Stabilnost islamske tradicije na temeljima polu-usmene i usmene tradicije
Kur’an
Nakon završetka srednje škole imao sam priliku da kratak period svog života provedem u Kairu. Prošlo je sada već trinaest godina od toga a jedan događaj mi se posebno urezao u memoriju. Što bi naš narod kolokvijalno rekao, sjećam ga se baš kao da je juče bilo. U jednom samoinicijativnom izletu upoznavanja Kaira, na putu od Al-Mokattama spuštajući se niz Salah Salem ulicu došao sam do džamije Sejjide Aiše. Ne sjećam se imena objekta ali nedaleko od džamije Sejjide Aiše pronašao sam jedan tradicionalni kružok, a kakvih je na stotine po Kairu. U toj halki organizirano je bilo predavanje iz gramatike i morfologije arapskog jezika. Način predavanja uopće nije bio moderan. Nisu to bile neke učionice u kojima predavač prenosi znanje monologom iz nekog probranog ćitaba. U procesu savladavanja lekcije su svi učestvovali, a lekcija se izvodila usmenim horskim izvođenjem stihovane gramatike. Tada mi nije tako jasno bilo kao danas koliko zapravo naša kultura počiva na usmenoj tradiciji mimo pisane. Usmena tradicija je neizostavan historijski izvor za proučavanje historije islamske kulture. Usmeno prenošenje znanja ima jedan vrlo jednostavan cilj: kao korektivni mehanizam stvoriti sve neophodne uslove za preživljavanje tradicije. Suvišno je govoriti, o tradiciji koja je u svom petnaestom stoljeću postojanja, da li je uspjela u tom naumu. Odgovor je vrlo jasan, jeste. Prema tome, koliko mi bude dozvoljavao prostor ovog teksta, pozabavit ću se kur’anskom polu-usmenom tradicijom s posebnim osvrtom na usmenu tradiciju.
Prenošenje Kur’ana između usmene i pisane tradicije
Osnovni kur’anski tekst (rasm) predstavlja sliku i priliku kulture ambigviteta. Pod ambigvitetom u okviru ambijenta kur’anskih najstarijih prepisa mislim na to kako osnovni tekst ne sadrži samoglasnike, uz vrlo rijetko prisustvo dijakritičkih simbola za razlikovanje homografa. Naizgled nasumično nabacani simboli za dijakritike zapravo nam mogu poslužiti za ustanovljavanje vrlo žive i stabilne usmene tradicije koja stoji iza kur’anskog teksta. Zbog toga je veoma bitno ne širiti priču kako su najraniji prepisi kur’anskog teksta apsolutno bez dijakritika budući da tragovi tih dijakritika sadrže vrijedne informacije o postojanju usmene tradicije kao korektivnog mehanizma. Tradicija kojoj je osnova ambigvitet računa na projekciju različitih scenarija realizacije teksta budući da kada se osnovnom tekstu dodaju samoglasnici ishodi realizacije teksta mogu da se mijenjaju. Najveći strah koji postoji u tom slučaju jeste da vam tekst postane toliko fluidan da više nemate nikakvu kontrolu nad tekstualnim varijacijama. Da se ne bi palo u radikalnu fluidnost teksta uspostavljeni su modeli kontrole vrlo mogućih ishoda čime su tekstualne varijacije svedene na minimum. Kur’an pripada polu-usmenoj tradiciji budući da od samog početka egzistira i pisano i usmeno. Proces čuvanja teksta tekao je kroz nekoliko faza i, svaka predstavlja priču za sebe. Tekst zapisan u defektivnom arapskom pismu zahtijevao je proces dekodiranja, pa se naša tradicija proučavanja Kur’ana svodi na dva lica: osnovni zapisani konsonantski tekst i njegove tradicionalne usmene izvedbe čitanja (kiraeti). Koliko je vladalo povjerenje u usmenu tradiciju najbolje svjedoči jedan vrlo liberalan projekat pristupa čitanju Kur’ana što je završio na marginama povijesti. To je bio naum da se čitanje Kur’ana odvija po modelu koji nazivam čitanje po volji vašoj1.
