Bošnjaci su ponovo na početku političke rekonceptualizacije
- kaže u razgovoru za naš list mr. Nusret ef. Abdibegović, bivši muftija banjalučki i travnički, te direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice
„Islamska omladina je lišena vjerske obuke, islamske svijesti i ponosa, pusti plijen katoličke propagande, jer u cijeloj zemlji nema više od 40 mekteba, većinom u gradovima. Državne naše škole nijesu internacionalnog, nego skroz katoličkog karaktera. U njima se pogrđuje naš Pejgamber, falsifikuje povijest u korist hrvatstva i njegove političke i vjerske propagande“, pisao je nekada Džabić.
Uokviru programa Tezkiretname u Mostaru je 17. januara održan okrugli sto pod nazivom „Politički, ekonomski i obrazovni ciljevi i vizije Džabića pokreta u kontekstu savremenih prilika Bošnjaka”. Na taj način su Mostarsko muftijstvo i Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta IZ obilježili 170. godišnjicu od rođenja znamenitog mostarskog muftije Alija Fehmi-ef. Džabića. Džabić, kako je to u uvodnim napomenama naglasio dr. Ekrem Tucaković spada u prvu kategoriju ličnosti iz naše prošlosti kojima treba posvetiti dužno poštovanje. O muftiji Džabiću, predvodniku pokreta za Vakufsko-mearifsku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana u okvirima Austro-Ugarskog Carstva s različitih naučnih aspekata govorili su muftija u penziji Seid-ef. Smajkić, mr. Osman Lavić, mostarski muftija mr. Salem-ef. Dedović, prof. dr. Šaćir Filandra, prof. dr. Adnan Velagić i hafiz dr. Senaid Zajimović.
Prozelitizam zamijenjen krstomanijom
U biografskim napomenama Ali-ef. Džabića muftija Smajkić je podsjetio kako je bio izdanak poznate mostarske ulemanske porodice koja je dala četvoricu muftija (on, otac mu, djed i Omer-ef. Džabić ), da je bez ikakve nadoknade obavljao dužnost muderisa Ibrahim Roznamedžijine medrese, te da je dužnost muftije obavljao 16 godina; sve do 1900. g. Njegovi učenici bili su Omer-ef. Džabić i Husaga Ćišić, koji su imali vrlo važnu ulogu u kasnijoj historiji Bošnjaka. „Islamska zajednica u to doba bila je jedina značajna institucija Bošnjaka koja je objedinjavala vakufske, školske i obrazovne poslove i ona je predvodila sve procese. Ključna ličnost bio je muftija Ali Fehmi-ef. Džabić. Pokretao je inicijative i predstavke ministru Kalaju i caru Franji Josipu kojima je iznio čitav niz nepravdi koje su trpili muslimani od strane vlasti što je smatrano prevratničkim činom. To je bilo dovoljno da se ukloni s pozicije mostarskog muftije i protjera u Tursku“, naveo je Smajkić. U zaključcima izlaganja Smajkić je povukao paralele između Džabićevog doba s aktuelnim društveno-političkim tokovima.
Džabićeva tolerantnost i beskompromisna obzirnost
U radu „Bio-bibliografski podaci muftije Džabića“mr. Osman Lavić se osvrnuo i na općeprihvaćena shvatanja bošnjačkog stanovništva toga vremena. Dok su jedni smatrali da s vjerskog stanovišta nije dozvoljeno živjeti u nemuslimanskoj zemlji, drugi su se odlučili oružano suprotstaviti agresorskoj vojsci dok su treći, predvođeni vjerskom i svjetovnom inteligencijom, prihvatili realnost i nadolazeće izazove. Za Džabića je kazao da je imao granice u toleranciji okupacione vlasti. Džabićevom zaslugom u okviru nove vlasti s radom je nastavila ruždija, otvorena je zanatlijska škola, reorganizirani su stari mektebi ibtidaije i pojačan misijski rad imama u udaljenim džematima. Od vrlina koje su ga krasile izdvojio je empatiju prema siromašnima i nemoćnima, te skromnost, što je ilustrirao činjenicom da uopće nije imao muftijskog ureda, a poslove je vodio u dershani Medrese. Džabićevu učenost i intelektualnu meritornost, dodao je Lavić, potvrdio je veliki turski književnik Mehmed Akif Ersoy. Ersoy ga je studentima Darul-fununa, istanbulskog univerziteta, predstavio kao najupućenijeg tumača klasičnog islamskog djela El-kitabul-kamil, imama El-Mubereda. „Džabić na položaju profesora Darul-fununa nije dugo ostao, 1908. godine je smijenjen zbog predstavke koju je podnio osmanskim vlastima o položaju Bosne i Bošnjaka. Preselio je 1918. g. Jugoslavenski list je svojevremeno pisao da je bila pokrenuta inicijativa da se njegovi posmrtni ostaci, prenesu iz Istanbula u Mostar“, istakao je Lavić.
