Čovjek koji ne zna, a ne zna da ne zna, taj je ludak, klonite ga se

Islam ne razdvaja učenog u islamu od učenog u svjetovnim naukama, ukoliko i jedan i drugi svoju nauku stiču u ime Allaha, i ukoliko njihova nauka ima za cilj opće dobro. Metod pravilnog stjecanja znanja zahtijeva podrobno iščitavanje knjige, a potom apsor

Uloga muslimana ne prestaje ni nakon sticanja spoznaje i svakodnevnog saznanja novih stvari, već to, naprotiv, opterećuje njegovo breme time što je dužan da poučava neznanog, da upućuje zalutalog i da svjetlo znanosti širi na svakom mjestu... To je najveći stepen koji musliman postiže, kako kaže Alejhiselam: „Najbolji su među vama oni koji nauče Kur’an i njemu poučavaju.“(Buhari) Poslanik je naredio svojim drugovima da šire i prenose nauku: „Neka prisutni prenose odsutnom“i „Prenosite od mene makar jedan ajet.“(Buhari)

Tajenje i skrivanje nauke, zapravo je veliko zlodjelo koje donosi nevolje svom vlasniku: „Ko bude za nešto upitan pa to pritaji, Allah će mu na Sudnjem danu staviti uzdu od vatre.“(Ebu Davud i Tirmizi) Isto tako je grijeh davati znanje onome ko će ga upropastiti, ko mu nije dostojan. Poslanik islama kaže: „...ono što znanje upropaštava jest davati ga onome ko ga nije dorastao.“Veliki Gazalija kaže: „Grijeh u nepružanju znanja onima koji su ga dostojni jednak je grijehu pružanja znanja onima koji su ga nedostojni“, a jedan pjesnik kaže: „Ko znanje podari neznalici upropastio ga je. Ko uskrati znanje potrebnim znanja pogriješio je.“

Bolje ti je da umreš kao učen nego kao neznalica

U 18. ajetu sure Ali Imran kaže se: „Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni!“U ovom svjedočenju Uzvišeni Allah počinje sa Sobom , a zatim spominje meleke i učene. Ovo je sasvim jasan dokaz koliku počast ima znanje u islamu. Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Kome Allah želi dobro, da mu da razumije vjeru.“

Muaz b. Džebel rekao je: „Izučavajte nauku, jer je učenje vid strahopoštovanja prema Uzvišenom Allahu. Traganjem za naukom vid je robovanja Dragom Allahu, predavanje je poput činjenja tespiha, bavljenjem nekim problemom poput je džihada - borbe na Allahovom putu, podučavanje nekoga ko nema znanje je sadaka, davanje onima koji se naukom bave jeste približavanje Allahu. Učenje je sagovornik kada je čovjek sam, prijatelj u samoći, dokaz u vjeri, strpljivost u dobru i u zlu, namjesnik kada je osoba odsutna, bližnji kad je čovjek u tuđini i svjetionik na putu ka Džennetu“.

Znanjem Allah uzdiže ljude, te ih u dobru čini odlučnicima, predvodnicima i upućivačima, po njima se drugi orijentiraju, jer služe kao dokaz za dobro, slijede njihove tragove i ugledaju se na njihove postupke, meleci žude za njihovim društvom, dodiruju ih krilima svojim. Sve živo i neživo za njih oprost traži, čak i ribe u moru, gmizavci, divlje zvijeri i stoka na kopnu, nebesa i zvijezde.“Koliko je znanje vrijedno za svakog čovjeka vidi se iz sljedeće predaje: Došao je neki čovjek Ebu Zeru el-Gifariju i pitao ga: „Želim da steknem znanje ali se bojim da neću po njemu raditi i da ću ga upropastiti?“

Ebu Zer mu reče: „Bolje ti je da umreš kao učen nego kao neznalica“.

Taj čovjek je potom otišao Ebu Derdau i pitao ga isto, a ovaj mu je odgovorio: „Ljudi će biti proživljeni iz njihovih grobova u onom stanju u kakvom su umrli: učen kao učen, a neznalica kao neznalica.“

Čovjek je onda otišao Ebu Hurejri po istom pitanju, a on mu je odgovorio: „Dosta ti je nesreće ako ostaviš nauku.“

Obrazovanje ne predstavlja opasnost; ono osvjetljava i upućuje na Pravi put, a neznanje predstavlja opasnost. Obavezu učenja i sticanja znanja prve muslimanke su vrlo ozbiljno shvatile i njegovale. Žene su bile, ne samo obrazovane, već su stečeno znanje prenosile drugim ženama i muškarcima. Bile su učiteljice Kur’ana, prenositeljice hadisa (Poslanikove tradicije), stručnjakinje na polju medicine, poezije, jezika i filozofije. Primjer jedne od najobrazovanijih žena u prvoj muslimanskoj zajednici u Medini u 7. stoljeću bila je Aiša r.a., Poslanikova supruga. Osim Aiše, r.a. bilo je i drugih žena, u prvim godinama islama koje su bile vrsne naučnice i učiteljice. Nije bilo sramota da veliki islamski učenjaci napišu kako su o određenoj temi učili od žena koje su držale svoje kružoke, odnosno male škole. Imam Šafi je tako učio od profesorice As-Sajjidah Nafisah koja je rođena 762. godine i bila je praunuka Hasana Ibn Ebi Taliba. Komentator Kur’ana Ibn Kesir bilježi da je imam Šafi došao u Egipat i da ga je pomogla jedna bogata i učena žena, As-Sajjidah Nafisah u čijoj kući je često boravio i od nje učio. Kada se razbolio, ostavio je u oporuci da mu As-Sajjidah Nafisah klanja dženazu. Kada je umro i pored toliko prisutnih islamskih učenjaka, dženazu mu je klanjala As-Sanjjidah Nafisah.