To je bila jedna sasvim izdvojena pojava. Govoreći o tekstualnim varijacijama unutar kur’anskog teksta Ibn al-Ġazarī će u biografiji Muḥammada ibn al-Ḥasana Ibn Miqsama kritički se osvrnuti na njegov model čitanja kur’anskog teksta. Ibn Miqsam, pripovijeda nam Ibn al-Ġazarī, bio je u svojoj generaciji među najboljim poznavateljima gramatike arapskog jezika po načelima Kufljana, a poznavaše i nauk o kiraetima. Problem s Ibn Miqsamovom metodologijom počivao je na tome što je njegov model čitanja kur’anskog teksta i selekcije prihvatljivih čitanja počivao na sistemu čitanje po volji vašoj. Šta to znači u praksi? Ukoliko se određena varijanta čitanja se slaže s ortografijom Osmanova mushafa i moguća je shodno pravilima arapskog jezika ona će biti prihvaćena.2 Ibn Miqsam je ovom metodologijom faktički izbacio sistem oslanjanja na tradicionalna predanja usmene realizacije kur’anskog teksta, a koja su se prenosila s generacije na generaciju (naql i sanad).
Ovaj model bi, jasno vam je to, značio da ja sada mogu uzeti najstarije prepise mushafa i, ukoliko pojedine ajete vokaliziram u skladu s osnovnim konsonantskim tekstom i pravilima arapskog jezika to čitanje činim validnim. Ibn Miqsamova metodologija učenja Kur’ana podrazumijeva izrazit nivo uvođenja individualizacije čitanja kur’anskog teksta. Tradicija oslonjena na usmeno prenošenje kur’anskog teksta gradi sistem što dozvoljava određen vid tekstualnih varijacija, ali njih biva vrlo malo i one bivaju kontrolisane. To je sistem koji ne omogućava ekstremnu elastičnost teksta, te ne omogućava davanje takvog vida slobode svakom nositelju znanja o kur’anskom tekstu da svako ponaosob dekodira kur’anski tekst neovisno o ostavštini usmene tradicije.
Čitanje Kur’ana prema Ibn Miqsamovom modelu zasnovanom na dešifrovanju osnovnog konsonantskog teksta slijedeći samo arhetip (Osmanov mushaf) i pravila arapskog jezika je obiman vid slobode dat karijama da samostalno odgonetnu kodiranu Božiju riječ ne pozivajući se na usmenu tradiciju. To je model u kojem se brišu dva naličja Kur’ana: osnovni zapisani konsonantski tekst + njegove tradicionalne usmene izvedbe čitanja ( kiraeti). Ovaj model naprosto dokida usmenu tradiciju prenošenja teksta. Ibn Miqsamov nauk je završio na marginama, fosiliziran i gotovo pa potpuno zaboravljen. Polu-usmena kur’anska tradicija, u strahu od kontaminacije teksta, iznjedrila je mehanizam otporan na rizike od moguće kontaminacije.
Nakon gotovo petnaest stoljeća, sada kao nikada prije, imamo mogućnost da istražujemo kako i na koji način je kur’anski tekst tako izrazito dobro sačuvan. To je tradicija koju zanima preživljavanje i kalkulisanje rizika. Heuristika preživljavanja nas navodi da pažnju usmjeravamo samo prema tradicijama koje su preživjele a zapravo da bismo razumjeli kako i zašto je jedna tradicija preživjela neophodno je vidjeti koje to tradicije nisu preživjele i zašto. Ibn Miqsamova tradicija nikada nije mogla dobiti opću potporu, jer je predstavljala alternativu punu rizika i nepoznanica a uz to i raskrštavanje s usmenom tradicijom.
