Tada sve kreće: Kada su nakon izbora uzeli Srebrenicu, kao sveto mjesto Bošnjaka, onda su zaključili da mogu uzeti sve što požele od ove države
Razgovarali smo s glavnim imamom Medžlisa Srebrenica Damir-ef. Peštalićem o političkoj slici u manjem entitetu, koji smatra da je secesionistička genocidna politika krenula u napad na državnost Bosne onog trenutka kada je „osvojila“Srebrenicu, u kojoj je načelnik negator genocida, a njegov zamjenik osoba koja je bila u vlasti kada je genocid počinjen.
Kako kao imam, ali prije svega kao građanin gledate na sve ove prijetnje po cjelovitost i mir Bosne?
Strah još uvijek postoji. Imajući u vidu da smo se mi poslije agresije vratili i trudili se da uspostavimo jedan novi život poslije genocida, poslije agresije, logično bi bilo kazati da je bilo teže tada - u tim počecima, nego danas. Međutim, nije. Ja mogu slobodno reći da je nama bilo lakše u tim počecima iako su okolnosti bile nevjerovatne. Ljudski um nije mogao uopšte prihvatiti i razumjeti da se moguće vratiti, da je moguće početi neki novi život, boriti se. Nekako je to bilo posebno vrijeme. Bila je velika želja ljudi da se vrate na svoja mjesta, da vrate svoju imovinu, a nismo ni shvatali šta to znači i koliko to znači za državu. Bilo je tu raznih odluka pa i pogrešnih, ali moramo shvatiti da živimo u državi koju moramo napraviti dobrom. Ako to ne radimo, onda dolazimo u situaciju da onaj ko je jači u datom momentu, preuzme inicijativu, preuzme ofanzivu, onda on radi na svom nekom planu i može biti poguban ne samo za jedan narod, nego za sve narode u našoj državi.
Ako želimo da imamo normalnu državu, normalan život, moramo dogovarati konkretne stvari. Međutim, ta politika je takva kakva jeste, ona uvijek dijeli onako kako njima odgovara u datom momentu i došli smo danas do situacije kada jednostavno imam osjećaj da je ova radikalizacija generalno u Evropi, jačanje desnice u svijetu, prilika radikalnim grupama iz srpskog korpusa da to maksimalno koriste. Oni su toga svjesni, jer nema nekakvih reakcija, nema nekakvih, dakle, sprečavanja takvog djelovanja i oni normalno maksimalno koriste to kako bi zastrašili ljude koji žive u Republici srpskoj, Bošnjake i Hrvate i ostale, a cilj je naravno ili da napustimo ove krajeve ili da ostanemo tu, ali da živimo po mjeri onih koji tu mjeru čine: da gledamo ono što oni hoće da gledamo, da vidimo ono što oni dozvole, da čujemo samo ono što oni misle da treba da čujemo i tako dalje. Dakle, to je evidentno s jedne strane - odnosno političke. S druge strane, moramo biti svjesni da mi jesmo uspjeli zaustaviti rat, upostaviti mir u našoj zemlji, da, evo, živimo na cijelom teritoriju naše države, ali sve ove godine nismo dovoljno pažnje poklonili borbi protiv ideologije. Ovdje je ideologija u pitanju i ona nije pobijeđena. Svi smo svjedoci koliko se ratni zločini veličaju, veličaju te ideologije koje su počinile genocid, koliko se one proturaju kroz mlađe uzraste u Srpskoj. Ta i takve ideologije moraju biti poražene ne samo u Bosni nego u cijelom svijetu, kako bismo konačno možda mogli svi zajedno da se borimo za bolje uslove u našoj državi.
Je li Srebrenica u Bosni ili u nekom manjem entitetu
Neki smatraju da je sve ovo igrokaz, jedna predstava, borba za glasove?
