Akaid i tesavvuf – lice i naličje
Akaid je nauka o islamskom vjerovanju. Bavi se izlaganjem temelja vjere, imana, objašnjavanjem grijeha koji izvode iz vjere, debatom i raspravom s nevjernicima, krivovjernicima i poricateljima, odbranom vjere od novotarija i napada poricatelja te putevima koji vode osobu dostizanju stepena “ihsana” o kojem govori sljedeći hadis, koji je poznat kao “Džibrilov hadis” koji se prenosi od hazreti Omera, radijallahu anhu:
Hazreti Omer, radijallahu anhu, prenosi:
“Jednog dana dok smo bili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pojavi se pred nama čovjek u sasvim bijeloj odjeći, sasvim crne kose. Tragovi putovanja na njemu se nisu primjećivali, a niko od nas ga nije poznavao. Sjede do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i prisloni svoja koljena uz njegova, a stavi svoje ruke na svoja stegna i reče:
Muhammede, izvijesti me šta je to islam.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
Islam je da svjedočiš da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan, i da hodočastiš Kabu ako budeš u mogućnosti.
Onda reče onaj nepoznati čovjek: Istinu govoriš.
Mi mu se začudismo, pita ga a onda mu kaže: ‘Istinu govoriš.’ Nakon toga reče taj čovjek:
Izvijesti me šta je iman.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u odredbu dobra i zla.
Nepoznati čovjek potvrdi:
Istinu govoriš.
Zatim reče:
Izvijesti me šta je ihsan?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On zaista tebe vidi.
Nepoznati čovjek reče:
Istinu govoriš.
Zatim reče:
Izvijesti me o Sudnjem danu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori:
Upitani o tome ništa više ne zna od onoga koji pita.
Neznanac reče:
Onda me izvijesti o predznacima Sudnjeg dana.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
Da robinja rodi svoju gospodaricu i da vidiš gole, bose, siromašne čobane da se nadmeću u gradnji zgrada.
Zatim ode taj nepoznati čovjek, a ja sam neko vrijeme bio odsutan sve dok mi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne reče:
Omere, znaš li ko je onaj što me je zapitkivao?
Ja rekoh:
Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče:
Ovo je bio Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.” (Muslim)
Ako pažljivo pogledamo hadis, uočit ćemo da se prvo spominje islam, iman, pa ihsan. Ide se, dakle, od vidljivog ka onome nevidljivom. Cilj je da se preko obavljanja islamskih dužnosti učvrsti iman, a da se preko imana dođe do ihsana ili stepena na kojem ćemo robovati Uzvišenome Allahu kao da Ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Tesavvuf je nauk o islamskoj duhovnosti i bavi se pitanjima čišćenja nefsa ili ega – koji predstavlja izvorište svega negativnog u čovjeku te fenomen putem kojeg šejtan prilazi čovjeku i zavodi ga – i oplemenjivanju ljudskoga srca. Da bismo bolje shvatili, nefs možemo zamisliti kao osobu kojoj poštar, u ovom slučaju šejtan, donosi poziv. Šejtan, dakle, poziva čovjeka na grijeh preko nefsa! Stoga, potrebno ga je odgojiti kako ne bi prihvatao poziv šejtana. Ako pažljivo čitamo Časni Kur’an, zapazit ćemo kako Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta poručuje:
“Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji sadaku udjeljuju,i koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju – i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu, i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju – oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu’minun, 1-11)
“Uspjet će onaj koji nefs očisti, a propast će onaj ko je na stranputicu odvodi!” (Eš-Šems, 9-10)
“Postići će šta želi onaj koji se očisti, i spomene ime Gospodara svoga pa namaz obavi!” (El-A’la, 14-15)
Ukoliko pažljivo pogledamo, uočit ćemo da je uspjeh uvjetovan “poniznim” obavljanjem namaza i čišćenjem nefsa. Nije rečeno da će vjernik uspjeti samo ako bude obavljao ibadete, već je uspjeh vezan za čišćenje nefsa i duhovno oplemenjivanje, a što je i cilj ibadeta! Uvjet da bi osoba obavljala namaz jeste da vjeruje u Uzvišenog Allaha. Njen odnos prema namazu je razmjeran jačini njezine vjere, koja je predmet akaida. Poniznost je pak stanje srca, a srcem se, kako smo rekli, bavi tesavvuf. Namazom i njegovim propisima se bavi fikh. Prema tome, da bi vjernik ispravno obavio namaz, potrebno je da vjeruje u Uzvišenog Allaha (da poznaje akaid), da obavlja namaz prema propisima (da poznaje fikh) i da bude skrušen u namazu (da poznaje nauk tesavvufa).
