Posljednja parcijala
Humanističke i dijelom društvene nauke već su neprivlačne, teško se uklapaju u ritam svijeta. S njima se teško kupi stan i auto. U te nauke se ne ulaže dovoljno, jer se, po svemu, i ne smatraju dostojnim reprezentom progresa i savremenog društva.
Kada sam upisao Fakultet islamskih nauka u Sarajevu (2013), ova visokoškolska ustanova je još uvijek bila u svitanju implementacije pravila bolonjskog sistema, a ta generacija će kasnije postati prva koja je dobila zvanje bachelor na dodiplomskom studiju. U međuvremenu je Fakultet (2016) postao i punopravni član Univerziteta u Sarajevu. Tih godina su studenti imali jedinstvenu priliku pratiti tranziciju sa starog na novi sistem, a posebno je bilo interesantno upratiti kako se stariji profesori prilagođavaju ili ne prilagođavaju novim okolnostima. Već tada je, naprimjer, počela redukcija usmenih ispita, što su, ruku na srce, mnogi studenti dočekali kao značajnu olakšicu, posebno kada je riječ o onim zahtjevnijim predmetima ili profesorima. Ukratko, sva velika očekivanja od bolonje su se useljavala i na naš fakultet. U narednim godinama smo svjedočili kakve benefite donosi, a nekima se i okoristili, kako je u nekim segmentima teže ili sporije primjenjiva, i tako dalje. Pa, ipak, u toj tranziciji nisam u njoj vidio njenu razglašenu veličanstvenost.
Međutim, ovdje nije riječ ni o Fakultetu, ni Univerzitetu, pa ni o bolonji. O tome se da pisati u jednom drugačijem formatu. Podsjećam se na ono što je usmjerilo moje poglede na školstvo, obrazovanje, bolonju i slično. Do te mjere da sam ispite počeo smatrati najmanje važnim dijelom studijskog procesa ili realnog pokazatelja usvojenog gradiva te da me sve intenzivnija implementacija bolonje činila nervoznim, jer se neprestano iscrtavala njena opterećenost formom, oblikom koji je, beskompromisno, valjalo primijeniti. Moj otklon se nastavio i prema praksi stalnog isticanja potrebnih bodova, minusa i pluseva iz prisustva, koliko se treba učiti za prvu, a koliko za drugu parcijalu ili koliko bodova donosi esej i slično. Priča o studijskim brojkama nekako uvijek nadvlada priču o studijskim temama. U silabusu postaje važnija bodovna skala od literature. I tako dalje. Međutim, to je stvarnost s kojom se nosiš, miriš se i svađaš, dobijaš i gubiš. I nije to samo karakteristično za novi sistem, niti je ovdje riječ o njegovom apsolutnom odbacivanju ili pozivu na administrativnu anarhiju i nered. Isti fakultet bih ponovo upisao, preživjela bi se još jedna takva tranzicija, a da se preživjeti uz specifičan subsistem studijskog rasta koji može biti prisutan na fakultetima ovakve vrste ili koji studenti sami mogu kreirati - posebno na fakultetima s manje studenata i nastavnog osoblja. Za razliku od nekih drugih fakulteta, mi smo svoje profesore češće sretali i s njima razgovarali. Te stvari su mnogo više obilježile moj studij negoli spomenuta smjena sistema. Mnogo korisnije mi je bilo naslijeđe za koje i nije trebao silabus, već dobra volja, dostupnost profesora, interakcija s njima ili kolegama koje je pokretala i ona unutrašnja motivacija. Načelno, studij koji je uključio značajan raspon islamskih i humanističkih nauka, smatrao sam, morao je zahtijevati tu vrstu usmjerenog, ali i spontanog studentskog kretanja i saživljavanja s idejama i misijom. Stoga, i danas mi se čini da je krutost obrazovnog sistema, kojoj mogu biti izloženi posebno fakulteti ove vrste, ustvari na njihovu štetu.
Razumijem da je ovakav otklon dijelom oblikovan i mojim karakternim profilom. Nije to teško osvijestiti, ali bilo i ostalo je teško pojmiti koliko se studij / studentsko / školsko / fakultetsko / obrazovno, općenito, u savremenom obrazovnom sistemu svelo na prosjek ocjena. Eh, to se čini kao još jedna prosta parola o tome da ocjene nisu važne. Međutim, kada se osvjedočiš da dokazano kvalitetnim, ponajboljim, neka akademska napredovanja, stipendije ili druge mogućnosti izmiču za bod u prosjeku ocjena to već nije parola. Ali, jeste stvarnost. Tako još uvijek imamo konkurse za „nadarene“ili posebno nadarene studente i učenike“, gdje se skala nadarenosti mjeri upravo prosjekom ocjena ili je to primarni kriterij.
U istom redu, vrijedi naglašavati koliko su potcijenjene sve one nauke koje smo do sada zvali matičnim. Istraživači i kritičari u mnogome ukazuju na stradalost humanističkih i bliskih nauka ili fakulteta tih usmjerenja u savremenom svijetu. Takozvane STEM nauke (nauka, tehnologija, inžinjering i matematika) su dobile mnogo veću prođu i poticaj. Humanističke i dijelom društvene nauke već su neprivlačne, teško se uklapaju u ritam svijeta. S njima se teško kupi stan i auto. U te nauke se ne ulaže dovoljno, jer se, po svemu, i ne smatraju dostojnim reprezentom progresa i savremenog društva. Nažalost, u javnosti je spušten kriterij interesovanja za te oblasti. S druge strane, velike teme su uproštene trendovima motivacionih govora, life coach
mode i svakojakog prezentovanja životnih stilova. Titule iz gorespomenutih oblasti u ovakvoj postavci su samo još jedna dobra referenca, a o slobodi govora, fenomenima ljudskog života, napretka i nazatka nam govore milijarderi, koji govore i koje slušamo samo zato jer su milijarderi i celebrity svijet. Naravno, nipošto banalizirati.
Znanje je obezvrijeđeno, oduzeta mu je ona smisaona, duhovna ili metafizička komponenta, postalo je podređeno surovosti teškog kapitalizma. Očito se to odrazilo i na studente, pa se lahko uočava manjak studentskog aktivizma. Porazno je da studenti, među njima i oni koji važe za bolje, studij svode na silabus ili manje vrijedan ekstrakt silabusa. Ostaje upitan nivo kritičkog razmišljanja, kvaliteta naučnog sagledavanja i propitivanja, ali i načina istraživanja, vještina čitanja i analiziranja. Sakaćenje utjecaja i važnosti humanističkih i bliskih nauka, njihovo svođenje u sekundarne, potčinjavanje egzaktnim, nije razlog da i same bivaju nadvladane krutošću koju bi obrazovni sistem bilo direktno ili kroz nuspojave donio. Riječ je o najživopisnijim oblastima, stjecištu izvanredne kreativnosti, ideja, promišljanja, analiza, pojašnjenja i motiva. Takvom srozavanju svojih oblasti mora se oduprijeti akademsko jezgro humanističkih i bliskih fakulteta te drugi istraživači. I to u vremenu sveprisutnih ekstenzija digitalne revolucije i ubrzanog razvoja umjetne inteligencije. Ne da odbace, već da promisle u smjeru didaktičke upotrebe takvih alata. Za početak, da procijene kako chatbot piše seminarski, da ne kažem misli neke druge akademske vježbe.