Nad mezarom bašluk-knjiga

Za Hadžema Hajdarevića sam prvi put čuo od oca. Ne sjećam se kad, ali sam gotovo siguran da je to bilo negdje na prijelazu iz osnovne u srednju školu. Knjiga nam je bila kao sofra, čak i u ratu. Radovao sam se svakoj nepoznatoj knjizi i onda dugo u noć, pod svijećom ili fenjerom, ostajao budan. Prohujali su ratni vihori a djetinjstvo prekriveno fenjerom blijedilo je u zagrljaju bosanskog sunca. A sunca je bilo dovoljno za sve, uvjerio sam se čitajući Hadžemove pjesme o zavičaju, putevima i brdima po kojima „drveće po svu noć hoda“, i sanjario berući rumene jabuke, jednu za sebe a drugu za druga.

Prošlo je od tada petnaest i više godina i došao petnaesti dan ramazana. Majsko sunce odbijalo je hladne zrake s Triglava i svojom žestinom stezalo oko grla. Dug je dan i valja ispostiti. Tog toplog, majskog predvečerja u Ljubljani je u čast Valerije Skrinjar Tvrz, slovenske književnice, koja je dugo živjela u Sarajevu, i koja je poput žičare, cijelog života, spajala Triglav i Trebević, organizirana književna večer. Kao gost iznenađenja iz Sarajeva je doputovao Hadžem Hajdarević. Niko mu ne bi mogao zamjeriti da toga dana nije postio. Ni sam nisam znao da li posti, ali priznajem: to pitanje lebdilo je iznad moje glave kao roj pčela koje nisam mogao otjerati. Kako je razgovor odmicao tako je Hadžemov pogled išao s jednog kraja na drugi. Kao da je pogledom nešto tražio. Odjednom se zaustavio na bokalu hladne, bistre vode, koji je stajao ispred njega. Tako blizu. Nadohvat ruke a tako daleko, daleko do ezela, u kojem je Hadžemova duša rekla: „Bela.“Ako bi uzeo bokal, svojom rukom u hiljade komade razbio bi bokal iz ezela a kapi hladne vode nestale bi u trenu i nikad se više kap vode ne bi ulila u ezelsko more. Kad je došao red na njega da govori, ustao je smjelo, s knjigom u ruci. Kao potomak Jahja-pejgambera, kome je bilo rečeno: „Prihvati Knjigu, odlučno!“Kao čovjek koji se ne predaje ni u najtežem trenutku borbe duše i tijela. Ruha i nefsa. U trenu u kojem kap vode vrijedi više od Karunovih dvoraca. Nizao je riječi poput ogrlice kojoj se nevjesta divi. Govorio je smjelo i odvažno, kao da povezuje dva svijeta mostom svojih riječi. Rijetko je kome kao Hadžemu, darovano oboje: i kelam i kalem. Ne bih se mogao odlučiti u čemu je bio bolji, posebno dok sam slušao kako, pred samo preseljenje na ahiret, govori stihove pjesme: San usnila imamova Fata. A kad je sve bilo gotovo i kad su pomiješani glasovi ispunili dvoranu - a žedne usne iskale čašu hladne vode – prišao sam Hadžemu i uputio selam. Upitao je stidljivo, polušapatom, vjerovatno znajući da se ovdje duže posti: „Kad je iftar u Ljubljani?“Pogledao sam na sahat. Do iftara je ostalo više od sahata. Nisam ga mogao obradovati da se iftar primakao blizu. Rastali smo se. Hadžem je otišao svojim putem a ja svojim.

Dugo sam nakon habera o Hadžemovom preseljenju listao i po sjećanju prebirao njegove slike. U svakoj je stajao s knjigom: nikada nisam vidio nijednu njegovu sliku a da u ruci nije držao ili da pred njim nije stajala knjiga. Godinama sam zamišljao njegov lik čitajući njegove pjesme. Odjednom bi njegov lik i njegove pjesme nestale, iščezle - kao da su zamrle - da bi se opet nedugo zatim, počele rađati kao zrake blijedog jesenjeg sunca koje sam volio još od djetinjstva. A onda sam uvečer jedne kasne jeseni, gledajući u polumrak prohujala života, kao pod fenjerom, postao svjestan da Hadžema više nema, i s nekom prazninom koja steže oko srca i sjetom koja priziva miris jabuka iz zavičaja, zapisao:

Nad mezarom bašluk-knjiga, Nanizana ogrlica.

Pod njom sanak tek usnio, Zaljubljenik vedra lica.

Po hartiji riječi veze, Derman što su mojoj duši. Kalemom se srca pune, Sve dok tinta ne presuši.

O grlice, raspjevane! O zvjezdice, razasute! Grličića Brdom snijem, Tražeć‘ Tvoje bijele pute.

Na Mahšeru kad se sjati, Mahluk roda Ademova. Nek u desnu ruku dođe, Dobra Knjiga Hadžemova!

Koliko li samo pjesnika spava iznad Sarajeva po razasutim mezarjima! Koliko je pjesama ostalo neizrečenih, na usnama, u srcu, oko duše! Jesu li i njih odnijeli u zemlju kao prisade, koji iznova rađaju i mirišu na behar i proljeće! Mirišu na šehide bosanske. Na šehide Tvoje vjere. Neka je rahmet dušama njihovim! I dobroj duši Hadžemovoj!