Glede pismene tradicije čuvanja osnovnog konsonantskog teksta dosegli smo nivo da uz pomoć modernih tehnologija digitalizacije rukopisa i radiokarbonske analize, te uz paleografska znanja i formiranje porodičnih stabala rukopisa utvrdimo postojanje Osmanova arhetipa. Time se potvrđuje vjerodostojnost usmene hadiske tradicije o Osmanovom projektu uniformisanja i standardizacije procesa prepisivanja mushafa. Materijalna rukopisna građa na temelju lingvističkih idiosinkrazija i prethodno spomenutih alatki svjedoči izrazitoj stabilnosti kur’anskog pisanog teksta. Benham Sadeghi & Mohsen Goudarzi u radu, Ṣan’ā and the Origins of the Qur’ān, poglede na historiju kur’anskog teksta razvrstavaju u tradicionalistički islamski krug gdje se historijsko znanje o kur’anskom tekstu crpi na temelju usmene tradicije i europsko-američki unutar kojeg egzistira revizionistički narativ. Revizionisti odbijaju tradicionalni islamski narativ o historiji kur’anskog teksta, a time i to da je Osman sproveo unifikaciju kur’anskog konsonantskog teksta uz tvrdnje da je stabilnost i unificiranost Kur’ana stasala mnogo kasnije. Predstavnik ovog mišljenja je John Wansbrough, Patricia Crone i David Powers. Tu bih još dodao Daniela Alana Brubakera i njegovo djelo Corrections in Early Qur’an Manuscritps.
Autor u ovom djelu pokušava greške pisara predstaviti tekstualnim varijantama Kur’ana pa je veoma važno znati razlučiti grešku pisara od neke tekstualne varijante koje se mahom spominju u registrima tefsirskih i kiraetskih djela. Greške nisu hereditarne i to je također jedan jako bitan mehanizam u procesu čuvanja Kur’ana. Dr. Tayyar Altikulac je napisao kritiku ovog djela iz tradicionalističkog ugla i naslovio ju je Refutation of Daniel Brubaker’s Corrections in Early Qur’an Manuscritps. Također, veoma vrijednu kritiku ovog djela je napisao Hythem Sidky, a naslov njegova rada je Corrections in Early Qurʾānic Manuscripts: Twenty Examples. Važno spomena, u okviru revizionizma 2022. godine objavljena je knjiga Creating the Qur’an Stephena J. Shoemakera koju je neophodno pročitati koga zanima ova tematika. Iz tradicionalnog ugla u ovoj godini nas čeka objavljivanje knjige The Integrity of the Qur’an – Sunni and Shi’i Historical Narratives čiji je autor odličan istraživač Seyfeddin Kara.
Prenošenje Kur’ana usmenim putem
U našoj islamskoj tradiciji prenošenje Kur’ana usmenim putem je ustaljeno znanje s tim da sada možemo koristiti moderne algoritamske statističke modele u kombinaciji s dostupnim digitalizovanim rukopisima kako bismo iz jednog drugog ugla vidjeli kako to funkcioniše usmena tradicija glede Kur’ana. Usmena tradicija s pisanim tekstom biva mnogo stabilnija, ali ne nužno ukoliko je osnovni izvornik pisan defektivnim pismom. To podrazumijeva odsustvo vokala i u mnogo situacija dijakritičkih simbola za razlikovanje homografa. Budući da imamo takvu situaciju šta zapravo možemo da uradimo? Pa uzeti deset odabranih varijanti izvedbi čitanja kur’anskog teksta i pratiti kolika je zapravo vjerovatnoća da će baš sva ta čitanja ponuditi samo jednu varijantu čitanja nekog ajeta gdje je sasvim moguće ponuditi i alternativno čitanje. Prošle godine. 2023., je objavljen jedan rad na tu temu, pa ću se umjesto na neka svoja lična istraživanja, osvrnuti na primjere i rezultate iz ovog rada. Autor je Hythem Sidky a naslov rada je Consonontal Dotting and the Oral Quran.
