Zašto je ef. Burek stekao mnoštvo neprijatelja
U knjizi Učenje i djelo Ahmeda Bureka - Drugo dopunjeno izdanje koje se pojavilo tokom oktobra 2023. godine, nakon četvrt stoljeća od prvog izdanja, a u povodu 75 godina od preseljenja na ahiret Ahmed-ef. Bureka, njen autor prof. dr. sc. Ahmed Kico, prezentira nove činjenice o učenju i djelu ovog znamenitog bošnjačkog i bosanskog učenjaka
PROF. DR. AHMED KICO
Nastojeći da kod svojih učenika, u skladu s islamskom etikom, “porodi” umjerenost, bogobojaznost, samosavladavanje i stalno usavršavanje, Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, nastojao da im pomogne u samoosvješćivanju, kako bi postali bolji i plemenitiji. Svojom racionalnom i dijalektičkom metodom Ahmed Burek bio je oštar kritičar aktuelnih režima, posebno kada su bili u pitanju nacionalni i vjerski interesi Bošnjaka - muslimana. Upravo zbog toga, uz veliki broj oduševljenih učenika i privrženih prijatelja, Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, svojim kritičkim odnosom i promišljanjem stekao i mnoštvo neprijatelja. I kao što su Sokrata optužili za kvarenje mladeži, a nakon toga na smrt, i Ahmeda Bureka su vlastodršci Kraljevine SHS optužili za prijateljevanje s predsjednikom JMO Mehmedom Spahom, koje je imalo za cilj političku, vjersku i svaku drugu emancipaciju Bošnjaka - muslimana, što je za poljedicu imalo njegovo prisilno umirovljenje u 49. godini života, dakle u naponu njegove intelektualne i svake druge snage.
Velikosrpski režim, u to vrijeme, znao je i za podatak da je Ahmed Burek bio lični prijatelj tadašnjeg bošnjačkog opozicionog lidera Mehmeda Spahe, a iz personalnih dokumenata s Velike gimnazije, bilo im je jasno da je Ahmed Burek izjašnjavajući se kao Bošnjak predstavljao realnu opasnost za režim, budući da se Burek nije htio, kako je već naznačeno, deklarirati ni kao Srbin, ni kao Hrvat.
Tokom 1937. godine obavljeni su izbori za Vakufski sabor i članove Izbornog tijela za izbor reisul-uleme. Na osnovu Prijedloga Izbornog tijela, Ukazom od 26. 04. 1938. godine, kraljevski namjesnici imenovali su Fehima Spahu za reisul-ulemu IVZ u Kraljevini Jugoslaviji. Dakle, vidljivo je da su kraljevski namjesnici imenovali, odnosno vlastitim Ukazom postavili reisul-ulemu IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, te da nije moglo biti riječi o tome da je Izborno tijelo do kraja odlučivalo o izboru reisa. To znači da je tvrdnja Mahmuda Traljića o tome da je 1938. godine “prilikom izbora za reisul-ulemu, po broju dobivenih glasova, Burek bio drugi kandidat za to najviše zvanje u našem vjerskom životu”, iako tačna, de facto irelevantna, budući da je bilo sasvim svejedno koliko je ko dobio glasova u Izbornom tijelu, s obzirom da su konačnu odluku o tome donosili, svojim ukazom, kraljevski namjesnici. U tom
smislu može se zaključiti, da je tadašnjem velikosrpskom režimu pogodnija ličnost za funkciju reisul-uleme bio Fehim Spaho, s obzirom na politički angažman porodice Spaho, od kojih se Mehmed kao predsjednik JMO izjašnjavao kao Jugosloven, jedan brat kao Hrvat, a drugi kao Srbin, u odnosu na Ahmeda Bureka, za kojeg su tadašnji vlastodršci imali jasne dokaze da se radi o izvornom Bošnjaku.