Džabić se smatra i autorom „Bošnjačkog memoranduma“ministru Kalaju i caru Franji Josipu 1900. g. „Interesantne su konstatacije u njemu da islam u BiH nije dobio potrebnu zaštitu, nego je okupacija stvorila izuzetno težak položaj muslimana. Islamski narod je poslije dvadesetogodišnje okupacione uprave vidio oko sebe razrušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska groblja, a uništene zadužbine pobožnih muslimana. Islamska omladina je lišena vjerske obuke, islamske svijesti i ponosa, pusti plijen katoličke propagande, jer u cijeloj zemlji nema više od 40 mekteba, većinom u gradovima. Državne naše škole nijesu internacionalnog, nego skroz katoličkog karaktera. U njima se pogrđuje naš Pejgamber, falsifikuje povijest u korist hrvatstva i njegove političke i vjerske propagande“, citirao je Lavić. Lavić je evidentirao podatke o šest autorskih djela muftije Džabića, od kojih je većina njih zagubljena, a njihovi prepisi uglavnom nisu dostupni naučnoj javnosti. Komentari i kritike drugih autora tih Džabićevih djela potvrđuju osebujnu intelektualnu raskoš kojom je bio obdaren. U tom smislu naveo je primjer oduševljenosti Muhameda Rešida Ridaa spomenutim Džabićevim djelima.
I Medina je odala priznanje Aliju Fehmi-ef. Džabiću
Kroz temu „Ulemanski doprinos muftije Džabića islamskoj nauci i arapskoj književnosti“, mostarki muftija Salem-ef. Dedović zapravo je kontekstualizirao ishodišne, pokretačke motive na temelju kojih je Džabić beskompromisno i mudro djelovao prije, tokom Pokreta, ali i nakon zabrane povratka u Mostar i BiH, što ga je pozicioniralo kao prvorazrednog borca i predvodnika borbe za prava muslimana i položaja Bosne u okviru Austro-Ugarske uprave. „Njegov plodan naučni rad, posebno na polju arapske književnosti, komentatora arapske poezije nije poprimio značajniji javni interes i znanstvenu valorizaciju“, ocijenio je muftija potcrtavši da je Džabić znanje sticao samo u Mostaru. Muftija je analizirao dva Džabićeva djela „Husnu sahabe fi šerhi eš’ari sahabe„ (Ugodno druženje uz komentiranje poezije ashaba Božijeg Poslanika) i „Tilbetul Talib fi Lamijeti Ebi Talib“. U prvom djelu, čije je reprint izdanje objavljeno 2013. g. u Medini povodom proglašenja Medine prijestolnicom islamske kulture, Džabić je sabrao 700 bjetova (distiha) čiji su autori 60 ashaba Muhameda, a.s. Komentirati arapsku klasičnu poeziju pretpostavlja da je učenjak na iznimno visokom stepenu učenosti. Njegovo djelo predstavlja pravi podvig jer o ovoj temi u arapskoj književnosti nije pisano ranije, niti je iko prije njega sakupio na jedno mjesto toliki broj pjesma, kasida ashaba Muhameda, a.s., među kojima ima i onih nepoznatih, objasnio je muftija. Potom je naveo važnost i ulogu poezije u poimanju mudrosti i razumijevanju arapskog književnog izraza kao osnove shvatanja temeljnih islamskih disciplina.