Ne smijemo biti naivni. Mi smo preživjeli genocid. I tada je bilo istih razmišljanja, sjećam se kao dječak da se govorilo da neće biti ništa, da je nemoguće. Kada vi imate grupu koja je toliko radikalna i koja je toliko željna nekih ratova, osveta, nekih svojih zadataka onda je pitanje prilike da li ona u datom momentu to može uraditi. Naravno, ne želim unositi nemir među ljude i ovdje nije pitanje pripreme rata, jer za rat trebaju okolnosti koje idu na ruku, a što nije u ovom trenutku, ali sigurno da moramo biti oprezni, biti svjesni da moramo praviti okvire, planove djelovanja kako do toga ne bi došlo, dakle, planirati dugoročno. Ono što se sada radi jeste da se pokušavaju Bošnjaci uplašiti, natjerati da prihvate stvari kao činjenično stanje i da ne radimo ništa više od onoga što nam oni serviraju i daju. To je taj aktuelni psihološki rat protiv Bošnjaka. Ako želimo da u ovoj državi ne dođe do sukoba moramo imati ozbiljne planove, analize, politike, koalicije kako bismo napravili budućnost koja bi bila sigurna. Ovo su krajevi, naročito Srebrenica, u kojoj i mala stvar može biti pogubna za psihu ljudi, jer su to žrtve genocida koje su preživjele najveće traume i tegobe ovoga svijeta. To je osjetljiva kategorija i hvala Bogu, ja uvijek kažem da samo Allahova milost drži ljude u ovim krajima, jer bi dosad većina otišla, ne bi mogla izdržati. Stoga, moramo strateški djelovati na cijelom prostoru naše države. Ovo je samo jedan dio naše države i mi ga samo tako trebamo shvatiti. Kada je u pitanju manji entitet on ne smije biti shvaćen od naše strane kao nešto što je nečije, što nije naše, što je izvan države, dakle, to je sastavni dio naše države, mi tu živimo, to je naša država i moramo djelovati na prostoru cijele države. Kada pravimo planove praviti ih za prostor cijele države. U suprotnom to može da olakša sve ove politike koje se realiziraju u ovom entitetu.
Nikada nije došlo do ozbiljne analize, saniranja posljedica
Jeste li primijetili da se u zadnje vrijeme sve manje govori o povratnicima u političkim krugovima? Nema više ni sastanaka, kao onog koji je inicirao reisul-ulema a kojem su se odazvale sve stranke osim SDP-a?
Danas se dešavaju stvari na koje smo mi upozoravali prije 15-20 godina i bilo nas je strah toga da će ta neka želja ili stresovanje za povratak biti ugašeno i ono se desilo. Ono je bilo u intervalima, nije to od jučer, to su bile stvari koje su se jedna za drugom dešavale i danas mi živimo posljedice tih pogrešnih odluka ako ih ne budemo sanirali. Mogu reći da su pogrešne odluke koje možemo sanirati, ali ako to ne uradimo onda mogu kazati da su to bile odluke s potpunom odgovornošću koje su donesene planski i da je neko htio da to tako danas bude.
Mi se sjećamo tih godina kada smo krenuli u priču povratka ‘svako na svoje mjesto gdje je rođen prije agresije’’ to je bila jedna ogromna želja i akcija. Sjećam se godina kada je na ovom prostoru (Zvornik, Bijeljina, Janja, Vlasenica) bilo preko stotinu hiljada ljudi koji su došli, ušli u te prostore sa željom da obnove svoje domove,
da se vrate i žive tu. To je bio ogroman potencijal, ogroman broj ljudi. Mi smo u to vrijeme imali, tada nije bilo ni Zakona o prebivalištu, iz godine u godinu imali oko 18 poslanika o Narodnoj skupštini. Bili smo u koaliciji, politički faktor koji je mogao da odlučuje i pravi strategiju ovog kraja. Imali smo dosta ministara Bošnjaka u Republici srpskoj, u Vladi, imali smo svog predsjednika Vlade, predsjednika Narodne skupštine. Imali smo u skoro svakom spomenutom gradu s koalicijom veliki broj zastupnika koji su odlučivali o sudbini tih gradova. U Srebrenici smo imali načelnika, 18 odbornika Bošnjaka, a 10 odbornika Srba. Mogli smo odlučivati, praviti planove i strategije. Nakon donošenja Zakona o prebivalištu mi prestajemo biti politički faktor. Više Bošnjak nije mogao da glasa u mjestu gdje je rođen, nego u mjestu gdje ima prebivalište i tako je došlo do gašenja političkog faktora Bošnjaka i Hrvata u Republici srpskoj. To je ugasilo sve moguće procese i neke mogućosti da se napreduje, a u tom haosu Srebrenica je jedina ostala kao izdvojena, imala je neki zakon i onda 2016. godine gubimo i Srebrenicu kao posljednju opštinu u Srpskoj gdje smo imali svoga načelnika i mi smo tada imali sastanak, koji spominjete kod reisul-uleme, na kojem smo pokušali da uvjerimo naše političare da je došlo vrijeme jednog općeg sabora, velikog sastanka probosanskih političkih stranaka i patriota da se stanje analizira, jer Srebrenica je nagovijestila šta će se desiti poslije. Mi smo dozvolili da nam negator genocida bude načelnik u gradu u kojem je počinjen genocid.