Ibadet – vanjska i unutrašnja borba
Mnogi vjernici, nažalost, imaju problema s razumijevanjem koncepta “ibadeta” i “klanjanja, robovanja” Uzvišenom Allahu. Onaj ko ne shvati smisao robovanja, ne može ni ispravno robovati Gospodaru. Zbog toga je danas veoma važno pojasniti smisao i način robovanja te ukazati na to kako ibadet postaje karakteristika i stalno stanje vjernika.
Uzmimo, recimo, namaz. Ljudi se pitaju i raspravljaju kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao. Rijetko, međutim, možemo čuti da neko pita zbog čega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i kako je namaz doživljavao. Od Abdullaha b. Šihhira, radijallahu anhu se prenosi da je rekao: “Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dok je klanjao namaz, a iz njegovih prsa čulo se zujanje (od plača) kao zujanje iz lonca kada u njemu ključa voda.” (Ahmed, Nesai, Ebu Davud) Također, sam Časni Kur’an nam otkriva smisao namaza: “I namaz obavljaj, da bi Ti uvijek na umu bio!” (Taha, 14)
Ako obavljamo namaz, a namaz nas ne bude odvraćao od loših djela, budući da je to jedan od njegovih ciljeva (El-’Ankebut, 45), onda trebamo razmisliti o tome da li nam je nijet ispravan i da li ispravno obavljamo namaz, budući kako su to uslovi da bi neko djelo bilo primljeno i da bi od njega imalo koristi. Fudajl b. Ijad, rahmetullahi alejhi, je rekao: “Allah neće primiti djelo koje nije iskreno i ispravno. Iskreno je
samo ono dobro djelo koje je učinjeno isključivo u ime Allaha, a ispravno je samo ono djelo koje je u skladu sa sunnetom.” Također, kazat ću vam jednu formulu prema kojoj ćete određivati kvalitet svog namaza. Naime, trebate postaviti sebi pitanje “Kako i u čemu provodim vrijeme između namaza?” Jer, ako vrijeme između namaza provodimo u dobrim stvarima, to znači da je namaz na nas djelovao i da je ispunio jedan od svojih ciljeva. Ne bismo, zapravo, pogriješili kada bismo kazali da namaz započinje kada predamo selam i da hadž počinje kada se vratimo iz svetih mjesta u svoje zavičaje! Također, jedna od bitnih stvari koje trebamo znati jeste to da ibadet nije samo ono što većina posmatra pod tim terminom, a kao što su to namaz, post, zekat, hadž, kurban, sadaka, učenje Časnog Kur’ana i tome slično, već da se pod ibadetom ili robovanjem Uzvišenom Allahu misli na cjelokupni život prema načelima vjere.
Druga skupina ajeta u kojima se spominje spas, uspjeh i postizanje željenoga, stavlja naglasak na takvaluk, a koji je, zapravo, stanje srca koje se postiže čišćenjem nefsa. Cilj tesavvufa i jeste postizanje takvaluka, budući da osoba koja je u stanju takvaluka ima permanentnu svijest o Gospodaru, koja je sprečava od činjenja grijeha.
