Sigurnosni portret mora Crvenog – svi su tu

► Geopolitički pejzaž Crvenog mora nimalo nije jednostavan

► Veliki izbjegavaju direktan sukob

► Zaustavljanje genocida u Gazi može dati drugu perspektivu

Za portretiranje mora Crvenog, treba poći od činjenice da se radi o globalno vitalnoj trgovačkoj ruti, kroz koju plovi oko 12 posto ukupne svjetske razmjene roba, odnosno preko 30 posto kontejnerskog saobraćaja iz Azije, ka Evropi. Azijsku obalu Crvenog mora drže Jemen, Saudijska Arabija, Jordan, Izrael, i Egipat, pored koga su na afričkoj obali Sudan, Eritreja i Džibuti. Od novembra prošle godine Crveno more je jedno od žarišta složene geopolitičke dinamike svijeta. Sigurnost plovidbe od moreuza Vrata suza (Bab al-Mandab Strait) do Sueza je na vrlo niskom nivou. Huti (Al-Huthiyun), gađaju brodove zahtijevajući prekid agresije Izraela na Gazu, a SAD i Velika Britanija ih nastoje spriječiti, realizirajući operaciju „Čuvar prosperiteta“. Neki posebni entuzijazam da se uključe u ovu operaciju ne pokazuju ni evropske, ni zemlje regiona. Svojevrsnoj gužvi na ulazu u Crveno more doprinose tenzije između Somalije i Etiopije na rogu Afrike.

Rezolucije nisu rješenje

Suviše je jednostavno i neodgovorno sigurnosne i plovidbene uslove u Crvenom moru svoditi na činjenicu da pobunjeni Huti gađaju i pogađaju trgovačka i pomorska plovila i da bi to moglo izazvati ozbiljne poremećaje u svjetskim trgovinskim tokovima. Međutim, otraje li, moglo bi, nema sumnje. Trenutna situacija ima svoju globalnu, regionalnu, pa i lokalnu, dimenziju. Zamršene interakcije svih aktera oblikuju složen geopolitički pejzaž Crvenog mora. Istina je, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je rezolucijom osudilo napade koje su Huti izveli i pozvalo ih ”na momentalni prekid svih napada koji ometaju globalnu trgovinu, prava i slobodu plovidbe” u Crvenom moru. Rezolucija je usvojena jednoglasno, uz četiri suzdržana glasača. Nimalo slučajno, suzdržani su bili Rusija i Kina, kojih samo na prvi pogled nema u Crvenom moru i okolini.

Očito je da globalno preslagivanje svijeta traje, i neće se urediti rezolucijama. Neke moje kolege su sklone tvrdnji da se radi o sistemskom ratu u sivoj zoni, koji se ne vodi direktno, nego eskalacijom proksija (proxy – djeluje u ime drugih, koji nisu fizički prisutni), od Evrope, preko Bliskog istoka do Indo-Pacifika. Nema sumnje da se radi o borbi između onih koji imaju koristi od dosadašnjeg i trenutnog statusa quo i onih koji vjeruju da su na gubitku. Samo što njihove bitke na početku vode drugi.

Huti se bore za međunarodno priznanje

Huti (koji drže trećinu Jemena, sa 80 posto stanovništva) gađanje brodova u Crnom moru opravdavaju Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, te zahtijevaju prekid agresije Izraela u Gazi. Međunarodni sud je prošle sedmice, prije donošenja konačne odluke o dešavanjima u Gazi (po tužbi Južnoafričke Republike), presudio da Izrael treba „učiniti sve da izbjegne ubijanje Palestinaca, nanošenje teških tjelesnih i psihičkih ozljeda i stvaranje nepodnošljivih uslova života u Gazi“i naložio preduzimanje konkretnih mjera. Ovakva odluka je osnažila poziciju Huta, barem u njihovim očima, što bi trebalo doprinijeti i njihovom boljem međunarodnom imidžu i eventualnom priznanju. Ipak mnogi analitičari smatraju da Huti djeluju po nalogu Irana, koji nastoji da otvaranjem drugog fronta oslabi Izrael ili barem podršku njegovom djelovanju u Gazi. Ali vratimo se globalnim igračima, da ne kažem krupnim ribama u Crvenom moru.

Kine, na prvi pogled, nema - ali je tu

U martu prošle godine Kina je neslužbeno priznala da njihova čuvena Inicijativa Pojasa i Puta nije samo ekonomskog, nego i političkog (čitaj sigurnosnog) karaktera. U tom smislu Peking ima ambiciju da osigura trgovačke rute i uspostavi strateška uporišta diljem svijeta. Već su se realizirala značajna infrastrukturna ulaganja u kontejnerski terminal u Port Sudanu, te egipatskoj pomorskoj bazi Berenice. Ta se ambicija Kine sučeljava s nastojanjem SAD-a da održe dosadašnji nivo uticaja na Bliskom istoku, pa i u Crvenom moru, jednako žestoko kao u vodama oko Tajvana. Ne žele to, još uvijek, priznati ni Vašington ni Peking, pa se može čuti da administracija predsjednika Bajdena traži od Kine da se ozbiljnije uključi u postizanje mira na Bliskom istoku, kao uostalom i u Ukrajini. Kinezi po običaju insistiraju samo na poštivanju rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a. Kini smeta i pojava IMEC-a (Alternativnog koridora za promet roba Indija – Mediteran - Evropa), iza kojeg stoje Indija, UAE, Saudijska Arabija i Egipat, ali o tome zvanično ćuti, nadajući se da će ulazak ovih zemalja u BRICS, ugasiti ovu koaliciju. Naravno Kina još nije spremna na rizično vojno angažovanje nigdje, pa ni na Bliskom istoku. Ali prešutno podržava napore SAD i Zapada da zadrže globalne lance snabdijevanja kroz Crveno more.