Hythem Sidky je koristio analizu glavnih komponenti (PCA-Principal Components Analysis) koja ga je statistički dovela do zaključka o postojanju žive usmene tradicije koja ima svoj zajednički denominator. Imajmo na umu da unutar zapadne misli postoje autori poput Andrewa Rippina ili Freda Donnera koji negiraju postojanje usmene tradicije kao kontrolnog mehanizma, te zapravo donose takve zaključke kao da je Ibn Miqsamov model bio dominantan, a ne kao ideja i praksa potpuna margina. Prema tim autorima, ukratko, dekodiranje kur’anskog konsonantskog teksta se odvijalo neovisno o usmenoj tradiciji prenošenja. To prema tradicionalnim narativima nije tačno. Baš će se na statistiku pozvati M.M. Al-Azami i Suheil Laher. Toliko je zapravo mali nivo tekstualnih varijacija u odnosu na to koliki opseg varijacija dozvoljava izvorni konsonantski tekst pisan defektivnim pismom da naprosto ne postoji drugi način objašnjenja toga nego što tradicija sve vrijeme prezentuje, a to je postojanje usmene tradicije kao kontrolnog mehanizma. Usmena tradicija ne mora uvijek služiti kao kontrolni mehanizam i to je jako važno za znati. Zašto?
Pa zato što nije svako usmeno prenošenje namjereno da bude toliko bitno da postane kontrolni mehanizam. Vrijedna spomena je klasifikacija usmene tradicije Kennetha E. Baileya, katoličkog teologa koji je živio na Bliskom istoku. On se bavio usmenom tradicijom sinoptičkih evanđelja i usmenom tradicijom Kur’ana budući da je po vokaciji bio arabista. Prema njegovim istraživanjima usmena tradicija se može podijeliti na neformalnu nekontrolisanu, formalnu kontrolisanu i neformalnu kontrolisanu. Usmena tradicija prvog tipa sadrži priče i kazivanja koja zajednicu ne zanimaju u toj mjeri da se pobrinu da ona prežive. Drugi tip je postojanje usmene tradicije koja je kontrolisana, nije radikalno fluidna i formalna je u smislu da se zna poimenice ko učestvuje u procesu prenošenja i čuvanja usmenog teksta. Treći tip je kontrolisan ali više anarhičan u smislu da zajednica neformalnih pojedinaca prenosi kazivanja i stvara kontrolne mehanizme. Glede kur’anske usmene tradicije nju bih svrstao u usmenu tradiciju drugog tipa budući da imamo tradiciju seneda (kompletan poimenice lanac prenosilaca tradicije). Sened kiraeta je vrlo pouzdan mehanizam budući da je učestvovanje u lancu prenosila izrazito tehnicizirano, jer da biste prenosili tekst potrebno je bilo mnogo vremena da se usvoji znanje koje vam glavni prenositelj jedog kiraeta prenosi.
Drugi važni elementi usmene tradicije izvedbe Kur’ana su regionalizam i zajednička poteknuta tradicija. PCA metodologija slaže veliki broj podataka u grupe koje su bliske jedne drugima i na temelju nje zapravo samo je još jednom potvrđeno egzistiranje regionalne kur’anske tradicije: medinske, kufanske i mekansko-basrijske. Kao što i materijalni primjerci mushafskih rukopisa nude regionalno razvrstavanje mushafa tako i PCA nudi usmeno razvrstavanje izvedbi kur’anskog teksta (kiraeti). Regionalizam je veoma bitan unutar islamske tradicije i, mnogo je širi za upotrebu od same primjene na usmenu tradiciju prenošenja Kur’ana. Sada je samo riječ o kur’anskoj usmenoj tradiciji, pa ću ovdje kazati da regionalizam nudi dvije važne stvari: postojanje neovisnih kur’anskih tradicija čitanja i postojanje usmene tradicije koja stoji iza toga. Proučavanje kiraeta potvrđuje što sam prethodno naveo, prenošenje tradicije dekodiranja kur’anskog teksta usmenim putem nasuprot neovisnom slobodno-individualnom dekodiranju osnovnog teksta izvornika.