Podvlačenje crte na dosadašnje napore i aktere povratka u RS
Polazeći od činjenice da se Džabićev pokret u našoj historiografiji smatra početkom moderne političke misli kod Bošnjaka, a Džabić rodonačelnikom kolektivnog osvešćivanja bošnjačkog naroda i njegovog pretvaranja u subjekat vlastitog samoodređenja prof. dr. Šaćir Filandra se referirao na poziciju Bošnjaka danas, posebno Bošnjaka Hercegovine. Naglasio je kako je statusno-politički položaj danas neuporedivo bolji, jer su Bošnjaci politički subjekat koji ima instrumente za osiguranje opstanka i prosperiteta, dok je s druge strane unutrašnje stanje jako loše zbog nekorištenja legalnih instrumenta za osiguranje svog statusa. „Demografski smo u odnosu na Džabićevo doba devastirani, stjerani
u usku liniju doline Neretve, ekonomski neprosperitetni, intelektualno potkapacitirani u odnosu na vrijeme kada su Bošnjake oblikovali i predvodili Safvet-beg Bašagić, muftija Džabić, Šerif Arnautović, Mujaga Komadina, Bekir Kalajdžić, Ali-beg Firdus, Husaga Ćišić..., koji su u svoje vrijeme Mostar činili središtem i izvorištem nacionalnog života. Bošnjaci su danas, posebno u Hercegovini, u vidnom uzmaku toliko da ne mogu demografski uzmicati ni više ni dalje, tako da se nalazimo na svojevrsnom početku“, ocijenio je Filandra, što, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva potpunu rekonceptualizaciju bošnjačke politike. U traženjima odgovora na aktuelne izazove predstavio je istraživački projekat o odnosu prema entitetu RS i Bošnjacima u njemu. Prema njegovim istraživanjima u RS-u živi oko pet posto, ako ne i manje, bošnjačke populacije. „Naša dosadašanja politika prema ovom entitetu je propala. Potrošena su velika sredstva, uloženi veliki napori a rezultati su u konačnici mali, nedovoljni i zato je potreban hrabari iskorak u pronalaženju novih modaliteta opstanka Bošnjaka na tim prostorima. Dva su preduvjeta tog pristupa. Prvi je podvlačenje crte na dosadašnje napore i aktere, sumiranje rezultata i suočavanje s golim činjenicama“, rekao je Filandra. Kao drugi preduvjet naveo je spremnost profiliranja nove bošnjačke politike prema ovim pitanjima.
BiH u vrtlogu geostrateških interesa
Na temelju autentične historijske građe o historijskim prilikama i društveno-političkim tokovima koji su izazvali svojevrsni kulturološki šok bosanskohercegovačkih muslimana, a u kojima je djelovao muftija Džabić na skupu je govorio prof. dr. Adnan Velagić. „Nacionalno ujedinjenje u srednjoj Evropi učinit će Austro-Ugarsku monarhiju njenim eksponentom preko kojeg je trebalo ostvariti ekonomske ciljeve ali i vojno-strateški cilj izgradnje „bagdadske željeznice“. Na putu im je stajala Srbija koja se uz vidnu podršku Rusije počela eksponirati kao ozbiljna prepreka njemačkim interesima“, naveo je Velagić. To vrijeme bilo je i vrijeme buđenja nacionalnih pokreta pravoslavnih naroda na Balkanu što je bilo i ključnim razlogom održavanja Berlinskog kongresa 1878. g. na kojem je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira BiH. „Osmansko Carstvo je to prihvatilo uslovljavajući da karakter okupacije bude privremen i da BiH i dalje ostane sultanova zemlja“, istakao je, podsjetivši da se bošnjačko stanovništvo pripremalo za otpor, koji nije imao značajnijeg utjecaja na dalje historijske tokove. Tokom tromjesečnog otpora Austro-Ugarska je angažirala 300.000 vojnika, koji su u 76 borbi imali 5.200 poginulih, od čega je bilo 178 oficira. Snage otpora okvirno su brojale oko 93.000 boraca. „Da nije Monarhija ušla u BiH, ona bi vjerovatno bila predmetom srpskog atakovanja i moguće je da bi došla pod njihov vojno politički pritisak“, ustvrdio je Velagić. On je dalje u izlaganju pojasnio kompleksne procese uređenja BiH u kojem je došlo do marginaliziranja nacionalnih i vjerskih interesa Bošnjaka.
