Ljudske vrline
Otkako je čovjek kročio na Zemlju, vrline su stalno predstavljale onu vrstu izvrsnosti što čovjeka čini dobrim. Svi drevni filozofi su govorili o vrlinama. Ustvari, mnogi od njih su svojim životima svjedočili neprolazne vrijednosti vrlina. Sokrat je naprimjer, život dao ali nije htio odustati od vrline istinoljubivosti.
U teološkoj literaturi o vrlinama se govori kao o krepostima koje se ulivene zahvatom Božije milosti. U kršćanskoj teologiji se govori o krepostima vjere, nade i ljubavi. Tako vrlina ljubavi izvire od iste one majčine ljubavi naspram svog djeteta. Dijete je slabašno, ima mnogobrojne zahtjeve, a majka odustaje od svoje snage i udovoljava svim zahtjevima nemoćnog djeteta. Slabost pobjeđuje snagu. Otuda kreposna ljubav promovira da oni snažniji trebaju biti puni ljubavi prema slabima.
Ljudske vrline su zadržale istu terminologiju (oduvijek se zna da istina, skromnost, poniznost, zahvalnost, darežljivost i mnoge druge vrline predstavljaju vrijednosti) ali sadržaj i opseg istih u javnom prostoru se mijenja. Hoćemo kazati da je univerzalnost vrlina neprolazna ali u društvenom životu i javnom prostoru vrline nisu primljene kao vrijednosti, pa čak je vrlo često poželjno da se ponašamo suprotno istim vrijednostima.
Ovdje prvo konstatiramo da u našem narodu ima snažna ukorijenjenost vrlina - posebno u kriznim momentima, npr., vrline solidarnosti i pomoći (velika novčana sredstva se prikupljaju za zemlje koje pogodi zemljotres ili za pomoć teško oboljelim). Ovdje govorimo o zajednici gdje su ukorijenjene vrline poput kolektivnog senzibiliteta prema drugome, dok se kao pojedinci u javnom prostoru navikavamo na ponašanja koja su suštinski udaljena od vrijednosti vrlina. Zašto je to tako?
Ponekad društvene okolnosti i prilike tjeraju čovjeka da odustane od vrlina. Uzmimo za primjer napredovanja u struci ili postizanja društvenih pozicija. Pri tome se, vrlo često, traži odustajanje od vrlina poštenosti, iskrenosti, sposobnosti, učenosti, sve kako bi došli na neku poziciju u društvu. U sličnim situacijama većina pribjegava onome što je jasna suprotnost vrlinama: nepoštenje, ljigavost, poltronizam itd., sve kako bi prekrili vlastitu nesposobnost i vrlo nisku razinu obrazovanosti. Čovjek je stalno na tim životnim razdjelnicama. Treba biti hrabar, jakog karaktera da se ostane na vrlinama. Zato je vrlo važno afirmisati vrlinu kao vrijednost u društvenom prostoru.
Vrline na stranicama Kur’ana
Komentatori Kur’ana govore o antropološkom i etičkom planu Kur’ana (o čovjeku i poziciji njegovoj u stvorenom svijetu). Kada čitamo kur’anske stranice s nakanom da uočimo njegove smjernice čovjeku da se duhovno uzdiže na ovom svijetu, vrlo brzo ćemo zapaziti da Kur’an govori o ljudskim vrlinama. Evo nekoliko primjera iz kur’anskog poglavlja Ali Imran:
“I onima koji budu govorili: ‘Naš Gospodaru! Mi zbilja vjerujemo, pa nam Ti grijehe naše oprosti i sačuvaj nas patnje u vatri.’ I onima koji budu strpljivi, i istinoljubivi, i Allahu pokorni i darežljivi, te koji u kasnim noćnim satima traže oprost za svoje grijehe. Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, kao i meleci i oni koji imaju znanje – držeći se pravičnosti. Nema božanstva osim Njega, Silnog i Mudrog. Doista je vjera kod Allaha – islam! A sljedbenici Knjige razišli su se iz zavisti međusobne, baš onda kad im je došlo znanje. A ko u Allahove znake ne vjeruje, pa, Allah brzo sviđa račune!” (Ali Imran, 16–19)
Traženje oprosta kao vrlina
Kur’an govori o vrlinama koje čovjek treba postići ako hoće i želi biti vjernik. U prvom navedenom ajetu govori se o temeljnim vrijednostima koje moraju krasiti svakog vjernika – vjerovanje i traženje oprosta. Kao što je vjerovanje vrijednost, nedugovani dar Stvoritelja svojim stvorenjima u samom činu stvaranja, isto tako je mogućnost istigfara (sama mogućnost čovjeka da može tražiti oprost od Stvoritelja) zasigurno posebna vrijednost i dar podaren čovjeku. Zar čovjek nije mogao biti ostavljen bez mogućnosti da traži oprost? Zaboravlja čovjek s čime je sve obdaren na Zemlji?
Uzvišeni Bog je obdario čovjeka da se pokaje i vrati na put ispravnosti nakon počinjenih grijeha. Prema tome, dar vjerovanja / el-iman i mogućnost kajanja /
et-tevba izviru iz Božije milosti prema ljudima. Traženje oprosta se ubraja u vrlinu koju mnogi ljudi ne uspiju izgraditi kod sebe – svakodnevno susrećemo ljude koji griješe, ali nemaju vrlinu
istigfara – ne mogu ili ne znaju da mogu tražiti oprosta kod svog Stvoritelja.
