Olovna noć

Inije noć samo onda kada sunce zamakne iza brda pa ostavi sjenke koje će nas pomalo strašiti a potom otjerati u san. Noć je i kada nestane sjaja u očima toliko da se i sunce učini nalik svijeći koja će se ugasiti svakog trenutka. Noć je kada se teret života spusti na pleća, a iz očiju uzme i zadnju mrvu svjetla. Onu mrvu, u kojoj su se stidljivo ispisivala slova u prvom spomenaru. Bojila snom koji se nije znao dosanjati, pa gurala pod jastuk. Noć je i onda kada se dan već ujutro čini potrošenim jer nosi puno tame u svojim njedrima. I što god bi započeli nije vidljivo, jer pod jagodicama ne osjećamo sreću. Tako je olovno teška noć potrajala dugo da se nije dala mjeriti vremenom, već samo teretom i bolom što je rasla pod rebrima. Nije to ono kao zubobolja pa ne da zaspati i najteže dočekati jutro. Već dušobolja koja traje i traje, a tijelo ko haljinka na vjetru vije se ovim dunjalukom do volje Stvoritelja. Huk rijeke bi samo ponekad pokupio uzdahe i odnosio ih Crnom moru. Najviše ih je odlazilo gore, vrhovima kanjona gdje se naslanjala kriška neba na kojoj nije moglo stati puno zvijezda. Manje nego prsta na jednoj ruci.

U neka doba žena pogleda ka prozoru. U odsjaju prozorskog stakla ugleda tri ptice. Jedna toliko mala da ni mrvu nije mogla uzeti u kljun. Na dlanu žene stajala je samo jedna mrva. A njih tri, male ptice. Tek onoj malo većoj što je stajala lijevo mogao se razumjeti cvrkut. Ona u sredini samo je široko otvarala kljun. Žena se uplaši pa malo povuče ruku sebi. Dugo je ostala zagledana u mrak kojeg se bojala. Onda uze Knjigu u kojoj je oduvijek pokušavala naći odgovore. Sada je tragala za zlatnom djevojkom, ili se samo tako zvala. Našla je da zlato sija samo na površini. I ono u svojoj nutrini krije tamu, a da je duša ta koja svemu daje svjetlo. Bez nje je u svemu samo mrak. Potom je čitala o Poslaniku, jer se vezala za njegovo ime. Vidjela ga kao sirotog dječaka pored stada u pustinji ali ni tada dječak nije bio usamljen. Nije pokazivao strah. Nije bio nesretan. To ženu ohrabri pa nastavi čitati o Merjemi, majci Isaovoj. Porođena ispod velikog stabla hurme s kojeg padaju medni plodovi njenoj ruci na dohvat. Ovdje se zaustavi. Kao da je dobila išaret da opet pogleda u prozor. Tamo su idalje stajale tri ptice. Sada glavama naslonjene jedna na drugu. Zaspale! Nisu više molile za mrvu s njenog dlana.

- Svaki je korak lijep ako je misao njegova vodilja!

Šapnu žena da ptice ne probudi pa izađe do česme ispred kuće. Umivala je lice dugo jer joj je hladina godila da otjera vatru straha i strijepnje što se u prsima bila zapalila. Vrati se u kuću pa u naručje uze one tri male ptice i krenu tiho na put. Tamo dalje od puta dječak je čuvao stado ovaca. Sretan! Zagledao se u nebo gdje se još jedna zvijezda nije bila ugasila i šaputao. Žena malo uspori korak da čuje. Riječi koje je slušala kačile se za njena čula kao čičak za haljinku.

Dobrota je stajala na vjetrometini ljudske zlobe. Nesretna da je ne vide oči dunjaluka. Spremala se kiša u oku, najavljena dugim uzdasima. Dašak vjetra, mlako i nečujno kao kada duša nebu krene, dobrotu odnese gore gdje će vječno biti viđena...

Žena sad pruži korak čvrsto kao da suncu hodi iako nije znala put. Nije se spoticala o kamen što se sa okolnih planina dokotrljao u kanjon. Da zaustavi rijeku. Da zaustavi ljude. Stopala posječena ali ih nije osjećala. Čak je i grudobolja umanjila. Nakon dugog puta žena se zaustavi pored jezera. Grudobolja bi skroz iščezla. Kroz uplakano jesenje nebo kao ratnici sa zlatnim kopljima provlačile se sunčeve zrake. Tjerale su mrak iz njenih očiju. Na mirnoj vodi patak sa zelenim okovratnikom pratio je smeđu patku. Nečujno, kao osmijeh što klizne niz lice odlazili su ka drugoj obali. Na dlanu žene zastade zraka sunca baš kao onaj dobri čovjek u legendi o jezeru, kojeg niko nije htio ugostiti osim siromašne žene sa troje djece. Toplina, kao da drži tek pečen kesten, grijala joj dlan. Iz daljine je dolazio cvrkut njenih ptica. Sretne!

Nad krivudavom rijekom spuštala se još jedna noć. U malu krišku neba iznad kanjona natiskale se zvijezde da se učini kako to nebo sprema zlatni pokrivač ispod kojeg će konačno zaspati. Sretna!

Žena ispruži ruke još mokre od vode sa česme ispred kuće da se zahvali Stvoritelju, kad začu pjesmu. Tri ptice poredane ispod prozora na sećiji u vrhu sobe pjevale su o Poslaniku. Ovih dana mu je rođendan pa je lijepo da se mevludom spomene u svakoj kući. Osmjehnu se tako široko da bi i najcrnji mrak ustuknuo pred čistotom osmijeha što iz duše izroni. Sretna da svojim strahom nije otjerala ptice!

-Dovama vas majka grli! Govorila je pogledom u kojem više nije bilo straha, ali ni mraka. Sreća!

Uzdahnu! Nekako ispunjeno i zadovoljno kao kad agdom preliva hurmašice zakuhane pekmezom čiju slast još ćuti. Pogleda u dlan gdje je zraka sunca nastavljala vesti liniju života. Osmjehnu se.

I ne vehnu misli što u susret jezde...