Posljednje putovanje s Hadžemom
Omanja tegla s na dnu preostalim medom obasjana je zrakama Sunca, iz koje refleksivno isijava sjećanje na – Hadžema. „Kakve veze ima tegla s medom i Hadžem?“, pitam se u trenucima dok pokušavam iščagati ostatke slatkog premaza, misleći kako je ovaj med, eto na neki svoj neobjašnjiv način, nadživio asocijaciju koja se pred očima stvorila u trenutku dok se u kolima, na nekim sandžačkim putevima vozimo, i dok on, otkidajući komade kifle, prstima zaranja u polustvrdnutu tekućinu meda. To je ona ista tegla koja je ostala u mom autu nakon puta i koju sam, ne želeći je baciti, donio u kancelariju, misleći: nek se nađe da se njome zasladi i unese koji koristan sastojak za organizam, ne razmišljajući i, hud, ne znajući kako će taj isti med svojim užitkom podsjetiti na to kako životne prilike mogu biti grke i tegobne, dok se na traci memorijske dijahronije odvija posljednje putovanje s njime.
Bio je kraj septembra. Naši sunarodnjaci u Sjevernoj Makedoniji, u saradnji s institucijama Rijaseta, planirali su prigodno druženje s „viđenijim“Bošnjacima od Bosne, kako bi se diskutiralo, što s omladinom, što i drugima – prosvjetnim radnicima, kulturnjacima, hodžama, novinarima i drugim zainteresiranim, o važnim pitanjima jezika, kulture i identiteta. Iako se nekoliko puta, još s proljeća, planiralo ići, sudbina je odredila da to bude to vrijeme. Pošli smo ranom zorom, u lijepi petak – kako bi to Hadžem kazao – iz Sarajeva, kada sam došao do njegova stana, pa iako smo bili pošli, brzo smo shvatili da je Hadžem, ni manje ni više, zaboravio pasoš, zbog čega smo se odmah vratili na početnu lokaciju. Dok je Hadžemova supruga Amila zamahivala pasoš s petog sprata, ja sam sve pomišljao kako će u jednom trenutku ovaj dokument raširiti krila i odlepršati na nečiji balkon. Srećom, pasoš je aterirao na jedan obližnji automobil. A onda je uskoro s nama bio i Bajro, koji je imao zadatak da za informativne novine Preporod napravi reportažu s ove, nadali smo se, korisne misije. U neposrednu i ugodnu razgovoru pričali smo o svemu i svačemu, pri čemu sam se sve vrijeme iščuđavao Bajri na nevjerovatno velikom broju raznoraznih štorija i pričica iz života pasivnih i aktivnih aktera Islamske zajednice u posljednje pola stoljeća. Bajro je u mojim očima, za vrijeme tog putovanja, stekao povjerenje i zadivljenost poznavanjem svakojakih pojedinosti iz života ove važne institucije. Plan je bio da se ide preko Pazara, pa onda dalje, kroz centralnu i južnu Srbiju, do sjevera Sjeverne Makedonije.
Ulazak u sandžački kraj podgrijao je moje saputnike kao da su u svome rodnom kraju koji ih izaziva na neku nevjerovatnu poticajnu pripovjedačku snagu pošto su, dok sam vozio, pričali o raznim prilikama i neprilikama kroz koje su prolazili oni ili oni koje su znali iz ovoga kraja. Uskoro je Hadžem izvukao keca iz rukava i pozvao Nadira iz Prijepolja da s nama popije kahvu na Bistrici, što se zbilja i desilo. Nakon što je već bio vakat da se krene dalje, posegnuo sam za novčanik platiti, a Nadir mi je toliko snažno stegnuo ruku da sam pomislio da će mi smrskati koščice, naglasivši mi da smo mi musafiri i da će on što treba regulisati. Džaba je bilo uvjeravanje da smo mi tu haman pa domaći – ništa nije pilo vode! A onda se Hadžem, na putu prema Novoj Varoši, dosjeti da kod svog starog ahbaba, hodže iz Sjenice, s nekim neobičnim nadimkom iz medresanskih dana, svrne, kako bi uzeo koji kilogram organskog pešterskog meda. Bio je to onaj med koji je ostao u teglici na poslu, podsjećajući me na ovo nevjerovatno putovanje: ne zbog toga što je na njemu bilo nekih nadnaravnih prilika (mada je bilo i toga!), nego zbog intenzivnog prijateljskog druženja, neposrednosti i iskrenog jaranstva. Vjerovatno je to putovanje u meni saželo još neke poticajne veze zbog uistinu lijepog putošestvija koje ću pamtiti. Hadžem naruči tri kile meda, a Bajro i ja po jednu. Međutim, kad čusmo da je kilogram 20 eura, zamalo se ne popišmanismo i ne odustasmo, ali ipak ostasmo pri onome što smo upravo izrekli. I Hadžemu je to bilo poskupo, ali, kako se kaže, nad prolivenim mlijekom nema plakanja, a za datom riječi nema povlačenja. Uzevši med, i pošto se ubrzo poselamismo s ovim dragim medarom, nastavismo put, a Hadžem opet dođe na ideju da zove sljedećeg prijatelja, koji je ujedno i moj dobar ahbab – Jahju. Dogovorismo se da dođemo na „muftijin“Univerzitet, a tamo nas u restoranu dočekaše razni istiveti, onako kako to naša braća i prijatelji u Sandžaku istinski znaju. Promuhabetismo, s dogovorom kako bi se u dogledno vrijeme mogla planirati neka književna večer o Hadžemovoj poeziji, te produžismo nakon što spojismo podne i ikindiju u omanjem mesdžidu na Univerzitetu. Tada smo komentarisali koji je rahatluk kad se u institucijama ima sluha i kad ovim nekim muslimanima treba molitveni prostor. Nije vjera daleko ni od privatnosti ni od države, samo što mi to kao društvo uglavom ne razumijemo.