Preporod: Poštovani muftija, Vi ste s 1. januarom 2024. godine završili svoju misiju muftije u Banjoj Luci. Prethodno ste bili direktor Uprave za vjerske poslove, a na tu funkciju ste imenovani nakon dugogodišnje službe kao muftija travnički. Cijeli svoj radni vijek ste proveli u Islamskoj zajednici i tokom tog perioda bili ste izuzetno aktivni i predani. Za početak, možete li nam sumirati Vaš rad i Vašu misiju?
Abdibegović: Mnoštvo životnih susreta, razgovora, putovanja, programa, prilika i različitih iskustava čovjeka čine potpunijim, odgovornijim, zrelijim, da ne kažem mudrijim. Na formiranje moje ličnosti utjecalo je nekoliko faktora: egzistencijalno, prostorno - kretao sam se od dobrog, ka boljem, do najboljeg. Odrastao sam u Pruscu, školovao se u Sarajevu, a kao ličnost, sazrio i formirao se u Medini-Munevveri, gradu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Druga etapa je vremenska, živio sam u vrijeme komunizma, opšte ateizacije, svjedočio demokratske društvene promjene, iskusio sam ratne neprilike, učestvovao u obnovi i izgradnji devastiranog društva, te organizirao institucije i ustanove Islamske zajednice. Krećući se kroz prostor i vrijeme stalno me pratila toplina, zagrljaj porodičnog doma te pobožni, učeni, iskusni i mudri alimi koji su me usmjeravali u duhovne i vjerske tokove. Božija milost i okruženje su mi podarili svjetiljku imana i snagu vjere. Nakon povratka sa studija, moja adresa i radni odnos je bio u gradu Travniku. U njemu sam radio oko tri decenije i bio sam jako lijepo primljen i dočekan. Iskoristio bih priliku, a povodom Vašeg pitanja, da podsjetim na neke od realiziranih projekata u Travniku: zajedno s prvim saradnicima, glavnim imamima, imamima i vrijednim džematskim odborima obnovili smo rad Muftijstva travničkog, obavili kupovinu objekta i placa za potrebe istog, reaktivirali rad Elči Ibrahim-pašine medrese, otvorili žensko odjeljenje medrese, organizovali održavanje vjeronauke u osnovnim i srednjim školama, osmislili Ajvatovicu koja je pod motom „Dani Ajvatovice“iz lokalne prerasla u internacionalnu manifestaciju. I lično sam intenzivno radio na obnovi Prusca. Prusac za mene predstavlja bošnjačku duhovnu i intelektualnu oazu, kolijevku. Nažalost, nakon rata izgledao je kao Hirošima. Bio sam aktivan u pružanju pomoći prognanim Bošnjacima s područja banjalučkog muftiluka i Krajine. Učestvovao sam u izgradnji islamskih centara u Bugojnu, Novom Travniku, Kalibunaru i Turbetu. Organizovao sam Vitez i Novi Travnik kao medžlis, ranije su bili u sastavu Medžlisa Islamske zajednice Travnik. Dao sam značajan doprinos u organizaciji hadža na nivou Rijaseta. Posebno sam ponosan da sam sačuvao šehidsko mezarje u centru grada, gdje je bila planirana gradnja penzionerskog doma. Svi su bili protiv mene zbog toga. Moje najveće bogatstvo su kadrovi, saradnici koji su ostali u Travniku, Sarajevu i Banjoj Luci da služe Zajednici, svome narodu i svojoj domovini. Od njih sam imao značajnu podršku i zahvalan sam im zbog toga, a o onim drugima ćemo nekom drugom prilikom. Iz Travnika sam otišao u Sarajevo i tamo sam bio direktor Uprave za vjerske poslove Rijaseta. Kažu da je Uprava u to vrijeme bila dinamizirana i vrlo kreativna. Radili smo uspješno neke od projekata: reforma mekteba, izrada ilmihala, organizirali rad odjela, razvili sekciju hifza Kur’ana i takmičenja, organizirali konferencije o braku i porodici, štampali temeljna djela iz akaida i opsluživali Rijaset za organizaciju i realizaciju vjerskog života na terenu, u džematima i medžlisima. Cijeli radni vijek se preispitujem jesam li se odužio za čast koja mi je Božijom milošću ukazana da studiram u Medini na Islamskom univerzitetu.
