Koliko je naše društvo faraonizirano
Nikako ne mogu da se odreknu potpunog potčinjavanja liderima, gospodarima i velikašima koji upravljaju njihovim životima. Kako dugo vremena provodi u korumpiranom društvu, pofaraončeni narod sumnja u bilo kakav glas koji poziva na reformu
Svaku riječ, a posebice svako kur’ansko kazivanje treba posmatrati kao društveni fenomen koji, ukoliko se ispune uvjeti za to, može da se desi u svakom vremenu i na svakom mjestu. Jedno od takvih kazivanja, koje se na nekoliko mjesta spominje u Kur’anu, jeste, kazivanje o Musau, a.s., i faraonu. Taj sukob ne treba posmatrati samo kroz historijsku prizmu, nego ga treba postaviti kao detektor koji analizira do kojeg nivoa je određeno društvo faraonizirano. Kako možemo nazrijeti iz kur’anskih poruka, faraonsko društvo je ono koje se temelji i drži na četiri osnovna stuba.
Četiri stuba faraonskog društva
Ta četiri stuba, ukoliko su prisutna u nekom društvu, svejedno o kojem se vremenskom periodu ili mjestu radilo, možemo nazvati faraonskim. Prvi stub faraonskog društva, jeste, faraon. Vladar koji izvrsno poznaje svoj narod, njegove vrline i mahane. To je osoba koja je, prije svih, zavarala samog sebe do te mjere, da je i sam ubijeđen u laži koje govori i spletke koje kuje. Njegov narod, obično je lahkovjeran, sklon korupciji i lažima, lošeg morala i karaktera i svjesno se prepušta vladaru koji je zavaran svojim egom, oholi se svojom moći i svoju moć koristi kako bi ustoličio sebe kao “nedodirljivo božanstvo”. U takvom društvu, njihovi duhovni lideri djeluju oportuno i zadovoljavaju se ulogom “alata” koji koristi faraonima da bi dodatno ojačali položaj “nedodirljivog idola”. Kada ulema napusti svoje obaveze, a to je konstantno pozivanje na dobro, obično se pretvaraju u umrtvljujuće agense za ljude. Tada je realno očekivati da će se ljudi okrenuti od vjere i tražiti ono što ispunjava njihove ambicije, manipulišu ljudima, a sve s ciljem očuvanja povlastica koje sa sobom nosi savremeno “zlatno tele” zvano zona komfora. Kao što su kraljevi drevnih društava koristili svećenike i mađioničare za manipuliranje ljudima, sultani u muslimanskim zemljama tražili su i traže pomoć od uleme. Onaj ko se suprotstavi tome, završi u tamnici. Na stotine poznatih alima se nalaze u tamnicama diljem Arabijskog poluotoka. Njihova “greška” je što su bili spremni reći “Ne”. To su hodajući šehidi, jer šehid i postaje šehidom onog trenutka kada kaže “Ne” agresiji, zulumu, nepravdi, korupciji. U drugim zemljama imamima se pišu hutbe ili je prije nego je održi, imam obavezan da je dostavi u ministarstvo vakufa ili vjera kako bi prošla recenziju vlasti. Svjesno pristaju da umjesto glave budu cipela da ne bi izgubili povlastice ili posao. Kada su u pitanju intelektualci u faraonskom društvu, oni se dijele na dvije grupe. Prva, koja pomaže faraonu da zavara i drži pod konstantnim strahom svoje podanike i opravdaju svu njegovu nepravdu i zulum koji čini svome narodu. Vrlo strastveno se užive u ulogu “mikrofona” gdje blagodat znanja koju imaju koriste kako bi se dodvorili faraonu i dobili određene povlastice. Druga grupa je mnogo manja i oni se pokušavaju suprotstaviti “ispod stola u ilegali” kako ne bi bili izloženi gnjevu faraona i njegovih satelita. To je, dakle, taj “čelični kvadrat” koji počiva na četiri noseća stuba faraonskog društva: vladara varalice, naroda sklonom varanju, savjetnika-ministra (duhovnog ili svjetovnog) koji je korumpiran i intelektualca mikrofona. Namjerno koristim termin „čelični kvadrat“, želeći ukazati na jačinu faraonske šeme. Pokušajmo razumjeti kako je Kur’an opisao značajke i karakteristike svakog stuba ovog čeličnog kvadrata.
