Da li je nošenje mahrame dio prava na slobodu vjere ili uvjerenja?
Jedno je jasno. Ukoliko se ova zabrana proširi na polje obrazovanja, zdravstva, javne uprave imat ćemo nesagledive posljedice na veliki broj žena u Bosni i Hercegovini.
Muslimanka nošenje mahrame smatra značajnim aspektom prakticiranja propisa i učenja svoje vjere. Unatoč tome, većina zapadnih, uključujući i pravosuđe Bosne i Hercegovine na mahramu gleda kao na vjerski simbol. Međutim, poznato je da islam nema službenih obilježja koja su propisana osnovnim izvorima šerijatskog prava. Dva najčešća korištena simbola islama su polumjesec i zvijezda, što je bio simbol Osmanskog carstva i kelime-i šehadet, što je simbol Kraljevine Saudijske Arabije. S druge strane ne postoji zakon, pravilnik ili bilo koji drugi akt koji daje univerzalnu i jasnu definicija pojma vjerskih obilježja. Do svrstavanja mahrame u vjerska obilježja dolazi usljed subjektivnih stavova jednog dijela autora koji smatraju da vjersko obilježje može biti sve ono što čini vjerski identitet jedne osobe.
Kome smeta mahrama u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine?
Pitanje nošenja mahrame na radnom mjestu je obilježilo borbu pripadnice Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Emele Mujanović koja ovih dana očekuje presudu Ustavnog suda BiH. Naime, nakon što je primljena u Oružane snage BiH (OS) 2008. godine, Mujanović odlazi u Grčku na vojnu obuku za podoficire. Za vrijeme studija odlučuje se nositi mahramu, ne mijenjajući značajno izgled. Unatoč tome, Emeli je onemogućeno obavljanje poslova i zadataka u skladu sa zaključenim Ugovorom o radu.
Emela se obratila instituciji Ombudsmena u Bosni i Hercegovini koja je krajem 2012. godine izdala preporuku u kojoj se od Oružanih snaga traži da „ukloni diksriminacijsku praksu, naročito intersekcijsku na temelju religije i spola, kako bi svi pripadnici OS imali jednak položaj“. U međuvremenu Emela je sankcionirana zbog nošenja mahrame na radnom mjestu. Stoga, pokrenute su dvije tužbe i to prva 2012. godine, te druga 2020. godine. U prvostepenoj presudi iz 2012. godine navodi se da se tužbeni zahtjev odbija iz razloga što je tužiteljica vraćena na posao i premještena u drugu kasarnu u Ustikolini gdje joj je određeno vrijeme omogućeno nošenje mahrame. Međutim, samim premještajem nije riješeno pitanje nošenja mahrame, te se Mujanović 2019. godine izriče mjera ukora, a zbog povrede propisa o nošenju vojne uniforme, vojničkom izgledu i ličnoj higijeni, što je bio povod za drugu tužbu.
U drugoj tužbi iz 2021. godine tužiteljica je tražila od Suda Bosne i Hercegovine da presudom utvrdi da je Ministarstvo odbrane BiH prekršilo njezino pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana 9. EKLJP, te da je tužena vršila diskriminaciju prema tužiteljici zato što joj nije omogućila da nosi mahramu iz vjerskih razloga. U tužbi je također postavljen i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženoj da izvrši izmjene i dopune Pravilnika o uniformama Oružanih snaga BiH, na način da se omogući nošenje ženama mahrame iz vjerskih razloga. Tužbeni zahtjev je odbačen kao nedopušten, budući da isti ne može biti predmet parničnog postupka. Tužiteljica u tužbi navodi da je dovedena u neravnopravan položaj zato što je ženskog spola.
Naime, muški pripadnici Oružanih snaga BiH, koji su vjerski službenici, mogu slobodno da se vjerski izražavaju (nošenje brade), kao i da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na profesionalne vojnike drugih konfesija, kojima je dozvoljeno nošenje narukvica vjerskog karaktera. Tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen u cijelosti, a Sud Bosne i Hercegovine u svojoj odluci pozvao se na Odluku Evropskog suda u predmetu Dahlab protiv Švicarske, odnosno učiteljice koja je dobila „zakonit“otkaz zbog nošenja mahrame na radnom mjestu.