I tako, prođosmo nedaleko od kosovske granice i primijetismo neke vojne kamione koji su išli prema Kopaoniku, kamo smo se i mi bili uputili, odakle smo se trebali spustiti prema nekim Blacama, pa Prokuplju i dalje. Tad se nekako potegnula priča o Šabanu Šauliću, a Bajro se sa mnom složio u tome da je vrlo moguće da je Šaban porijeklom Bošnjak, zbog nekih činjenica, ponajprije genetike i plavih očiju koje isključuju romsku genetičku vezu, uvažavajući činjenicu da je u vrijeme pogroma Bošnjaka u Srbiji izlaz bio u tome da se izjašnjavanju tzv. Bijelim Ciganima, a kod Šabana se bilesi u pjesmama omakne i neka tipična bosanska riječ, kao mehlem. Hadžema to nije mnogo zanimalo, ali je sa zanimanjem slušao, upozoravajući nas da ne skliznemo u neki nacionalni romatičarski ćorsokak, te zaključismo kako se kod nas malo zna o nekim važnim kulturološkim i etnološkim pojavama. Vožnja preko Kopaonika bila je živopisna i zanimljiva, uz konstataciju kako Srbija ulaže u prirodne potencijale. Ne znam jesmo li krmaukali o nekim našim bosanskim neznalačkim potezima u toj oblasti. Bolje bi bilo da nismo. Prolazak kroz Blace i Prokuplje propraćen je našim komentarima i pozitivnom neočekivanošću okolinom, kulturom i infrastukturom, a onda je na jednom potezu puta bila neprestano prisutna pusta razočaranost činjenicom da se nemamo haman gdje odmoriti uz kahvu, pa smo tek kasnije na autoputu našli glavi, leđima i nogama selameta, naročito stoga što je Hadžem odmah pohitio da promijeni svoju potkošulju, čuvajući zdravlje i oboljela krsta, odnosno leđa, zbog kojih je već pomalo patio zbog skleroze i uklještenja pršljenova, pa smo morali voditi računa i o tome. Ko je tada mogao pomisliti da će nakon nešto više od dva mjeseca ta bolest odvesti Hadžema u bolnicu radi operacije, nakon čega se više nikad nećemo vidjeti.