Faraonski vladar
Među osnovnim karakteristikama koje određuju faraona, jeste, potpuno poznavanje njegovog naroda, težnja da ih pripremi za ‘svetu’ misiju koja se sastoji u njegovom obožavanju i koju može postići samo širenjem neznanja među njima, borbom protiv znanja i slavljenjem svega što je površno, kako bi olakšao zavaravanje svog naroda. Dovoljno je jednu generaciju “odgojiti” neadekvatnim i korumpiranim obrazovanjem, da narednih četrdeset godina cijelo društvo ispašta. Osakaćeno i diskreditirano obrazovanje, najkraći je put uništenja nekog naroda.
Allah, dž.š., opisuje ovu osobinu riječima: ‘I izrugivao se narodu svom, (institucionalnim i “svetim” neznanjem ih napojio), pa ga oni poslušaše; bili su, zaista, narod grešni.’ (Ez Zuhruf 54). Faraon ne može to postići, osim ako je sposoban da zavara samog sebe prihvatajući ideju da je njegov um najmudriji, da je njegovo mišljenje najispravnije, i da je njegova odluka najsigurnija.
Psihički profil koji vješto vara sebe, može lahko postati majstor varanja drugih ljudi, pretvarajući ljude u slijepe sljedbenike koje drži na uzici i koji ne mogu zamisliti život bez njega. Kada ova struktura ili profil ljudi dođe na vlast, njen cilj i program, sastoji se od ‘širenja zabluda’ i falsifikovanje stvarnosti, i ona je najsretnija kad to postigne, kao što Allah, dž.š., kaže: “Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim?” (Fatir 8). Zabludni um vješt je u zabluđivanju drugih, a Allah, dž.š., kaže: ‘A faraon je narod svoj na zabludu naveo, a on ih nije na Pravi put uputio.’” (Ta-ha 79)
Kada faraon zavlada društvom, većina njegovih podanika postaju mali faraoni, gradeći s vladarom faraonom drugi stub “čeličnog kvadrata” faraonstva. “Pofaraončeni” se ističu po ljubavi prema laži, korupciji i sumnji u svakoga ko poziva na reformu, te slavljenju korumpiranih veličina. Uživaju u faraonovoj predstavi i glasno kliču svaki put, kada faraon nadvlada nekog svog suparnika. Vrijednost gledanja i neaktivnosti se dobrano ističu u odnosu na aktivnost i volju za promjenom.
Faraonov narod
Pofaraončen narod ističe se ljubavlju prema neistini u politici, ekonomiji, religiji i životu, rijetko se osvrćući na istinu, jer zakon koji ih vodi i vlada njihovim životima, jeste, “zakon naviknutosti”, čak i ako se temelji na laži, jer je, prema njima, milostiviji - u njihovim očima - od istine koja ih poziva da izađu iz kruga stagnacije u svijet kretanja, makar tamo bilo blagoslova i reformi, jer njihovo podržavanje lošeg života prevladava nad njihovim snovima o mijenjanju okolnosti u kojima žive, gdje bi mogli izgubiti svoj život. Više su vezani za bilo kakav “život”, nego za želju da stanje poprave nabolje. Allah, dž.š., kaže: „I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! - A Allah dobro vidi ono što oni rade.” (Bekara 96)
Zatim dolazimo do karakteristike ljubavi prema korupciji koju Kur’an spominje u sljedećem ajetu: “Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glavešinama njegovim s dokazima Našim, ali oni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili.” (E’raf 103). Pofaraončeni narod može konstantno govoriti o korupciji, kako to ne valja i kako je to rak-rana društva. Onaj ko sluša njihovu čestu priču o korupciji u društvu, može pogrešno zaključiti da žele da je u korijenu sasijeku. Ali, naprotiv, nije tako. Njihove riječi o korupciji su kao priča zaljubljenog o svojoj voljenoj koja ga muči, ali ipak ne može živjeti bez nje, baš onako kao što kaže narodna poslovica “ne volim te, ali ne mogu biti bez tebe”, to jeste, niti s tobom niti bez tebe! Tajna ljubavi pofaraončenog naroda prema korupciji usko je povezana s njihovim interesom. Korumpirani građanin pažljivo čita i sluša informacije koje otkrivaju prisustvo korumpiranog službenika ovdje ili ondje, kako bi to iskoristio u svoju korist. Saznanje koga treba “potkovati” je vrhunska informacija za pofaraončenog pojedinca. Opravdava sam sebe govoreći svome egu, da ne može živjeti među vukovima, ako i on sam nije vuk. Žali se zbog porasta cijena robe, a ujedno se veseli, jer je “snalažljiv” i svjestan da kroz korupciju može ostvariti povlastice, zaposliti svoje dijete i neće biti “fukara”!