Mnogi su se čudili mojoj odluci
- U Banju Luku ste otišli 27. decembra 2018. godine, faktički napustivši ugodan komoditet Sarajeva i to u jednom vrlo nezgodnom trenutku, kada je stanje u ovom muftijstvu bilo opterećeno problemima oko vakufske imovine. Kakvo ste stanje zatekli, a kakvo ostavili u ovom muftijstvu?
Abdibegović: U Banju Luku sam otišao ličnim izborom s teškim opterećenjem životnog iskušenja, koje se sručilo na mene i moju porodicu. Otići iz sarajevske izvjesnosti, ugodnog komfora i statusa, u banjalučku neizvjesnost i zamršenost, po mišljenju mnogih bilo je ravno činu kamikaze. Mnogi su se čudili mojoj odluci, a ja sam se čudio njihovom čuđenju. U tom potezu sam vidio izlaz i spas. Uvjerio sam se bezbroj puta da Bog određuje i upravlja procesima, a da mi samo to živimo. Zahvalan sam Mu na pomoći i milosti i proviđenju koje je spustio na mene i moju porodicu u Banjoj Luci. Znao sam za neke od problema koji su me čekali tamo, ali nisam mogao vjerovati da korijeni banjalučkog vjerskog i duhovnog pustošenja i devastacije potječu iz višedecenijskog otuđivanja, gafleta. Dugo se govorilo o potrebi obnove, reaktiviranja rada medrese u Banjoj Luci. Na tome se uglavnom završavalo. Iskreno i temeljito sam „zasukao“rukave, pristupio realizaciji ove ideje i nakon godinu dana, oglasili smo prijem prve generacije u Medresu. Oni koji se bave obrazovanjem i školstvom, otvaranjem škola, znaju koliko je trebalo volje, znanja, mudrosti, strpljenja i povjerenja da se to uspije, a još u Banjoj Luci. Glavnu pomoć i podršku sam imao od reisul-uleme, koji je na Saboru, kad sam izabran za banjalučkog muftiju, zatražio i najavio da se u Banjoj Luci treba otvoriti medresa. U administrativnom smislu nesebičnu pomoć mi je pružio prof. dr. Dževad Hodžić, direktor Uprave za obrazovanje i nauku, njegov saradnik zadužen za medrese Seid Eminović, Ibrahim Begović, koji je napisao elaborat opravdanosti, te naši glavni imami i imami, a personalnu, nesebičnu pomoć su mi pružili prvi saradnici Nermin-ef. Mujkanović, Admir-ef. Blitović i Muris-ef. Spahić. Za tu priliku ostvarili smo veoma dobru komunikaciju s entitetskim vlastima, sekretarijatom za vjere i vlastima Banje Luke, tako da nije bilo problema. Stekao sam dojam, a to sam rekao i reisul-ulemi, kao da su očekivali ovaj potez Islamske zajednice.
Rana od ljudi iz Zajednice više boli!
- Upravo o tome sam vas želio upitati. Dakle, nedugo nakon vašeg dolaska u Banju Luku, 1. septembra 2020. godine, aktivirana je banjalučka Medresa „Reis Ibrahim ef. Maglajlić“. Koliko je ovo bio izazovan korak za Islamsku zajednicu? Kažite nam nešto o tom putu otvaranja medrese u Banjoj Luci?