Treba posebno obratiti pažnju na etički profil takvih ljudi u ovom kontekstu – uglavnom takvi ljudi djeluju izgubljeno. U ovom kontekstu nam je značajan spomenuti ajet iz poglavlja Ali Imran:
“I onima koji budu govorili: ‘Naš Gospodaru! Mi zbilja vjerujemo, pa nam Ti grijehe naše oprosti i sačuvaj nas patnje u vatri.”
Vrlina strpljivosti
U gore spomenutim ajetima iz kur’anskog poglavlja Ali Imran govori se o mnogim vrlinama koje krase čovjeka kao vjernika: “I onima koji budu strpljivi, i istinoljubivi, i Allahu pokorni i darežljivi, te koji u kasnim noćnim satima traže oprost za svoje grijehe.”
Prva vrlina je strpljivost. To je temeljna vrlina koja daje čovjeku stamenost, vedrinu i uspravnost na stazi vjere. Ustvari, za sve vrline – vjerovanje, traženje oprosta, iskrenost, istinoljubivost, kao i druge – treba čovjekova ustrajnost na putu postizanja istih, a ona proistječe iz strpljivosti. Nije lahko biti istinoljubiv, iskren, poslušan Bogu – za sve je potrebna velika čovjekova ustrajnost i strpljivost. Strpljivost je preduvjet svih vrlina. Strpljivost je potrebna kako da postanemo dobri, uzorni i plemeniti.
Da čovjek postane pokvaren – ne treba mu nikakav napor, ali biti dobar – mora čovjek ispuniti mnoge uvjete. Veliki su izazovi danas, pred mladim, ali i starijim generacijama koji zahtijevaju veliku strpljivost. Evo, naprimjer, kako danas ostati na strani istine u svijetu laži, pa zatim i svjedočiti istinu kada to svjedočenje može ići protiv tebe u materijalnom smislu? Kako obuzdati strasti i biti moralan u svijetu u kojemu se nemoralnost nameće kao princip? Sva ta pitanja imaju odgovor u vrlini strpljivosti na putu istine.
Iskrenost i istinoljubivost
Slijedi druga vrlina u navedenim ajetima – istinoljubivost / es-sidk. U Kur’anu su ove vrline poredane po sistemu vrijednosti, pa je vrlo bitno posmatrati u Kur’anu raspored riječi. Vratimo se još jednom navedenom ajetu: “I onima koji budu strpljivi, i istinoljubivi, i Allahu pokorni i darežljivi, te koji u kasnim noćnim satima traže oprost za svoje grijehe.”
Vrlo je zanimljivo primijetiti da oni koji svjedoče istinu (es-sadikune) su spomenuti poslije strpljivih (es-sabirune). Ustvari, da bi bili istinoljubivi, prvo moramo biti strpljivi. Kazati istinu, svjedočiti istinu, biti na strani istine je vrlo zahtjevna vrlina u ljudskom karakteru otkako je čovjek kročio na Zemlju. Ako posmatramo ljude u praktičnom životu, stalno je prisutno njihovo kolebanje gdje da se priklone – uz istinu ili laž, dobro ili zlo, ovu ili onu grupu. Priklanjanje zavisi, ustvari, od ustaljenih vrlina kod čovjeka. Karakter čovjeka je lahko iščitati u tome smislu – gdje si, takav si.
Međutim, iskrenost, svjedočenje istine i istinoljubivost (sve su to svojstva ljudi koji su es-sadikune) moraju proizaći iz poslušnosti Bogu, dž.š. Uzmimo za primjer ljudsko svjedočenje – nekada zapadnemo u životnu situaciju kada nema nijednog ljudskog razloga da ostanemo na strani istine (npr., da svjedočimo istinu) jer gubimo sve, ali je ostao samo Božiji razlog. To mogu biti krajnje kritični i krizni momenti u životu jednog čovjeka, ali isto tako mogu biti i mnogobrojne situacije u našim međusobnim komunikacijama. Samo poslušni (el-kanitun) Bogu u tim momentima staju na stranu istine.
Zanimljivo je da se vrlina istinoljubivosti u navedenom ajetu nalazi između strpljivosti i poslušnosti dragome Bogu
(ves-sabirine, ves-sadikine, ve-l kanitine). Vrlinu iskrenosti i istinoljubivosti je teško postići u životnim okolnostima u koje čovjek zapada. Biti na strani Istine, istinito govoriti i svjedočiti svakodnevno jesu uistinu odlike bogobojaznih.
U životu počesto zapadnemo u takve situacije i okolnosti koje nas tjeraju da odustanemo ili vješto izbjegnemo kazati i svjedočiti istinu. Opet, samo poslušni Bogu (el-kanitun) ostaju i dalje na strani istine. Uzmimo za primjer, da radnici iz bojazni od svojih poslodavaca, direktora, ili šefova neke partije ili ustanove vrlo često izbjegavaju kazati istinu bojeći se ili kalkulirajući i računajući na neko bolje mjesto i položaj ili neku neznatnu materijalnu korist. U jednoj predaji Poslanik, a.s., nam preporučuje da se držimo istine sve dok kod meleka ne budemo prepoznati kao istinoljubivi (es-sadikun).
Ovdje smo se opredijelili za prijevodno rješenje istinoljubivost za kur’ansku riječ es-sidk (istinoljubivi – es-sadikune).
Neki komentatori tumače i prevode riječ
es-sadikune kao iskreni ili oni koji svjedoče istinu. Naravno, moramo biti krajnje iskreni da bismo bili istinoljubivi jer istinoljubivost podrazumijeva iskrenost i svjedočenje istine.
(nastavlja se)