I bez obzira na katastrofe koje proizilaze iz korupcije koja guta bogatstva, uništavajući njihove i živote njihovih potomaka, i bez obzira na znakove i upozorenja od Allaha, oni se ne osvrću na njih: “I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili”. (El A’raf 130) Nikako ne mogu da se odreknu potpunog potčinjavanja liderima, gospodarima i velikašima koji upravljaju njihovim životima. Kako dugo vremena provodi u korumpiranom društvu, pofaraončeni narod sumnja u bilo kakav glas koji poziva na reformu, koleba se u slušanju i vidi da je korumpirani, kojeg “poznaje”, bolji od onoga koji poziva na reforme, a “kojeg ne poznaje”. Kur’an na genijalan način objašnjava ovakve slučajeve, spominjući negiranje faraonove porodice poslanstva Musaa, a.s., i ujedno ih podsjećajući kako su i Jusufa, a.s., prije toga utjerivali u laž. Tek nakon njegove smrti, povjerovali su u njega, ukazali su mu počast i spominjali ga po dobru. Allah, dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je donio. A kad je on umro, vi ste rekli: ’Allah više neće poslije njega poslati poslanika!’ Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Mu’min 34) Tako svaki pofaraončeni narod muči svoje reformiste i sumnja u njihove namjere dok su živi, a kada umru, tada ih slave, ali samo kao izgovor za poricanje bilo kakvih novih reformista koji dolaze nakon njih! Slavljenje u obliku velikih ceremonija je još jedna karakteristika pofaraončenih naroda. Musa, a.s., je uočio ovu karakteristiku kod faraona i njegovih sljedbenika, te je odabrao “jeumuz-ziineh”, praznik u kojem se posebno posvećuje pažnja ličnom izgledu i izgledu okoline, kao vrijeme izazova za faraonove čarobnjake. Odlučio je i da se okupljanje održi u jutarnjim satima kako bi događaju prisustvovalo što više ljudi: „Neka ročište bude za praznik”, reče Musa, “i nek se narod izjutra sakupi!“(Ta-ha 59) Neki tumači ukazuju na to da je taj dan bio praznik ‘Šemu en-Nesim’ koji i danas Egipćani slave kako bi povezali svoju prošlost sa sadašnjošću i svjedočili svojoj ljubavi i privrženosti ceremonijama jer im pružaju izvanrednu priliku za posmatranje drugih. Posmatranje drugih, je zapravo, bježanje od sebe i svoje stvarnosti. Pofaraončen narod voli gledati duele i izazove, te su se u velikom broju okupili u zoru da svjedoče izazovu između Musaa i čarobnjaka. Svojim očima vidjeli su Musaov štap koji se pretvorio u ogromnu zmiju i koja je progutala ono što su bacili čarobnjaci od užadi i štapova. Svjedočili su vjeri čarobnjaka i tome kako se u trenu, od alatki u rukama faraona, pretvaraju u vjernike u Gospodara Musaovog i Harunovog, a.s. Međutim, povijest nam ne navodi da su podanici faraona i poslije svjedočenja čudu prihvatili vjeru i slijedili Musaa, a.s. Pofaraončen narod voli posmatrati, ali ne voli biti sudionik bilo kakve promjene, pogotovo ako ispred sebe kao izazivača ima faraona. “Nemoj mene”, je milenijski izgovor za neaktivnost. S druge strane, faraoni intenzivno priželjkuju i intenzivno rade samo na proizvodnji buke, konflikta, rasprava i razdora među ljudima. Ono što faraone najviše plaši i uznemirava je sama ideja mira i spokoja. Jer, u miru, može se odvažiti neko, ko nije kontaminiran faraonizmom, pa početi misliti svojom glavom.