Ti ajeti u kojima se takvaluk ili bogobojaznost, kako smo navikli prevoditi, navodi kao put kojim se postiže spas glase:
“Allaha se bojte da biste postigli ono što želite.” (El-Bekare, 189)
“O, vjernici, bezdušni zelenaši ne budite, i Allaha se bojte, jer ćete tako postići ono što želite!” (Alu ‘Imran, 130)
“O, vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” (Alu ‘Imran, 200)
“O, vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na Putu Njegovu se borite da biste postigli što želite!” (El-Maide, 35)
“Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli.” (El-Maide, 100)
Treća skupina ajeta u kojima se spominje postizanje spasa, uspjeha i željenog navodi da je spominjanje Uzvišenog Allaha ili zikr te spominjanje Njegovih blagodati sredstvo koje vodi tome:
“I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli.” (El-A’raf, 69)
“O, vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite!” (El-Enfal, 45)
Među zikr koji čovjeka udaljava od grijeha i koji ga približava Allahu spada i prisjećanje na Njegove blagodati, budući da je to put koji vodi ljubavi prema Njemu. Čovjek je takav da voli onoga ko mu čini dobročinstvo i ko ga dariva, a ko ga više dariva od Svevišnjeg Gospodara, Darovatelja svake bagodati! Usput budi rečeno, zikr nije samo verbalno spominjanje Njega, Uzvišenog, zikr je, naprotiv, ponavljanje Njegovih imena, prisjećanje na Njega i jezikom i srcem, i to svejedno je da li se Allah spominjao, neko Njegovo svojstvo, neki od Njegovih propisa, neko od Njegovih djela, dokazivalo nešto od toga, činila dova, spominjali Njegovi poslanici, vjerovjesnici, evlije ili oni koji su Mu se približili na neki način, nešto od onoga što On čini, i to bez obzira da li se o tome čitalo, da li se spominjalo, da li se radilo o poeziji i pjesmi, da li se prisustvovalo predavanju ili slušalo kazivanje. Prema tome, zakir – osoba koja čini zikr i prisjeća se Uzvišenog Allaha – je i teolog, onaj koji se bavi islamskom pravnom naukom ili fikhom, onaj koji podučava vjeri, muftija koji izdaje fetve, vaiz, onaj koji razmišlja o veličanstvenosti, uzvišenosti i silini Uzvišenog Allaha i Njegovim znamenjima na Zemlji i nebesima koji Njemu pripadaju, onaj koji izvrašava ono što je Allah naredio i izbjegava ono što je zabranio... (Ibn Ataillah, Miftahu ‘l-felah)
Četvrta skupina ajeta u kojima se spominje postizanje spasa, uspjeha i željenog navodi džihad ili borbu na Allahovome putu, koja podrazumijeva prvenstveno borbu protiv prohtjeva nefsa. Pravilima te borbe bavi se tesavvuf.
“I na Putu Njegovu se borite da biste postigli što želite.” (El-Maide, 35)
Peta skupina ajeta u kojima se spominje postizanje spasa, uspjeha i željenog navodi izbjegavanje grijeha kao put koji vodi tome:
“O, vjernici, vino i kocka i kumiri i strjelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide, 90)
Potrebno je kloniti se svih grijeha, a naročito velikih, budući da je grijeh nešto što Uzvišeni Allah ne voli. Učenjaci su načinili taksonomiju grijeha na velike i male s ciljem da ukažu na one velike koji velikom brzinom izvode čovjeka iz vjere, dočim su svi grijesi veliki, zato što predstavljaju zabranu Uzvišenog Stvoritelja, a sve Njegove zabrane i naredbe su velike jer potječu od Njega, Velikog i Uzvišenog. No, ono što mnogi previđaju jeste činjenica da su svi grijesi srca, kao što su to loše mišljenje o Allahu i drugima, samoljublje, pohlepa, mržnja prema vjernicima, sumnja u nafaku i sl. u biti veliki grijesi za koje je tevba šart ili neophodni uvjet da bi bili oprošteni.
Ako sagledamo pet grupa ajeta koje smo spomenuli, zapazit ćemo da je takvaluk put spasa i da su čišćenje nefsa, zikr, prisjećanje Allahovih blagodati, borba protiv prohtjeva i izbjegavanje grijeha, elementi tog puta.
Da se vratimo na početak. Naime, u naslovu smo naveli da su akaid i tesavvuf lice i naličje. Nakon što povjerujemo u Uzvišenog Allaha, nakon što druge pozovemo u vjeru, potrebno je da radimo na duhovnome odgoju, da se bavimo tesavvufom i čitanjem tesavvufskih djela, kako bismo ustalili iman u svojim srcima, zadobili stanje takvaluka, poniznosti, skrušenosti... Inače, duhovna kriza u kojoj se nalazimo, a koja je izvor svih ostalih kriza, dovest će nas do propasti na oba svijeta.