Prema shvatanju Suda Bosne i Hercegovine neutralnost zahtijevana od učitelja u državnim školama mnogo je restriktivnija u pitanjima nacionalne sigurnosti i oružanih snaga. Argumentacija tužiteljice u tužbi i tokom postupka od strane Suda nije prihvaćena, te uporedna grupa na koju se tužiteljica pozivala (muški vjerski službenici) nije činjenično utemeljeno uporedna i relevantna za poziciju tužiteljice, jer vjerski službenici ne spadaju u sferu državnog, već vjerskog autoriteta i tako se i percipiraju u javnosti. S druge strane, prema shvatanju Suda, vojnici u oružanim snagama predstavljaju državu, te je u tom smislu razumno očekivati neutralnost koja ima uporište u odnosu države prema javnom ispoljavanju religijskih uvjerenja u bosanskohercegovačkom društvu, koje ima naročit senzibilitet prema ovim pitanjima. Kada je riječ o drugoj uporednoj grupi (profesionalni vojnici drugih konfesija), Sud je zaključio da tužiteljica nije navela ni jedno ime pripadnika Oružanih snaga BiH, koji je nosio vjerska obilježja (narukvicu) u toku službe, a pogotovo da je tužena to dozvolila.
Za Sud iskazi svjedoka nisu bili dovoljni za dokazivanje naprijed navedene činjenice, ali je iskaz predstavnika zakonskog zastupnika tužene bio dovoljan argument za izvođenje zaključka da ograničenje vjerskih prava tužiteljice ima legitiman cilj i neophodno je za očuvanje javne sigurnosti, zaštite javnog poretka i zaštite prava i sloboda drugih, te jedinstveno funkcioniranje sistema odbrane. Naime, imenovani je tokom saslušanja u Sudu izjavio da je o pitanju mahrame raspravljano u Oružanim snagama BiH, ali da nošenje mahrame smeta pripadnicima druge dvije etničke skupine, te bi donošenjem propisa kojim se dozvoljava nošenje mahrame bilo narušeno jedinstvo Oružanih snaga BiH, što bi dovelo do ugrožavanja i javnog poretka BiH, jer bi se narušili postojeći međuljudski odnosi u Oružanim snagama BiH.
Stoga, postavlja se pitanje zašto ovdje nije bilo potrebno da se navedu imena osoba iz Oružanih snaga BiH, kojima smeta nošenje mahrame i koje nošenje mahrame vrijeđa, kao što je po shvatanju Suda bilo potrebno da tužiteljica dokaže poimenično ko je to nosio vjerska obilježja na ruci u vidu narukvice? Predstavnik zakonskog zastupnika tužene je u svom iskazu iznio više zaključaka, koje zaključke je Sud prihvatio kao svoje, iako se svjedoku ne smije dopuštati da tokom svjedočenja iznosi zaključke, jer je njegova uloga samo da svjedoči o svojim saznanjima o određenim pitanjima, ali ne i da daje svoja mišljenja. Jasno je vidljivo da dokazi parničnih stranaka u konkretnom slučaju nisu tretirani jednako, što predstavlja povredu prava na pravično suđenje, a o čemu svakako stav treba zauzeti Ustavni sud BiH koji do danas nije donio presudu po apelaciji Mujanović. Sud BiH je dao prednost
stereotipima i predrasudama druga dva naroda, nad pitanjem intersekcijske diskriminacije i prava na slobodno ispovjedavanje vjere.
S druge strane, Ustavni sud je prije nekoliko dana razmatrao zahtjev Bakira Izetbegovića za ocjenu ustavnosti Pravilnika o uniformama Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je iz predmetnog Pravilnika vidljivo da se pravila o isticanju vjerskih simbola u Oružanim snagama BiH jednako primjenjuju na sve pripadnike, te da je zaštita načela neutralnosti kompatibilna s vrijednostima na kojima se zasnivaju Ustav BiH i Evropska konvencija. Također, ističe se da je vojnim licima omogućeno obavljanje vjerskih aktivnosti u skladu sa specifičnostima svake od vjera. Kao protuargument posebno ističemo da je navedeni sud zanemario činjenicu da je nošenje mahrame upravo specifičnost islama kao religije.
