Strah od uspjeha

Bježanje od odgovornosti

Jedan od faktora koji onemogućavaju čovjeka u napretku i uljepšavanju svog bića i djela jeste strah od uspjeha, odnosno strah od nošenja s boljom verzijom sebe. Veliki broj osoba se plaši konkretnih promjena

Shodno prirodi ljudi da se u svojoj suštini razvijaju i napreduju od rođenja do smrti logičan slijed je i želja za uspjehom i dobrim životom. Međutim, veliki broj osoba se plaši konkretnih promjena, bile one ovosvjetske ili duhovne prirode. Prema našem istraživanju među glavnim razlozima su: ograničavajuća uvjerenja, zona komfora – strah od nepoznatog i neprijatelja zavidnika i strah od odgovornosti, te nesposobnost nošenja s promjenama. U ovom radu ćemo pokušati dati odgovore i rješenja na ovu tvrdnju u kontekstu islamskog duha – tevekkula i šukra.

Ograničavajuća uvjerenja

Uvjerenja koja se tiču naše ličnosti i radne sposobnosti imaju moć da nas ograniče ili katapultiraju u sferu drastičnih životnih promjena. Ljudski um, odnosno podsvijest, je preovlađujući faktor čak i kada se radi o pomjeranju fizičkih granica. Srčano podešavanje ovisi o ljudskim težnjama, nastojanjima i onome što prevalira u njegovim mislima. Ljudsko biće tokom odrastanja i saobraćanja s drugima, te kroz djelovanje shodno znanjima i iskustvima formira različite tipove uvjerenja o ljudima, stvarima, događajima, mogućnostima...

Stoga, imamo podjelu na hrabre i kukavice, darežljive i škrte, jake i slabe, učene i neznalice, poštene i pokvarenjake, odlučne i neodlučne itd. Zavisno od toga kako smo misaono i srčano ‘podešeni’ takav ćemo život imati. Ono što je ohrabrujuće jeste činjenica da se ta uvjerenja mogu mijenjati, a time i ljudski život. Sam život Poslanika, a.s., jeste skup ogromnih promjena: sumnja u sebe i strah nakon primanja prve Objave – do čovjeka koji predvodi 10.000 ljudi na ulasku u Mekku koju osvaja bez borbe.

Da bi se došlo do valjanih promjena neophodno je priznavanje problema, potom rad na ubjeđenju da ništa nije pod moranje, odnosno da je način življenja rezultat naših odluka. Naravno, mnogi ljudi teoretski razumiju navedeno, ali nemaju hrabrosti da se suoče sa svojim lošim ili nedostatnim odlukama i radije biraju da žive u već šabloniziranom životnom okviru iako ih to čini konstantno depresivnim i anksioznim. (Vidi: Martin M. Antoni i Murray B. Stein, Oxford Handbook of Anxiety and Related Disorders.) Da bi se oslobodili tog straha dolazimo do sljedećeg razloga koji po nama predstavlja jedan od ključnih faktora stagnacija i nemogućnosti izbora, a to je zona komfora.

Zona komfora (strah od nepoznatog, ljudske zavisti i odgovornosti) i tevekkul kao lijek

Zona komfora ne mora po sebi biti nešto negativno jer jedino u tom stanju možemo da se defokusiramo, preispitamo i ponovo fokusiramo kada nastavimo s promjenama. Ali trajno ostajanje u ovom stanju je pogubno za razvoj ličnosti. Kao što se dijete navikava na roditelje i život mu ovisi o njihovoj pomoći i odlukama, tokom života se navikavamo na prijatelje ili bračnog partnera, srastamo s karijerom, radnim mjestom, nezaposlenošću, imanjem ili neimaštinom, izgledom, obrascima ponašanja, količinom znanja i iskustva, te rastanak s bilo čime od navedenog predstavlja šok i put u neizvjesno. Iako svi faktori mogu upućivati na neophodnost životnih promjena kako bi ostvarili boljitak, čovjek osjeća odbojnost prema istima i radije ostaje u svom već ‘provjerenom’ ambijentu. Često se dešava da osoba počne gubiti prijatelje ukoliko napreduje na intelektualnom ili duhovnom planu. Uzrok tome nije sam napredak kao takav, nego činjenica da prijatelji koji su ostali na starom nivou više ne mogu pratiti unaprijeđenog. Navedeno predstavlja buduću nepoznanicu sadašnjem. U tom slučaju se onaj koji nastoji napredovati obeshrabruje i zbog straha od gubitka prijatelja vraća na stare postavke. Na taj način strah od nepoznatog sabotira osobu na svakom polju evolucije.

S druge strane, uspjeh donosi i nove izazove. Krug poznanstava se širi, a i dovodimo se u opasnost napada zavidnika, izravno i neizravno. Naročito u radnim kolektivima stajemo na crtu s paranoidnim, narcisoidnim i bolesno ambicioznim kolegama koji će nas početi potvarati, negirati ili, u najboljem slučaju, relativizirati naš uspjeh. Upravo oslonac na Gospodara Koji kontrolira sva kretanja u Univerzumu treba da bude utočište i motivacija za napredak. Ako je Stvoritelj uz nas onda nema mjesta strahu. U suprotnom bismo trebali preispitati svoj iman.

