Crtica o poetici Hadžema Hajdarevića
Usvojoj pjesmi „Proticanje vremena, prema Montaleu“Hadžem Hajdarević piše: „Ako je poezija hvatanje suština / u bijegu, šta, na koncu, ostaje pjesniku / da pamti?“Na ovome semantičkom horizontu u kojem je pjesme skladao naš književnik koji nas je nedavno napustio, nahode se svekoliki odbljesci mimezisa, autoreferencijalnosti, metaautorstva a istodobno potpune lingvističke izbrušenosti. Pjesma nastavlja dalje: „U pjesnikovu odsustvu ništa više / prisutno nije. Sve biva pokorno jeziku / gluhih satova i skritih pijetlova / što mahat će krilima i glasom / kao da produžuju sudbinu / svakom od nas.“
Hajdarević je umio mnogo skrivenih smislova, podtekstualnih konotacija transgresivno preobraziti u jedan potpuno čist, ulašten jezik prepun bistrih, minuciozno preciznih ornamenata satkanih od najfinijih nijansi bosanskog jezika. Kao i u pjesmi iznad spomenutoj, bjelodano je da je Hadžem u jeziku bio u svome domu, u svojoj koži. Sukladno onoj Heideggerovoj izreci da je „jezik kuća bitka“, Hadžem je u toj kući bio izvrstan i neponovljiv domaćin. Dočim je s jedne strane posjedovao izuzetnu dubinu izraza, smisla i strukture, dotim je u tu dubinu udijevao zadivni i začudni topli duh bosanskog jezika, ono ruho koje je bilo tinktura njegove poetike.
Krećući se kroz njegov opus, nazočujemo jasnu okrenutost ka poeziji, jezgrovitosti izraza, poeziji koja per se traži ulaštenost, dotjeranost i preciznost jezika. Tako hronološki poredane stoje njegove zbirke poezije prepune književnih dragulja: Seobe obala, Koje Nuhove lađe, Žive vode, Pjesme ponornice, Peto ušće, Sutrašnje putovanje brodom, Na sonetnim otocima, Gdje voda izvire i Sutjeska. Naravno, ponegdje su udjenute i priče poput knjige Klinika za plastičnu hirurgiju ili kolumne kao u knjizi Život u akvariju. Jedini njegov roman Gdje si ti ovih godina primjer je poetike koja je čvrsto ugniježdena kako u bosansko ruho, tako i u evropsku pripovjedačku tradiciju.
Roman je najvećim dijelom oponašateljske, prikazivačke naravi te se ozbiljuje na rubu između zamišljenog i zbuda, između onoga što se uistinu desilo i „onoga kako je trebalo biti.“Drugačije kazano, ovaj se roman čita prije svega kao jedna mogućnost, što književnost i jeste. Kako navedeni mimetički karakter iziskuje prijenos zbilje u književnosti, onda i sam dodir jezika i stvarnosti mora biti prenesen vjerno, tako da u našim osjećanjima i mislima počiva i ono što iščitavamo i hinterbina, sve ono zakulisno što riječi skrivaju. Hadžem je, kako rekosmo, u jeziku bio „domaći“, pa je u ovome romanu svoj izraz doveo do jezičke čistine, sve one ornamente koji čine tkanje njegovog djela doveo je do kraja, ulaštio je sintaksički, leksički, semantički, morfološki – svakojako – svoje sentence, tako da nam se doima da čitanje Hadžemovog romana postaje čitanje života samog, nas unutarnjih ili makar čitanje jedne mogućnosti života koja se zaista u circulusu vitiosisu pojavnog i nepojavnog – može zbiti.