Ako bi neko želio da analizira politiku sve kreće od tada, svi napadi na opstojnost Bosne, sva politička agresija. Oni su imali test. Kada su vidjeli da mogu uzeti Srebrenicu, kao sveto mjesto Bošnjaka, onda su zaključili da mogu uzeti sve što požele od ove države. Ponavljam, želim vjerovati da su sve ovo bile greške, ali poslije 2016. godine nikada nije došlo do ozbiljne analize, saniranja posljedica. Izgubili smo se, predali. Oni su preuzeli inicijativu, međunarodna zajednica se izmakla. Od 2016. godine do danas nama niko ozbiljan nije došao iz međunarodne zajednice. Jednostavno Srebrenica je prestala biti interesna zona. Srpska politika to maksimalno koristi i, evo, danas smo u situaciji kakvoj jesmo. Ako govorimo o Srebrenici tu se želi život ugasiti. Sve što je napravljeno ugašeno je. Sve što se izgradilo u međuljudskim odnosima se kvari. Mi smo izgradili dobre međukomšijske odnose, mnogo smo uradili na tom međureligijskom planu, ali dolaskom ove politike u opštinu to se svakodnevno kvari. U takvom ambijentu, dodatno uz sve strahove, ljudi odlaze, ne samo Bošnjaci nego i Srbi i ostajemo mi zreliji povratnici koji smo odlučili da ovdje i završimo svoj život. Stoga, ako želimo Bosnu na cijeloj njenoj teritoriji trebamo strategiju, ako ne - onda trebaju to naglas reći. Krajnje je vrijeme da to čujemo od naših političara.
Biti srebrenički student u Sarajevu i Tuzli
Spomenuli ste gašenje onoga što je pokrenuto. Mislite na privredne subjekte?
Pogašeno je ono što su ljudi privatno pokretali. Imali smo dosta ljudi privatnika koji su željeli da se ostvare u poslovnom svijetu. Imali smo i motel, bilo je priče i o hotelu, danas je skoro sve pogašeno. Imamo tu robnu kuću i kafić u njoj gdje možemo normalno popiti kahvu. Imamo hvala Bogu Prevent, našeg Hastora koji je sigurno više pomogao ovim krajevima nego sve politike, i firmu Alma Ras u kojima rade ljudi. To je pokazatelj da je moguće imati ovdje kompanije. Povratak se ne smije shvaćati kao poklanjanje jedne krave i želja da se od toga pravi velika priča. Treba proglasiti ovaj dio zemlje od nacionalnog značaja i interesa. Mora se napraviti ambijent da je povratak u ove krajeve isplativ, da mladi u ovim krajevima pokreću poslove. Ne može me niko uvjeriti da je to nemoguće. Naša država je jaka. Imamo Kanton Sarajevo i Tuzlanski koji je jači ne od ostataka države nego od nekih zemalja. Sarajevo je ekonomski jače od cijelog manjeg entiteta. Pitanje je šta mi želimo i koliko želimo. Mi imamo Ministarstvo za raseljena i izbjegla lica. Nismo imali ministarstvo za povratak. Naši ljudi koji su protjerani i izbjegli u neke općine na području Federacije dobro žive i s te strane ljudi su pomognuti, ali nismo vratili ljude. A ako ih vratimo ti ljudi nemaju prava i mogućnosti i priliku da žive dostojanstveno. Nisu tretirani zakonom. Ako ste povratnik u manjem entitetu ne možete ostvariti benefite koji se nude u Kantonu Sarajevo ili u Tuzli. Nijedan zakon na nivou Federacije i kantona nije donesen u prilog povratnicima u manjem entitetu. Evo vam jedan moj lični primjer. Nekada ne možete shvatiti širinu problema dok ne doživite neke stvari, ma koliko poznavali