U noćnim satima došli smo u hotel Continental u Skoplju, nakon čega smo se uputili kod našeg sjajnog domaćina, ljudine i prijatelja – Jusufa, i njegove izvanredne hanume Raze, gdje smo večerali odlično pripremljene punjene paprike. Ne znam jesam li ikad u životu jeo ukusnije ovo jelo, ali se dobro sjećam kako smo poslije večere Hadžem i ja, a pomalo i Bajro, tukli slatko od smokava koje su Jusuf i Raza pripremili, iznijevši pred nas veliku teglu, s voljom da nam vade to slatko dok se ne uhelaćimo. A bili smo haman i na to spremni, ali nepredviđenih situacija srećom nije bilo. Slatko od smokava bilo nam je dovoljno na asocijaciju suhih smokava koje je Hadžem prije dvije-tri godine osigurao od nekog Šikala, koji mu je u svojoj voćarskoj radionici iz Hercegovine donio nekoliko kilograma, pa smo na jednom drugom putovanju halapljivo i nezasito kroza se proćerdali čitav veliki fišek ovog voća. Pošto je Bajro bio na konaku kod srdačnih domaćina, i naredne noći bili smo kod Jusufa i Raze, samo što smo u društvu druge večeri imali i Izeta. I opet smo jeli slatko, i opet smo Hadžem i ja izdominirali sa smokvama, pa iako sam pomalo osjećao stid zbog nezajažljive halapljivosti, kao hodže smo znali da u jelu ne treba imati previše ustručavanja, pomišljajući pri tome da nas dva, poguzije, izgledamo kao Šeh Meco i Tuturuza. A onda su, uz kahvu, Bajro i Hadžem tako lijepo pričali o rahmetli Nedžadu Ibrišimoviću, da te predaje nikada neću zaboraviti. Bajro je ispričao jedan zanimljiv događaj o Nedžadu, kada su njih dvojica imali sitni auto-sudar s nekim vozačem nesigurnim u vožnju i svoju ličnost na benzinskoj pumpi u blizini Kreševa, pa su peripetije o tom događaju dovele do nevjerovatnih zapetljavanja i raspetljavanja.
Dva dana predavanja u hotelu protekla su u nevjerovatnoj brzini i intenzitetu. Drugog dana, nakon što sam završio svoje izlaganje, Hadžem je počeo izlagati svoju temu. I upravo u tom trenutku, ja sam zavapio, vidno rezigniran i uplašen, kako mi je nestala torbica u kojoj su se nalazili dokumenti, novčanik, ključ od auta, a jedino je telefon bio kod mene. Isto tako preplašeni učesnici, osjećajući i neku svoju krivicu zbog nemilog događaja, ustali su sa svojih stolica i počeli tražiti moju nesretnu torbicu. On je netremično gledao, a ja sam mu samo govorio: „Kako ćemo se sad vratiti bez dokumenata i ključa od auta?!“U podsvijesti su mi bile i pare koje sam imao pri sebi. Jusuf je prišao i sugerirao da provjerim u sobi, na što sam se požalio da mi je i ključ tj. kartica u torbi. Ali, odjednom mi sinu
kroz glavu da mi je kartica u džepu od sakoa, pa mi to dade tračak nade da je prokletinja od torbe u sobi. I tako i bi. Nađoh je na ormariću pored izlaznih vrata. Ne znam kad sam se nečemu toliko obradovao kao toj stvarčici.
Trećeg dana, po planu, s omladinom iz regije krenuli smo put Tetova i Ohrida. Hadžem je iskoristio putovanje pa je do navedenih destinacija išao s grupom u busu, gdje je ustrajno govorio o važnim segmentima kulture, identiteta, jezika i tradicije, iako se i tada žalio kako osjeća krstobolju. Zbog loših vremenskih uvjeta nismo uspjeli šetati ohridskim sokacima, mada smo u Tetovu posjetili biserno lijepo džamiju poznatu po nevjerovatnoj šarenoj dekoraciji unutrašnjosti. Tu smo uspjeli napraviti jednu zajedničku fotografiju. A ta slika što je i sada pred očima, nije samo reperkusija jednog trenutka, to je odraz dunjalučkog trajanja koji će, ako Bog da, svoje plodove naći u Vječnosti.
U kasnim poslijepodnevnim satima prešli smo albansku granicu. Zbog izuzetnog nevremena i kiše putevi su bili nerijetko zakrčeni i s odronima, a samo dvije sekunde brzine spasile su nas jedne stijene koja je pala tik iza nas i udarila u auto koji je u koloni išao za nama. Prizor je bio opasan, pa i zastrašujući. Albanija se polahko gubila u retrovizoru našeg putovanja, iako je Elbasan na nas ostavio lijep dojam, dok je Tirana izazivala vozačku fobiju zbog nevjerovatnih gužvi. U Skadru je Hadžem opet došao na ideju da stanemo na jednom štandu kako bismo kupili dobrih albanskih oraha. I zbilja, odavno nisam jeo ukusnije i mekše koštunjave plodove, zbog čega je Bajro zezao Hadžema, govoreći mu o odličnoj kombinaciji albanskih oraha i pešterskog meda.