Rusiji odgovara svaki sukob u kojem SAD troše sredstva

Suzdržanost Rusije, koje također zvanično nema u Crvenom moru, kod izglasavanja spomenute Rezolucije, se tumači kao nastojanje da se očuva njeno savezništvo s Iranom (i Kinom naravno), koje se pokazlo korisnim za Putina u agresiji na Ukrajinu i prestrojavanju izvoza energenata i uvoza sirovina ranije uobičajeno prodavanih i nabavljanih na Zapadu. U funkciji očuvanja tog savezništva su i dvije zvanične posjete Moskvi delegacije Hamasa, kao i vjerovatno tom prilikom dogovoreni aranžmani. Doda li se tome da svako novo aktivirano žarište u svijetu, uz učešće SAD na bilo koji način, predstavlja benefit za Rusiju i njeno djelovanje u Ukrajini, jer se smanjuju američki potencijali podrške borbi ukrajinskog naroda, onda je smješkanje Moskve razumljivo.

Direktan sukob Iran – SAD / Izrael se izbjegava

Iran, koji je zbog sankcija SAD-a isključen iz značajnog dijela globalne ekonomije, je gotovo nezaobilazni faktor šireg sigurnosnog spektra na Bliskom istoku. Iako je antiizraelski i antiamerički raspoložen, Iran nastoji izbjeći direktno sučeljavanje, uostalom kao i Izrael i SAD protiv Irana. S druge strane se ne štede, preko pouzdanih regionalnih i lokalnih aktera nauditi jedni drugima. Iranu se pripisuje i priprema i planiranje napada Hamasa, 7. oktobra prošle godine na Izrael, poslije kojeg je Netanyahu krenuo u odmazdu prema Hamasu i Palestincima. Da bi oslabio snage Izraela, Iran je zainteresovan za otvaranje drugog fronta na sjeveru Izraela. Čini se da je probao pa odustao, čuvajući Hezbolah, taj bitan elemenat isturene odbrane Irana. Tom pokušaju otvaranja drugog fronta se pripisuje i djelovanje Huta, na početku gađanjem teritorije Izraela, a kasnije gađanjem trgovačkih brodova i drugih plovila u Crvenom moru. U nedelju (27. januara) su u napadu drona na američku bazu blizu jordansko-sirijske granice ubijena tri vojnika, a preko 30 ih je ranjeno. Američki predsjednik je izjavio da je napad izveden od strane radikalnih militantnih grupa, koje podržava Iran. Raniji napadi na američke baze u Siriji i Iraku su bili dozirani da brojem civilnih ili vojnih žrtava ne izazovu eskalaciju koja bi vodila u direktan sukob. Hoće li najnovija dešavanja na Crvenom moru i Bliskom istoku preliti čašu u odnosima Iran - SAD, ostaje da se vidi.

Evropa nije naročito agilna

Evropa bi mogla biti najozbiljnije pogođena eventualnim prekidom globalnih lanaca snabdijevanja u vodama Crvenog mora. Međutim, čini se da i ovom sigurnosnom, pa i ekonomskom izazovu ne prilazi očekivano ozbiljno. Istina je da je nesigurnost brodova u Crvenom moru posljedica brutalne odmazde Izraela u Gazi, ali je EU već propustila priliku da reaguje u i oko Gaze, s obzirom na činjenicu da je imala dobre odnose i s Palestinskom samoupravom i s Izraelom. Mogla se ponuditi i postaviti kao medijator pregovora o prekidu vatre, razmjeni zarobljenika, obustavi uništavanja infrastrukture u Gazi i ubijanja Palestinaca, pa i postizanju konačnog mira. Gotovo na isti način se odnosi i prema dešavanjima u i oko Crvenog mora, iako je za očekivati da je u traganju za alternativama nabavke energenata, ranije kupovanim od Rusije, posegnula i za ovom rutom snabdijevanja.

Regionalni akteri (ni)su važni

O regionalnim akterima samo nekoliko rečenica. O Hutima smo dosta toga rekli. Prirodno je da se dešavanja u Gazi i Sudanu preliju u Crveno more i odraze i na globalne tokove roba. Kao što je sasvim opravdano očekivati da zaustavljanje genocida može dati drugu, svjetliju perspektivu. I još nešto, gotovo svi regionalni akteri su u interesantnim savezima s globalnim igračima. Globalni akteri su na različitim stranama u unutrašnjem sukobu Sudana, pa i u nastojanju Etiopije da podrškom otcjepljenju Somalilenda, od Somalije, isposluje izlaz na more.

Sve u svemu, brodski putevi kroz Crveno more dovedeni su u zastoj. Situacija je složena i globalni akteri će morati razgovarati, čak i oni koji poslovično ne razgovaraju. Ipak se čini da je ključ privremenog rješenja u zaustavljanju genocida nad Palestincima, a onda se posvetiti traganju za strategijom očuvanja i izgradnje svjetskog poretka zasnovanog na pravilima.