Regionalizam nam pomaže u tome budući da možemo da pratimo kako neovisne tradicije dolaze do istovjetnog rješenja tamo gdje su statistički jako male šanse za takvo nešto. Hythem Sidky postavlja vrlo jednostavnu a važnu hipotezu: ukoliko postoje ajeti gdje se svih deset odabranih kiraeta slažu a oko kojih je moguće imati jedno sasvim alternativno čitanje uz postojanje regionalnih neovisnih tradicija čitanja pa to znači da iza toga stoji usmena tradicija. On navodi deset primjera u kojima se deset odabranih kiraeta slažu oko čitanja a gdje je šansa za takvo nešto jedan prema milion. Uz to, Kur’an broji 76.496 riječi od čega je ukupan broj riječ oko kojih postoji neslaganje 292. To je samo po sebi ozbiljan išaret da postoji nešto što navodi sve učače da se uglavnom slažu oko čitanja teksta pisanog defektivnim pismom a što uopće nije jednostavno i teško da može biti slučajnost. Uzmimo naprimjer suru 19:34, To je Isa sin Merjemin, govor istine oko koje se oni spore ( yamtarūn). Ovaj ajet je moguće čitati tako da se glagol sporiti čita u drugom licu, uz prijevod: To je Isa sin Merjemin, govor istine oko koje se vi sporite. U istoj suri 19:36, samo dva ajeta poslije, govori se u drugom a ne trećem licu. Uprkos tome, deset odabranih kiraeta nemaju spora i svi čitaju 19:34 u drugom licu. U tradiciji se bilježi i ovo alternativno čitanje kod Abdullaha ibn Mas’uda i Ubayya ibn Ka’ba ali u hijerahiji dekodiranja osnovnog kur’anskog teksta ovo čitanje je svrstano u izdvojena (šāḏḏ) čitanja. Čak se u mushafu Wetzstein II 1913, B.Ia hidžasko pismo, kraj 7. stoljeća ili prva polovina 8. stoljeća, pojavljuje ovo alternativno čitanje. To je još jedan ukaz da neovisno o pisanom tekstu i vokalizaciji postoji ustaljeno stabilno prenošenje teksta usmenim putem. I ovo je primjer kako usmena tradicija biva mehanizam korekcije. Skoro je objavljen rad Redwana Albakrija, Ḥamza’s Consideration of Ibn Masʿūd’s Divergent Readings, u kojem se zaključuje da Ḥamza al-Zayyāt svoj kiraet uveliko temelji na Ibn Mas’udovoj usmenoj tradiciji te da svoje čitanje ne temelji na svojim individualnim rješenjima i inovacijama.
Tradicija operira s vrlo korisnim pojmom istifāḍa što je jedan od kriterija određivanja opće prihvatljivosti neke tekstualne varijante. Ona podrazumijeva da je čitanje u tolikoj mjeri rasprostranjeno da bi samo njegovo negiranje bilo potpuna apsurdnost. Na tome se formira hijerahija čitanja unutar koje odabrana čitanja ukazuju na postojanje istovjetnog porijekla tih čitanja. Odabrana čitanja, uprkos njihovom egzistiranju u grupama regionalnih neovisnih tradicija, se izrazito podudaraju a što je veoma teško pripisati slučajnosti. Iza toga stoji usmena tradicija i ona je strašno vrijedna baština koja uz digitalizaciju rukopisa pruža svestrane prilike za proučavanje historije kur’anskog teksta.
1 Upotrebom fraze čitanje po volji vašoj namjeravam samo da ukažem kako je ovaj pristup dekodiranju osnovnog kur’anskog konsonantskog teksta nudio mnogo veći opseg tekstualne elastičnosti. Težio je da se otrgne od usmene tradicije i vjerovatno mu je to bio, uslovno rečeno, najveći grijeh zbog čega ovaj model nije uzeo maha.
2 Šamsuddīn Ibn al-Ġazarī, Ĝāya al-nihāya fī ṭabaqāt al-qurrā’, Dār al-kutub al-’ilmiyya, Bayrūt, 1971, 2/110-111.