U kasnim noćnim satima došli smo do Medrese „Mehmed Fatih“u Tuzima, nedaleko od Podgorice, gdje je Hadžem bio dogovorio konak. Međutim, kad smo došli do sobe za noćenje, bili smo ne samo iznenađeni, već i vidno razočarani, pa i ljudski povrijeđeni. U tom trenutku sjetio sam punicina mačka Cicka, pa sam prokomentirao da ja ni njega ne bih smjestio u toj prostoriji, a kamoli tri odrasla i donekle ozbiljna čovjeka, kakvi smo mi. Pokupili smo se i smještaj našli u hotelu Ilirija u Tuzima. Ostavili smo dokumente, i umorni se zavukli, svako u svoj sobičak. Ujutro je Hadžem javio da će on platiti i završiti sve što treba. Nakon toga je, očekivano, dogovorio jutarnju kahvu s jednim vrijednim istraživačem u Crnoj Gori – Bajrom, od koga sam dobio na poklon monografiju o džamijama u Crnoj Gori. Poslije toga Hadžem je dogovorio doručak s glavnim imamom u Podgorici, i jednim vrijednim kulturnim pregaocem među Bošnjacima u Crnoj Gori – Mirsadom. Zaista je sve bilo ugodno i korisno, naročito stoga što sam se opet upoznavao s nekim ljudima koje dotada nisam poznavao. Od imama sam na Hadžemovu molbu dobio komplet prevedenih djela Mahmuda Derviša, koje je ovaj preveo, a Hadžem u stilizaciji pripomagao, smatrajući da je važno da ta djela pročitam. O mnogočemu je mislio. I govorio je kako su ljudi najveći potencijal i nevjerovatna infrastruktura. I to zaista jeste tako. Koliko je samo sreo prijatelja i poznanika na ovome putovanju, pri čemu je u Skoplju obavio također više susreta s različitim ljudima, a mnoge sam među njima upoznao upravo zahvaljujući njemu. Ta nit koju je Hadžem odvijao i na neki svoj način nenametljivo dodavao u ruke svima onima s kojima je kontaktirao, spajajući ljude i upoznajući ih, činila je neko čudno i zamršeno klupko korisnih međuljudskih odnosa u kojima svako ima nekog svog udjela. Ali, to sada više nije moguće. To je onaj jedan aspekt njegove ličnosti kojeg su svjesni oni koji su ga poznavali. Takvih ljudi – sa širinom i otvorenošću kakvu je on imao – danas je nažalost sve manje jer se ljudi sve više povlače u neke svoje naizgled sigurne svjetove zatvorenosti, u lažnoj nadi i zabludi svojeg rahatluka i nezavisnosti. A berićet je u kretanju i upoznavanju – čega je naš Hačko dobro bio svjestan – oprostio mu Bog grijehe!
A onda je na putu iza Nikšića, dok je Bajro na zadnjem sjedištu kunjao, uslijedilo moje pitanje: „Hadžeme, jeste li vi iz hotela uzeli one dokumente, moju vozačku i vaše lične karte?“Po njegovoj reakciji i ekspresiji lica, s preturanjem džepova po košulji, shvatio sam da nešto nije uredu. I bi mi jasno. „E moj Hadžeme, šta ćemo sad?“A on odmah nađe rješenje: „Sad ću zvati ovog prijatelja iz Tuza, on je profesor u Medresi, pa nek preuzme naše dokumente, i krene prema nama“, a ja dodah da ćemo krenuti nazad prema Danilovgradu. Uglavnom, nakon kratkog odmora, pođosmo nazad, i nadomak Danilovgrada upoznasmo još jednog sjajnog čovjeka koji je bio voljan pomoći prijatelju u nevolji. Iskahvenisasmo i opet pravo, ka Bosni. U Bosni smo, kod Foče, odmarali u Hadžemovu kraju, o kojem je opet pričao s nekom nevjerovatnom ljubavlju i pažnjom. Posljednji sahatak vožnje nekako nas je bio još više razgalio i omekšao naša srca. I Hadžem i Bajro govorili su o tome kako nam je putošestvije bilo lijepo, ugodno i čudesno, a iz Hadžemova svjedočenja isijavala je neka bezgranična radost zajedničkog putovanja, pa mu se iz očiju mogla osjetiti i neka vrsta žala što je došao kraj našem druženju. Moram priznati da sam se i sam tako osjećao, jer srodne duše nađu svoj zajednički cilj u ispunjavanju nekih vlastitih projekcija sreće. Ko je u tim trenucima mogao pomisliti da će to biti naše posljednje veliko putovanje. Hvala Bogu, takvi događaji ostaju u trajnom sjećanju i važna su spona s onima s kojima se na dunjaluku trajno razdvajamo. A u sjećanjima se mogu naći zlatni rudnici sreće zbog onoga što je bilo. Nekad bilo, sad se spominjalo – kako bi se to kazalo u epici.
A tegla s medom ostade na rafi, isijavajući neku čudnu, fluidnu i neopipljivu emociju od koje suze same orosiše već podobro naborano lice.