Abdibegović: Put otvaranja medrese nije bio nimalo lahak.U toku procesa otvarala su se različita pitanja i dileme. Trebalo je donositi odluke. Vrijedilo je. Sve se hairli završilo, šućur Allahu. Možda mi je najteže palo to da sam upoznao neke ljude koji ne rade svoj posao, a sebi daju za pravo da ocjenjuju, kritikuju, šire glasine i laž o drugim ljudima. Govorili su: „Čuj, ma kakva medresa, ko to izmisli, šta će im medresa i onako ih nema tamo, kad su Banjalučani voljeli klanjat.“Nažalost, upoznao sam ih kao vrhunske protagoniste intriga, podvala i spletki. Imam osjećaj da su zadojeni, odrasli na kompleksu više vrijednosti i nipodaštavanju drugih i da tako liječe svoje frustracije. Derviši bi kazali, edeb ja hu. A kad pitate šta sam ostavio, ostavio sam stabilnu, organizovanu i uređenu Zajednicu, to je vrlo važno. Oživio sam vjerske i duhovne sadržaje. Manifestacije „Banjalučka muradija“i „Zavičaj dijaspori, dijaspora zavičaju“zasigurno daju novi pečat i kulturne obrise u gradu na Vrbasu. Zavidan broj učenica i učenika, profesorica i profesora koji su se nastanili u gradu i žive u njemu, dajući tako lijepu sliku gradskog života i ambijenta. Na njih sam posebno ponosan, kao i na osoblje koje opslužuje rad
medrese. Ostavio sam Medresu, Rijasetov đački dom, restoran i kuhinju za učenike, biblioteku „Muftija Mehmed-ef. Zahirović“sa preko 20.000 knjižnih jedinica, organizovali smo simpozij o reisu Maglajliću i izdali smo zbornik radova, novu zgradu muftijstva na Mejdanu i dva stana, jedan za muftiju, a drugi za rukovodioca službe u Muftijstvu, dozvolu za obnovu i rekonstrukciju sahat-kule, uskoro će izići i knjiga o alimima Banje Luke. Sve ukazuje na odlične uslove za još veći razvoj i unapređenje Zajednice i vjerskog života u Banjoj Luci. Žao mi je da se o medžlisima s područja muftiluka banjalučkog malo govori i da su u sjeni Banje Luke. Želim naglasiti da organizaciju vjerskog života Banjalučko muftijstvo prati u medžlisima B. Dubica, B. Gradiška, B. Kobaš, B. Brod, Derventa, Prnjavor, Kotor-Varoš, Mrkonjić-Grad i Ključ, a koji su zasigurno dobro organizovani i zaslužuju bolje predstavljanje i afirmaciju.
- Koji je po vama najveći izazov za Islamsku zajednicu, posebno u manjem bh. entitetu?
Abdibegović: Islamska zajednica je tradicionalna vjerska organizacija koja ima svoje organe, ustanove, institucije i zakonodavno tijelo - Sabor. Poznato je da okuplja Bošnjake i druge muslimane u Bosni i Hercegovini, koji je prihvataju kao svoju. Ona djeluje i na prostoru domovinskih zemalja i dijaspore. Nadživjela je nekoliko državno-pravnih sistema, Balkanske ratove, Prvi i Drugi svjetski rat, preživjela eru ateizma i vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nadam se da će nadživjeti i ovaj dosta neizvjestan i turbulentan vremenski period. Za to su zalog njeni prvaci, umni alimi, uspješni kadrovi, ustanove i
institucije, povijesno bogato i stečeno iskustvo, te prijatelji, odnosno, džematlije koji je slijede i podržavaju unutar i izvan prostora Bosne i Hercegovine. Ona je prepoznatljiva i kao jedina institucija koja u kontinuitetu brine o vjerskim pravima pripadnika islama, te se istinski brine za opstanak bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i nakon nje, Islamska zajednica se suočila s ogromnim brojem izazova, pa tako i u Banjoj Luci. Nije teško zamisliti, jer, to se u stvarnosti dogodilo, desilo se da je grad u jednom periodu bio bez ijednog islamskog vjerskog objekta, da je izvršen progon preko 45.000 Bošnjaka iz njega i da je u njemu, iako nije bio ratna zona, ubijeno na desetine nedužnih civila. Trebalo se suočiti s tim i takvim stanjem, organizirati, krenuti ispočetka i obnoviti sve. O potrebi reaktiviranja rada medrese