Aktuelni značaj izjašnjavanja Ahmedef. Bureka kao Bošnjaka islamske vjeroispovijesti
Kompletna istraživanja, a posebno onaj dio koji se odnosi na društveni angažman, jasno su pokazala da se Ahmed Burek izvorno osjećao i sve vrijeme deklarirao kao Bošnjak islamske vjeroispovijesti, odbijajući i vlastitim primjerom sve velikosrpske nasrtaje i prisvajanja Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Tokom istraživanja u Arhivu Bosne i Hercegovine, pronađeni su dokumenti iz personalnog dosjea Ahmeda Bureka kada je od 1910. do 1921. godine radio kao vjeroučitelj u Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Prilikom zapošljavanja u Velikoj gimnaziji Ahmed Burek je popunio formular personalnog dosjea u kojem su bile stavke (na njemačkom jeziku) kao što su nacionalnost, religija, jezik, mjesto rođenja, bračno stanje i drugo.
Uvidom u spomenuti personalni dosje (faksimili prezentiani u tekstu knjige - op. a.) vidljivo je da je Ahmed Burek dao podatke na bosanskom jeziku, latinicom, popunjavajući rubrike sljedećim podacima: da je Bošnjak, da je islamske vjeroispovijesti, da je rođen u Gornjem Vakufu u Bosni i da je neoženjen. Te rubrike Ahmed Burek je popunio 1910. godine i one su kao takve bile sve do završetka Prvog svjetskog rata, odnosno raspada Austro-Ugarske monarhije.
Godine 1918. upravu nad Velikom gimnazijom preuzima Kraljevina SHS kada Burek, s dolaskom novog režima, mora ponovo popunjavati slične formulare i rubrike koje su sada označene na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom. Burek tada ispisuje da je rođen u Gornjem Vakufu, da je islamske vjeroispovijesti, dok rubriku nacionalnost ostavlja praznom, budući da se oduvijek osjećao samo Bošnjakom. Drugim riječima, on tada ne pristaje da se opredjeljuje i izjašnjava kao Srbin, Hrvat ili Slovenac, što je velikosrpski režim u to doba jedino dozvoljavao, pa čak i podsticao.
Ovo je neobično važno budući da velikosrpski i velikosrbijanski nacionalisti i nakon presuđenog genocida, te mnoštva ratnih zločina iz perioda 1992.-1995. i dalje nastavljaju svoje protivustavne i nezakonite aktivnosti koje imaju za cilj razaranje i podjelu Bosne i Hercegovine. Takve aktivnosti (hibridne operacije) intenziviraju se nakon 2011. godine kada su se u medijima pojavile informacije o Memorandumu 2 SANU. U tom smislu, velikosrpski i velikosrbijanski nacionalisti, ponovo osporavaju identitet Bošnjaka kao naroda i njihovog bosanskog jezika, iako su oni priznati i kroz međunarodni ugovor koji se naziva Dejtonski mirovni sporazum. To je svojevrsni nastavak hibridnih operacija protiv Bosne i Hercegovine koji je karakterističan za osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća (u tadašnjoj periodici nazivan specijalni rat i propaganda - op. a.), kada je osporavan identitet Muslimana, te ravnopravnost SR Bosne i Hercegovine u Federaciji Jugoslavije.
Pored toga što ove činjenice nedvosmisleno govore o bošnjačkoj autohtonosti i opstojnosti Ahmeda Bureka, one također jasno upućuju na činjenicu da su se tadašnji Bošnjaci u okviru političkih i drugih zajednica i organizacija, uglavnom iz političkog oportunizma „izjašnjavali“kao Hrvati ili Srbi, kako se ne bi ugrozili opći interesi Bošnjaka muslimana koji su već tada bili čvrsto formirani kao zaseban politički entitet. Upravo zbog toga se možemo saglasiti s ocjenom Noela Malkolma, iz njegove knjige Povijest Bosne, koji prenoseći stav Roberta Donija, vodećeg autoriteta za to razdoblje, ističe: „Izjašnjavanja su bila mahom taktičke i političke naravi, neki su muslimani po više puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno rečeno, zaseban muslimanski entitet bio je već toliko formiran da ga se veći broj muslimana nije mogao samo tako odreći“.