sve probleme. Neki dan sam za svoju kćerku koja studira u Sarajevu morao vaditi potvrdu o povratku. Mojoj Amini, koja je rođena 2004. godine u Srebrenici ministarstvo traži potvrdu o povratku. Kakav povratak, dijete je rođeno u povratničkom mjestu. To dijete ima 19 godina, ličnu kartu u Srebrenici, tu živi, tu joj je sve i sada joj traže potvrdu o povratku. Kako će je dobiti? Potvrda potvrđuje da ste vi neko ko se vratio u mjesto gdje ste živjeli prije agresije. Što bi rekao Izet-ef. Čamdžić: „Pa mi nismo normalni!“E, sada ako želi da ima neke benefite od kantona u Sarajevu, Tuzli i slično mora izvaditi kartu u tom kantonu. Ako to ne uradi onda je naravno mnogo skuplje studirati u Sarajevu nego djeci koja su tamo. Ne radi se tu o velikom broju djece. Mi trenutno imamo osmero studenata i studentica iz Srebrenice koji studiraju u Sarajevu s ličnom kratom iz Srebrenice. Pa zar to treba da bude problem nekoj kantonalnoj vladi? Trenutno pravim analizu koliko djece studira u Tuzli. Moja supruga nije mogla nostrificirati diplomu jer je uslov bio da se izvadi lična karta u Tuzli. I tako vam je u svemu. Umjesto da je lična iz Srebrenice zlatni dobitak, da se ljudi bore da je imaju radi benefita, mi smo napravili ovo.
Naše političare savjetuju ljudi koji nemaju pojma o životu na ovim prostorima
Šta onda kazati o našoj politici?
Mi sada imamo načelnika koji negira genocid, a zamjenik njegov ne samo da negira već je bio u vlasti kada je počinjen genocid u Srebrenici. Ako to nije razlog da naši političari sjednu za jedan sto, onda ja ne znam šta može biti razlog da sjednu. Ne smijemo Srebrenicu gledati kao mjesto gdje se smijemo igrati političkih igranki. Ta nekomunikacija na državnom nivou preliva se i u Srebrenicu. Dijelimo se na različite stranke. Srpska politika je shvatila da može tražiti u takvom ambijentu ‘svoje Bošnjake’ i na osnovu toga radi na ostvarivanju svojih interesa. Srebrenica mora biti iznad svega. Ona je naš obraz, dostojanstvo. Ona mora biti model koji se treba proširiti u druga mjesta. Mi smo nasjeli kao narod i ulazimo u tu zamku da čak i Srebrenicu kao naš simbol počinjemo prezirati i gledati na način da nam je dosta i priče o Srebrenici. Taj animozitet je izražen u politici, ali je prisutan i kod običnog naroda. To je nešto što nas je dotuklo. Bošnjaci su prihvatili i to da povratak bude u okviru percepcije: jad, čemer, bijeda, socijala, napravi mu neke kućice i nek šuti. Imam osjećaj da naše političare savjetuju ljudi koji nemaju pojma o životu na ovim prostorima. Problem je i to što kada mi govorimo o ovim problemima neki shvataju kao da njih neko proziva. Mi želimo pokazati ljudima i otvoriti vidike da bi se stvari postavile na drukčiji način kako bismo imali državu u njenim granicama. Zamislite situaciju kada bi se naši ljudi iz manjeg entiteta, uslijed svih provokacija i stanja, povukli i došli živjeti u Federaciji, da i oni žive taj mirni ‘federalni’ život? Radeći ovako nakaradne stvari ovdje se stvara ambijent Palestine. To jeste nečiji cilj: da se Bošnjaci svedu na jedan dio teritorije Bosne i Hercegovine. Naš recept za opstanak jeste život na teritoriji cijele Bosne.