Odgovornost je jedan od ishoda uspjeha. Nemoguće je imati veća prava bez veće odgovornosti. Evidentno je da društvo u većini vapi za pravima, ali mali je broj onih koji su spremni preuzeti odgovornost. Na ljestvici društvenog uspjeha vođa je najnaprednija jedinka grupe, ali je najodgovorniji i najizloženiji vanjskim pritiscima i udarcima. Naravno, mnogi padaju u kušnje egoističnih poriva i nastoje prečicama i neadekvatnim metodama doći do društvenog položaja koji zbog vlastitog neznanja identificiraju s uspjehom, ali pri prvom udaru zajednica će osjetiti posljedice. Ukoliko je vođa na poziciju došao snagom i znanjem, iskustvom i sposobnošću, onda će zajednica biti sigurna i prosperitetna. Tako je na svim poljima uspjeha, makar oni bili i privatnog karaktera, porodičnog ili poslovnog. Bježanje od odgovornosti koju donosi uspjeh je zapravo bježanje i od samog uspjeha.

Navedeni strahovi su uzroci nesigurnosti u sebe, a kada tome dodamo i neispravno poimanje samog uspjeha on će biti nedostižan ili kratkotrajan.

Tevekkul kao lijek

Ako vas Allah pomogne, nema tog koji će vas nadvladati; ali ako vas ostavi i prezrenim učini, ko je taj koji će vas pomoći nakon Njega! Zato samo na Allaha neka se oslanjaju vjernici! (Ali Imran, 160)

Potreba za sigurnošću je jedna od osnovnih na Maslovljevoj ljestvici temeljnih ljudskih potreba. Rangirana je odmah nakon fizioloških potreba. Pod potrebom za sigurnošću podrazumijevaju se odjeća, obuća, krov nad glavom, stalnost, poredak, struktura, predvidljivost događanja i slično. Da bi se individua osjećala sigurno i komotno prilikom ulaganja napora usmjerenih na postizanje cilja, neophodno je da bude svjesna izvora sigurnosti. Kada postane svjesna Božije sveprisutnosti i vjerovanjem u Božije određenje (šesti imanski šart) osoba se oslobađa svih kompleksa pri ostvarenju uspjeha. Tevekkul kao osnovna kategorija unutarnje sigurnosti predstavlja efikasan lijek u borbi protiv svih faktora koji sputavaju čovjeka na polju napretka. Benefiti postizanja stepena tevekkula nisu samo ovosvjetskog karaktera. Osoba koja se oslanja na Stvoritelja postiže i Njegovu ljubav: A kada se odlučiš, na Allaha se osloni; Allah, doista voli one koji se na Njega oslanjaju. (Ali Imran, 159)

Nesposobnost nošenja s promjenama i zahvalnost kao lijek

U konačnici, postoje profili ličnosti koje padaju u ponor nakon ostvarenog uspjeha, odnosno nisu sposobni nositi se s uspjehom. Do toga uglavnom dolazi prilikom naleta euforije i uzbuđenosti, nemogućnosti vjerovanja da su upravo oni uspjeli ostvariti to što su ostvarili. Istina je da čovjek nikada i nije u potpunosti sam zaslužan za svoje rezultate. U najmanju ruku su mu od pomoći bili predmeti i alati koje je koristio na putu ka cilju, a ukoliko je koristio pomoć i znanja drugih ljudi u vidu mentorstva i traženja savjeta onda se ova tvrdnja čini još jasnijom. Vjernik u ovakvoj situaciji ne bi trebao imati poteškoće prilikom prihvatanja vlastitog rasta. On je svjestan da je Allah, dž.š., taj koji daje i uzima, te svoje rezultate uokviruje šukrom – zahvalnošću Stvoritelju na prilici koju mu je dao. Kada znamo da sve pripada Gospodaru svjetova, a ne nama, onda moguća samodestruktivna euforija postaje zamijenjena zahvalnošću na onome što imamo i bivamo upotpunjeni trajnom srećom i unutarnjom ljepotom. Za ljude u tom stanju Stvoritelj svjetova obećava trajni napredak i blagostanje: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati. (Ibrahim, 7)

Zaključak

Ljudska stvorenja imaju urođenu potrebu za rastom i usavršavanjem. S obzirom da je čovjek ne samo tjelesno, nego i duhovno i intelektualno biće, on se mijenja i doživljava različita stanja koja ga mogu dovesti do stagnacije ili samosabotaže prilikom razvoja ličnosti. Ta se stanja mogu pojaviti u mnogim oblicima i vrstama djelovanja, a sažeta u jedan zajednički okvir, predstavljena su kao: ograničavajuća uvjerenja, zona komfora, te nesposobnost nošenja s poboljšanim kvalitetom života. Kroz prizmu islama smo predstavili dva glavna lijeka za nošenje sa svim navedenim oblicima sabotirajuće bolesti, a to su: tevekkul (oslonac na Stvoritelja) i šukr (zahvalnost Stvoritelju). Na kraju, poruka ovog rada je: Ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan, a ako budemo zahvalni dobit ćemo još više iz riznica Uzvišenog Stvoritelja.