Činjenice iz personalnog dosjea Ahmeda Bureka s Velike gimnazije u Sarajevu iz perioda Austro-Ugarske i Kraljevine SHS, nedvosmisleno svjedoče da je velikosrbijanski režim zabranjivao da se ljudi Bosne, pa tako i Burek izjašnjavaju kao Bošnjaci, što su oni i tada i sada bili i ostali. Također, ovi dokumenti argumentovano i kategorički osporavaju velikosrpski nacionalistički narativ pojedinih zvaničnika iz Srbije i bh. entiteta RS koji i dalje „kontinuirano Bošnjake nazivaju muslimanima, i za koje tvrde da nemaju državotvornu svijest, da su podanički narod, te da Bošnjaci nikada nisu ni bili narod, niti su to danas, niti će to nekada postati“.
Zaključna razmatranja
Sublimirajući u sebi vjerske i naučne spoznaje, Ahmed Burek je bio izvanredan pedagog i nastavnik, gotovo atipičan za vrijeme u kojem je živio i djelovao. Unatoč duhovnom regresu bošnjačkih učenjaka koji je vidljiv još od perioda stagnacije osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, preko konsterniranosti Bošnjaka i njihovih učenjaka za vrijeme Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, režima NDH, prvobitnog uspostavljanja režima FNRJ, istraživanja su pokazala da je Ahmed Burek, svojim ukupnim znanjem nastojao da se kod Bošnjaka i njihovih učenjaka sprečava fatalizam, stereotipnost i defetizam, a razvija svijest o potrebi determiniranja realno mogućeg i što boljeg položaja Bošnjaka - muslimana i Bosne i Hercegovine u novom okruženju nastalom odlaskom osmanske imperije, s ciljem očuvanja nacionalnih, vjerskih, kulturnih i svakih drugih vrijednosti i posebnosti. Na taj način Ahmed Burek se, slično kao Sokrat, svojim praktičnim angažmanom suprotstavljao bilo kom obliku ideološkog konzervatizma ili relativizma, maskiranog kao progresivnost, a ustvari podređenog ličnim i grupnim interesima vjerskih i režimskih autoriteta kojima su Bošnjaci, kao narod, gotovo u kontinuitetu bili podvrgavani.
Istraživanja su pokazala da je Ahmed Burek bio svjestan da se nacionalne, vjerske, kulturne i sve druge vrijednosti Bošnjaka muslimana mogu očuvati prvenstveno jasnim političkim ciljevima i borbom. O tome je u sjećanjima njegovih učenika, studenata i kolega profesora ostala antologijska rečenica koju je Ahmed Burek izgovorio u vrijeme pred Drugi svjetski rat. Naime, naslućujući, gotovo na proročanski način moguću tragediju Bošnjaka, kao i mogućnost da se ona spriječi, Ahmed Burek je, pored ostalog, rekao: “Svak’ treba da se bavi politikom. Najgore je kad politika postane nekim ljudima jedina profesija, pa misle da su onda samo oni pozvani da vode, a da drugi, bez razmišljanja i pogovora, budu vođeni”. Jasno je da su i ova promišljanja Ahmeda Bureka i danas aktuelna, posebno nakon minule agresije i genocida, i ona će zasigurno i u narednom periodu izdržavati povijesni smisao i kušnju.
Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, kod svojih učenika i bošnjačke inteligencije insistirao na znanju kroz koje ili s kojim se stiču i vrline. Upravo zbog toga Ahmed Burek je kroz svoj praktični način života, kroz svoja predavanja i razgovore s učenicima insistirao na umjerenosti, samosavladavanju i usavršavanju, što je i bitna odrednica Sokratove filozofije.