U hadisu se kaže da postoje dvije vrste obaveze: obaveza svakog pojedinca (fardul-ajni) i obaveza cijelog ummeta koju ispunjava određena grupa ljudi (fardul-kifaje). To su islamski učenjaci koji pojašnjavaju vjerske propise ljudima i za kojima se ljudi povode u svojim postupcima. Na to upozorava Kur’an u suri Et-Tevbe, kada su muslimani žurili u džihad a počeli zapostavljati nauku. Allah, dž.š., kaže: „Svi vjernici ne trebaju da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se Allaha bojali.“(Et-Tevba, 122) Dakle, neophodno je da stalno postoji grupa ljudi koja će se baviti problemima ummeta, savjetovati ga i upućivati putem, koji je jedino ispravan. To je obaveza cijeloga ummeta sve dok postoji potreba za takvim ljudima, odnosno dok se ne zadovolje potrebe. Stanje u toj oblasti moraju pratiti oni koji su na položaju i koji imaju određeni uticaj na mase, kako ne bi zapali u samozadovoljnost. U tu grupu obaveza se ubraja obrazovanje kadrova u bilo kojoj naučnoj disciplini koja je od koristi ummetu. Ovdje je bitno napomenuti da je obaveza na ummetu da posjeduje obučen kadar u svim naučnim disciplinama a ne samo u vjeri. Sve što je od koristi ummetu potrebno je da usvojimo i obučimo kadar potreban za tu oblast.

Naučnik koji u ime Allaha izučava nauku je od onih kojima Allah diže ugled među svijetom. Njihovo ime se spominje vijekovima i narod ih nikada ne zaboravlja. To je njihov stepen na dunjaluku. A na ahiretu će imati posebne počasti zavisno od veličine znanja i rada po stepenima znanja. Dakle, islam ne razdvaja učenog u islamu od učenog u svjetovnim naukama, ukoliko i jedan i drugi svoju nauku stiču u ime Allaha, i ukoliko njihova nauka ima za cilj opće dobro. Metod pravilnog stjecanja znanja zahtijeva podrobno iščitavanje knjige, a potom apsorbiranje pročitanog.

Sticanje znanja je način približavanja Uzvišenom Allahu. Najveći cilj do kojeg čovjek može doći jeste vječna sreća, a do nje se dolazi samo znanjem i djelima, a i djela se ne mogu činiti bez znanja. Stoga je jasno da znanje vodi ka blizini Gospodara svjetova, do stepena meleka. Na ovom svijetu plodovi znanja su plemenitost, dostojanstvo, poštovanje, tako da i neki mijenjaju svoj karakter iz poštovanja prema učenima. Čak i životinje iskazuju poštovanje prema ljudima, osjećajući da se čovjek od njih razlikuje savršenošću koja prevazilazi njihov stepen.

Ne budi četvrto, jer propast ćeš

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Budi znalac, ili podučavatelj, ili onaj koji sluša. Ne budi četvrto, jer propast ćeš!“Rečeno je: „O Allahov Poslaniče, koje djelo je najvrednije?“On je odgovorio: „Znanje u ime Allaha, jer, malo djelo korisno je uz znanje, a zbilja, mnogo djela u neznanje beskorisno je. I znaj ovo, znanje je uglednije od ibadeta, ali, neosporno je, sluga (rob) mora vršiti ibadet sa znanjem, a ne da njegova djela budu ‘rasuta prašina’!“

Znanje je vrednije od djela u pet slučajeva:

a) znanje bez djela je moguće, djelo

bez znanja je nemoguće, b) Znanje bez djela koristi, djelo bez

znanja ne koristi, c) Znanje svijetli kao svjetiljka, djelo je njen odsjaj, d) Znanje je u poziciji vjerovjesnika, kao što reče Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Učenjaci moga ummeta su kao vjeronavijestitelji sinova Israilovih“e) Znanje je svjetlo Allaha, dž.š., djelo je svojstvo sluga, a svojstvo Allaha vrednije je od svojstva sluga.

A Halid b. Ahmed kaže: “Četiri su vrste ljudi:

• Čovjek koji zna i zna da zna, on je učen, pa ga slijedite;

• Čovjek koji zna, a ne zna da zna, on je u snu, probudite ga;

• Čovjek koji ne zna da ne zna, on je taj koji traži uputu i znanje, uputite ga i

• Čovjek koji ne zna, a ne zna da ne zna, taj je ludak, klonite ga se!” Veliki islamski učenjak upozorava: “Čovjek je učen sve dok saznaje i uči, a čim bude ubijeđen da zna i da ne treba dalje učiti, postaje neznalica!” U vezi sa znanjem i učenjacima Hazerti Alija, r.a., je rekao: „Znanje je vjernikova izgubljena stvar, pa je uzmite, pa makar ona bila u posjedu mušrika. Neka se niko od vas ne libi da uzme mudrost, od onoga od koga je čuje.“(Ibn Abdulberr)