Zabrana nošenja vjerskih obilježja u pravosuđu Bosne i Hercegovine
Ranije smo spomenuli da zakonska regulativa ali ni nauka ne poznaju definiciju i klasifikaciju vjerskih obilježja. Unatoč tome, Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine je krajem 2015. godine donijelo Zaključak o zabrani nošenja vjerskih obilježja. Ovom prilikom VSTV se pozivao na pozitivne zakonske odredbe koje to reguliraju. U slučaju Federacije BiH, to je član 13. Zakona o sudovima u Federaciji BiH koji glasi: „Sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti. Oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda“. Zaključak ovlašćuje sudove da u svakom konkretnom slučaju procijene i odluče da li je u odnosu na stranke i treća lica potrebno ograničiti pravo na slobodu manifestiranja vjeroispovjesti. Ovakav stav prema trećim licima je već presuđen kao diskriminacijski i to u predmetu Hamidović protiv Bosne i Hercegovine.
Nakon što je pomenuti zaključak upućen sudovima i tužilaštvima, od istih je zatraženo da se do 6. januara 2016. godine dostave informacije da li su u institucijama “imali slučajeve nošenja vjerskih obilježja od strane nosilaca pravosudnih funkcija ili ostalih uposlenika, te koje su konkretne mjere poduzeli u pravcu poštivanja pozitivnih propisa i smjernica vijeća”.
Ovu zabranu Islamska zajednica prepoznala je kao udar na nošenje mahrame i istakla prigovor diskriminacije. Rasprava koja je nakon toga uslijedila fokusirala je svu pažnju medija na status muslimanki. Zaključak VSTV-a interpretiran je, kako autoritetom političkih funkcija, tako i autoritetom akademskih titula i institucija u kojim su isti angažirani, kao kršenje prava na ispovijedanje vjere i diskriminaciju žena sa mahramom.
Kada su u pitanju sudije, nisu zabilježeni slučajevi kršenja zabrane nošenja vjerskih obiježja. Mediji su pisali o samo jednom slučaju sutkinje Općinskog suda u Sarajevu koja nosi mahramu. VSTV je očigledno imalo informacije da je nošenje mahrame izraženije kod administrativnog osoblja i u tužilačkim institucijama. Stoga čak i oni zaposlenici pravosudnih institucija, koji podržavaju predmetni Zaključak, poput sudije Branka Perića, postavljaju pitanje opravdanosti proširenja ove zabrane na uposlenike koji nisu u komunikaciji sa sudom i nisu neophodno uključeni u sudske procedure.
Ova naizgled neutralna odredba, kao i u slučaju Oružanih snaga, ima za cilj dovođenje nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druge osobe. Također, ono što struka još uvijek nije problematizirala jeste činjenica da Zaključak nema pravnu snagu. Jedino što je u konkretnom slučaju relevantno jesu zakoni o sudovima koji opet ne daju jasnu definiciju šta sve to potpada pod oznake vjerske, nacionalne, etničke pripadnosti. Da li su to i naša imena, nošenje mahrame, nošenje crnine za vrijeme žalosti, čestitanje praznika ili pak odlazak na misu za vrijeme radnog vremena?
Što nas očekuje u budućnosti?
Presude domaćih sudova ukazuju na tendenciju sužavanja prostora u kojem će muslimanke moći nositi hidžab i izvršavati svoje vjerske dužnosti. Borci za ljudska prava, prije svega prava žena su veoma tihi kada je riječ o ovom pitanju. I u Bosni i Hercegovini, zemlji sa najvećim brojem autohtonog muslimanskog stanovništva, javnost šuti. Osim nekoliko političkih poena koje su predstavnici pojedinih partija pokušali ubrati, reakcija nije bilo. Gospođa Mujanović i njen pravni tim moraju dobiti podršku. Intelektualci, Islamska zajednica, probosanske politike i svi istinski zagovornici demokratije moraju dati više. Pitanje mahrame u Oružanim snagama je postalo političko pitanje, ali nažalost i njezino rješenje leži u tome. Ministarstvo odbrane donosi, ali i mijenja Pravilnik. Stoga, mnogo je jednostavnije okončati intersekcijsku diskriminaciju u Oružanim snagama nego li u pravosuđu, za što je potrebno izmijeniti zakon.
Jedno je jasno. Ukoliko se ova zabrana proširi na polje obrazovanja, zdravstva, javne uprave imat ćemo nesagledive posljedice na veliki broj žena u Bosni i Hercegovini. Negativni vrijednosti sudovi, osjećanja ili predrasude prema mahrami ne mogu i ne smiju poslužiti kao opravdanje za zabranu njenog nošenja na radnom mjestu.