Stradanje autentičnosti
Po svojoj iskonskoj prirodi čovjek je sklon glumi, pretvaranju ili izvještačenom ponašanju, imalo to svoje pozitivne ili negativne konotacije. Svakako, to je uslovljeno njegovim kretanjima i interesima u životu i društvu. Od te svoje prirode nije se odmakao ni danas, u doba izražene globalizacije, medijatizacije, pretjerane estetizacije, a, svakako, i seksualizacije koja je izvitoperila i percepciju samog ljudskog tijela i intimnih odnosa.
Malo je zajednica danas koje su izolovane od svijeta i uskraćene za interakciju, bez obzira u kakvim društveno-političkim uređenjima živjele i s kakvim cenzurama se susretale. Između ostalog, to je pospješeno velikom mrežom komunikacijskih kanala, koje su odavno postale sastavni ekosistem ljudskog života i odnosa sa svijetom te nadišle svoju primarnu svrhu. Na taj način ih je već odavno potrebno i razumijevati, a ne kao svijet izolovan od realnog / živog, iako će živo, živuće i neposredno ostati nedodirljivo u ukupnoj povijesti ljudskog roda.
Ako se do prije deceniju moglo podrazumijevati da je privatnost, svakako, lakše sakriti ili ostaviti postrani, tj. živjeti u realnom i virtuelnom svijetu paralelno, sada je to već i teže razdvajati i razlikovati. Internet je zaživio kao referentna tačka susreta i dodira sa svijetom u svim sferama ljudskog života. A, kao moćan alat, poslužio je čovjeku da se svijetu prikaže i prigodnije, svečanije, prijatnije i čestitije - savršenije. U tom smjeru i o drugima formira takvo mišljenje, pa, nerijetko, neposredna komunikacija donosi i razočarenje, jer, ipak, širok je spektar mogućnosti izgradnje savršenog sebe putem savremenih digitalnih oruđa. Nazovimo to nedostatkom iskrenosti, odnosno izostankom autentičnosti, koja je prilično izgubila na vrijednosti. Osim, možda, onoliko koliko je u savremenom svijetu oživljava posmodernističko strujanje ili prirodno čovjekovo nastojanje da sačuva tu autentičnost.
Neki će kazati da smo autentičnost legitimno redefinisali. Uostalom, vidjeli smo koliko internet komunikacije postaju lomljivije. S jedne strane su sigurnosna unapređenja redovna i bolja, a s druge strane sprega ljudskih djelovanja i ponašanja putem interneta je sve snažnija. To se, po ko zna koji put, može pojasniti sposobnošću čovjeka da se lahko i brzo privikne na nove društvene okolnosti. U tom slučaju dalo bi se razmišljati o tome koja bi to nova definicija autentičnosti bila. Mada, ukoliko prihvatimo da je već pogrešno dijeliti svijet na virtuelni i realni, lahko ćemo podvući da bi bila greška posmatrati internet način života izolovanim od drugih trendova. Takvi se odlikuju sveprisutnom glamuroznošću, sjajom, presijevanjem pažljivo dizajniranih materijala, sofisticiranošću i holivudskom spektakularnošću. Uz uobičajene ljudske sklonosti, slabosti i navike nužno je razumjeti te pojave u cjelini, ponajprije kao obilježje društva hiperprodukcije, ali i hiperpotrošnje, vizuelno aktivno i djelujuće u svijetu teškog kapitalizma i gomilanja. Megalomanijom i nezasitim ustima žrtvovalo se i sve sveto, pa i čovjek u svojoj autentičnosti, potencijalu da ostane pri sebi.
Nije riječ o tome da je tek stradala autentičnost, već, upravo, spontanost, koja je čovjeka vodila u otkrivanje najdubljih sfera vlastitog uma i okoline. Nepisani ili ukoričeni bontoni, pravila življenja / ponašanja, karijerističkog uspona i slično, uvijek su postojali u ljudskoj civilizaciji u drugačijim formama. Medijski glamur i sve ono što nam je ova okulocentrična civilizacija donijela s pojavama poput celebrity ili influens kulture pokazalo se kao još jedan niz fenomena koji ne podrazumijevaju i njihovo adekvatno kontrolisanje. Lahko se priviknemo na model uniformnosti svijeta, na modele koji su servirani kao uspješni i to izvan ličnog, društvenog, kulturnog ili konteksta svjetonazora pojedinca konzumenta. Slobodni u svijetu kakav jeste, lahko se naviknemo na mogućnosti modificiranja vlastitog do maksimuma, do granica iluzije i laži. Tako postaju precijenjeni i suviše uštogljeni načini ili fraze i poslovnog ponašanja, CV se popunjava preambiciozno, motivaciona pisma su otrcana, a naši izvještaji o urađenom nakrcani su ispraznim općim mjestima, što je, čak, i manji problem. Spontanost nailazi na porugu, a pri tome i spontanost podržana miljeom određenog svjetonazora ili kulture. Sve mogućnosti informisanja o drugom i drugačijem nisu garant istinskom upoznavanju, razumijevanju i prihvatanju drugog. Uspostavljeni standardi su nerijetko tek odraz dominatnih trendova, iluzorno predstavljenih u svome blještavilu kao raskoš civilizacijskih vrijednosti i kvaliteta. Otuda je, primjerice, i potreba za urednom i disciplinovanom administracijom, koordinacijom ili organizacijom izjednačena s protokolarnošću koja sputava kreativnost i raskošnost ideja i djelovanja, odnosno stješnjava prostor za adresiranje individualnih kvaliteta. Time se autentičnost žrtvuje stvaranjem poželjnih autoriteta, hijerarhije i kriterija.
Naposljetku, nismo spremni ni da osvijestimo autentični istok niti autentični zapad izvan snažno oblikujućih matrica ovako, žargonski kazano, napucanog svijeta i trendova. Dok se hrvamo s nuspojavama savremenog društva već smo dočekani ekspanzijom plagijarizma za koji više i nije potrebno mnogo napora. Koliko softveri tu mogu pomoći?! I pri tome se ne prepoznaje moralna odgovornost. Stoga, mogućnost razlučivanja autentičnog od neautentičnog mora dobiti na cijeni u vremenu zagušenja ljudskog duha, duše, razuma i svijeta u kojem živi. To može čovjek kada prepozna svoj nematerijalni uspon, duhovno tlo iz kojeg može rasti. Ali, za to su potrebna odricanja, ma kako to teško bilo u svijetu koji pokušava funkcionisati bez te metafizičke dimenzije.
„Vjernici, budete li Boga svjesni dat će vam moć rasuđivanja, zatrat će vam loša djela i oprostiti vam. Bog je beskrajno dobar“– prijevod je 29. ajeta sure Plijen.
Čestitost kojoj Bog poziva je trud i napor koji se stalno zahtijeva. Na tom putu se ne obećava luksuz, niti se očekuje bezgrešnost. Kur’anski tekst je bodreći u takvoj mjeri da uobziruje ljudske slabosti i pomaže mu da ogoli sebe, otkrije svoju autentičnost te se insistira na tevhidu, koji u svojoj semantičkoj širini i potcrtava zov za autentičnim čovjekom i životom.