne čine dominantno stanovništvo, iskorištavajući diplomatsku i svaku drugu defanzivu „probosanske“politike. Upravo zbog toga je danas u situaciji da u kontekstu međunarodnih odnosa govori i o koracima na putu prema secesiji kao svom političkom cilju. Njegovo igranje na kartu srpskog nacionalizma i podjele Bosne i Hercegovine rezultiralo je i, htjeli to priznati ili ne, pasivizacijom probosanske politike u RS.
Napadi na Bošnjake u RS-u su postali učestali čak do te mjere da se čini da je to postala pojava na koju smo toliko navikli da ih više niko i ne evidentira dok rijetki reaguju. Oni su, ni manje ni više, nego poruka vladajućih struktura da u RS-u nema mjesta za Bošnjake. Probosanski politički faktor je marginalan u RS-u i već odavno ne sudjeluje u formiranju ni izvršne entitetske vlasti. Pozicije koje bi trebale pripadati Bošnjacima, kao što je onih pet u Vladi RS-a, pripale su Bošnjacima iz SNSD-a i njenim koalicionim partnerima bez obzira što isti ne uživaju nikakvu podršku bošnjačkog naroda. Tu se niko ne dosjeti ni da spomene ili pokrene pitanje o legitimnom predstavljanju naroda na koje nas konstantno podsjećaju kada HDZ, odnosno HNS, nije zadovoljan izborom nekog Hrvata u Federaciji. I treba napomenuti da nema čak ni najave da će se promijeniti jedan takav odnos u političkom sistemu u RS-u. Slično se manifestira i na lokalnim nivoima. Koliko nas je zanimala vijest što poziciju predsjednika Skupštine Grada Prijedora ne obnaša Bošnjak ili što je s pozicije zamjenika načelnika Opštine Srebrenica smijenjen bošnjački politički predstavnik? Podsjećanja radi, to su ona dva simbola genocida i zločina kojih se sjetimo na Dan bijelih traka i 11. jula kada je kolektivna dženaza u Potočarima. O drugim opštinama u RS-u da ne govorimo...
Dok se sve to dešava, istovremeno je evidentno da je fokus probosanske politike na osvajanju vlasti u onim kantonima u kojima Bošnjaci čine većinsko stanovništvo. Tu se, ustvari, vodi glavna politička borba stranaka koje se nazivaju probosanskim. Upravo to i jeste bio cilj onih koji su početkom 1990-ih težili nasilnoj podjeli Bosne i Hercegovine – da nakon uspostave trajne etničke dominacije nesrpsko stanovništvo bude svedeno na malobrojnu vjersku skupinu, a da tamo gdje će biti u većini da kreiraju svoju politiku koja neće imati nikakvog utjecaja na zbivanja u RS.
Ono što je već izvjesno jeste to da će srpska nacionalistička politika ići u pravcu jačanja međuentitetske linije i primijenjivati modele a la kiparskog, osetijskog, donbaskog i sličnih. I tu dolazimo do onih neminovnih i ujedno neugodnih pitanja: da li smo se mi pomirili s tim da nije naše ono što se zove RS-om, odnosno da je tamo sve srpsko? Koliko smo se pomirili s tim da je entitetska linija, zapravo naša mentalna granica? Koliko nas se, zapravo, tiču zbivanja u RS?
Nikada, otkako je preuzeo vlast 2006. godine Milorad Dodik nije otvorenije govorio o svojim planovima o secesiji RS-a kao koncem 2023. godine gostujući na „svojoj“RTRS. Po njemu je sve spremno za proglašenje nezavisnosti RS-a ukoliko pitanje državne imovine ne bude riješeno onako kako on priželjkuje. Tada je rekao jednu ključnu i veoma opasnu rečenicu, a to je da ako bude proglašena nezavisnost RS pretpostavlja da će EUFOR stati na entitetsku liniju. Dovoljno je iscenirati incident i EUFOR će se stvoriti na liniji između oba entiteta. EUFOR na međuentitetskoj liniji znači da će Bosna i Hercegovina ostati samo na papiru.
Koja je naša strategija i šta je naša „crvena linija“ukoliko se to desi?