Svaki faraon ima svoga Hamana
Također, nezamislivo je da faraon uspije u realizaciji svojih planova, ukoliko nema svog intimusa, savjetnika ili Hamana kako Kur’an naziva najbližeg saradnika faraona. Još kao student čuo sam izjavu, da “svaki faraon ima svoga hamana”, svejedno da li se radilo o osobi ili tituli. Činjenica je da faraon ima pomoćnika koji je njegova produžena ruka i bez pogovora izvršava njegove naredbe i obračunava se s neprijateljima vladara. Činjenica je i da se u Kur’anu odmah poslije spomena faraona, vrlo često spominje i Haman, te nam govori da faraon ne bi uspio da nema takav “alat” koji je bezgranično vjeran svome idolu. Ponekad se čini da su to, zapravo, dvije glave pod jednom kapom. Haman predstavlja čekić kojim faraon, razbija bilo kakve primisli da neko drugi može vladati umjesto njega. I danas, vrlo često, kada upitate nekog službenika, savjetnika bezazleno pitanje, on će se pozvati na šefa, predsjednika iliti direktora. Da je bogdom iz poštovanja, ali nije. Time samo degradira sam naziv imena koje nosi , “savjetnik” koji bi trebao savjetovati i korigovati svoga šefa kada pogriješi. Danas je ta funkcija rezervisana isključivo za one koji znaju klimati glavom i govoriti hvalospjeve svojim šefovima. Dakle, za faraona je jedna od najbitnijih karika njegove vlasti Haman koji slijepo izvršava njegova naređenja. I ne treba nas čuditi da nakon što je Musa, a.s., pozvao faraona i njegov narod da vjeruju u Jednog Boga, faraon je odmah, kako nam kazuje Kur’an, pozvao Hamana i naredio mu da gradi zdanje, ne bi li se popeo do Musaovog Boga. “O velikaši”, reče faraon, “ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene, a ti, o Hamane, peci mi opeke i sagradi mi toranj da se popnem k Musaovu Bogu, jar ja mislim da je on, zaista, lažac!” (Kasas 38). Haman je postavljen da implementira i snove faraona, bez obzira koliko oni bili izvan okvira stvarnosti. S druge strane, faraon je uvijek okružen Hamanima i nikome drugom ne vjeruje. Za njega postoji samo hamanska “istina”. I svaka druga istina je opasnost koju mora u korijenu sasjeći. Kroz kazivanje o faraonu i njegovoj porodici, provlači se jedan vrlo zanimljiv detalj. Naime, jedan čovjek (redžul), iz faraonove porodice, a time i dijela vlasti, bio je vjernik. Pozivao je faraona da ne odbacuje, tek tako Musaove riječi, te da treba da se boje kazne koja bi mogla da ih snađe. Međutim, faraonove uši, naviknute samo na “hamansku istinu”, nisu htjele čuti za to da se on odrekne svojih uvjerenja, a to je da je on “božanstvo” koje treba da obožavaju svi njegovi podanici, bez izuzetka. Uvjeren i zanesen svojom lažnom veličinom, odgovorio je: A faraon reče: “Savjetujem vam samo ono što mislim, a na Pravi put ću vas samo ja izvesti.” (Mu’min 29) Njegova povezanost sa Hamanom, bila je presudna da svaki takav poziv odbaci. Spominje se u tefsirima (tumačenju Kur’ana) predaja da je nakon što je Musa, a.s., predočio dokaze svoga poslanstva, faraon bio zbunjen i zastrašen. I pitao je svoga Hamana, da li bi trebao povjerovati u Musaovog Boga, a on mu reče: “Zar pristaje božanstvu, da postane rob nekog drugog Boga?” Na taj način je, igrajući na kartu faraonovog ega, zapravo, spašavao sebe i svoju poziciju, najbližeg i nedodirljivog saradnika vladara. Taj čovjek, vjernik, iz faraonove porodice, ne odbija biti dio vlasti. Svoj položaj koristi kao priliku da svaki put podsjeti ljude na odgovornost pred Bogom za svoja djela. Upravo, on nas podsjeća na intelektualce koji skrivajući svoju vjeru, pokušavaju uraditi nešto na boljitku društva i uspostavljanju pravde. Onog trenutka kada ne uspiju ubijediti vladare na pogubnost njihovih djela, oni prepuštaju stvari Allahu.” Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove Svoje vidi.” (Mu’min 44)
Čovjek vjernik, ‘model intelektualca’, igra ulogu promatrača koji uočava greške u svom narodu i nastoji ih usmjeriti prema istini, za razliku od ‘Hamana’ ministra, velikog dužnosnika, duhovnog vođe ili predstavnika naroda koji prihvaća ulogu izvršnog instrumenta i vidi u životu istinu samo onako kako je on zamišlja, jer je to jedino jamstvo ostvarenja i čuvanja stečenih privilegija. Kur’an je bio pažljiv u korištenju opisa faraonovih velikodostojnika. Svi oni spadaju u hamansku kategoriju koja brani faraona koji ih “hrani” i na čiju moć se oslanjaju. S druge strane, faraon se oslanja na svoje Hamane, ukoliko se pojavi neki drugi faraon, pretendent na vlast. To je pravi simbiotički odnos. Tako da ako se sukobi s malim faraonom, oni odmah brane ‘svog velikog’ faraona i bore se svom snagom protiv skupine novih ‘Hamana’ koji se okupljaju oko ‘malog’ faraona. Svi Hamani brane svog faraona ne zbog dobra ili općeg interesa, već zbog vlastitih interesa!