dugo se govorilo. Pritisak tome je davalo saznanje o potrebama povratnika, kao i da svi veći gradovi imaju medrese. To zaslužuje i Banja Luka. No, drugi gradovi su imali svoje postojeće potencijale i kadrove, prostorije, finansije. Banja Luka nije bila samo devastirana, ona je bila opustošena. Bez igdje ičega. Zato otvaranje medrese u Banjoj Luci treba razumjeti kao odgovoran, odvažan i ambiciozan projekat Islamske zajednice. Za organizaciju škole valja odabrati lokaciju, izraditi prateću dokumentaciju, ispuniti standarde propisane zakonom o srednjem obrazovanju, obezbijediti finansije za egzistenciju, nesmetano odvijanje nastave, smještaj učenika i učenica, te pripremiti stručne kadrove s potrebnim kvalifikacijama i kompetencijama. Početak odvijanja nastave,
rada medrese i svega vezanog za medresu, treba razumjeti kao ulazak u prostor slobode. Sloboda se ne dobiva, ne daruje, za nju se bori i ona se osvaja. U osvajanje slobode se ide s oslanjanjem na Allaha, a zatim s povjerljivim, pouzdanim i odgovornim ljudima. Samo ljudi takvog profila, karaktera mogu povratiti povjerenje u Islamsku zajednicu. Ljudima sklonim razvratu, fesadu, nemoralu i kriminalu to po Božijoj pravdi ne pripada. Znam da zadobivena rana od ljudi iz Zajednice više boli i peče od rane koju nanese onaj ko nije tvoj. Ozbiljne zajednice, narodi i porodice se ne osvrću na poteškoće i izazove, kada se odredi cilj. Do cilja se ide, mi smo stigli svome cilju. Mudre sufije bi kazale nije to svakom dato.
Bošnjačko „zlatno tele“je riječ „izdajnik“
- Tokom ovog perioda 2018-2023, koji je bio Vaš najveći izazov? Šta Vam je davalo snagu da istrajete i stabilizirate situaciju u ovom muftijstvu?
Abdibegović: Ukupne čovjekove životne aktivnosti treba razumjeti kao njegov odgovoran i odvažan pristup da ljude i sredinu u kojoj djeluje i živi učini boljom, prosperitetnijom, perspektivnijom, poželjnom, prihvatljivom i atraktivnom. Njegova unutrašnja pokretačka snaga, poticaj i inspiracija može biti vjersko ubjeđenje, dostignuti stepen civilizacije, genetsko naslijeđe, te refleksija pobjedničkog mentaliteta. Jak duh i karakter je osnova za ustrajnost i predanost u ljudskom radu. Moja ulica u Pruscu je kvart Ajvaz dedinog turbeta, o čijoj se vjeri i snazi dove govori stoljećima. Malo je onih koji se na njegovom postupku, gestu inspirišu, a prozori moga doma gledaju na kompleks Hasan Kjafije na Srtu, čija intelektualna misao odjekuje zemaljskim prostorom, naučnim centrima, velikim i moćnim dvorovima. Prusac je u njegovo vrijeme bio mala sredina, daleko od centara moći, a Kjafijina misao je bila toliko jaka, moćna, ljekovita za ondašnje nestabilne društvene prilike. Ko se danas služi strateškim promišljanjem alima, učenih vizionara u rješavanju nažalost posrnule društvene stvarnosti. Vjera me uči, ali i povijesna zbilja životnih uspjeha, da ljudi i narodi, pojedinci i zajednice, koji žele uspjeh, odrede cilj, njemu se usmjere i streme i od njega ne odustaju. Valja znati da je najniži stepen ljudske časti kukati, jaukati, prositi, moliti, tražiti sažaljenje, druge optuživati za lični i kolektivni neuspjeh. Intelekt je ključ za uspjeh, a urođena, prirodna energija je njegovo pokretačko gorivo. Čovjekov umni potencijal je od Boga dar, on je blagodat za rješavanje životnih problema, nedaća. Današnji čovjek um i inteligenciju koristi za stvaranje, proizvodnju konflikta, problema i pakiranju spletki. Možda je i ranije toga bilo, no, danas se na svijet gleda kao da je na dlanu i informacije se šire brzinom svjetlosti. Nisam siguran da je današnji čovjek spremno dočekao sva ta savremena tehnička pomagala. Nažalost, altruizam u moru materijalizma i sebičnosti gubi svaku nadu i smisao. Altruisti današnjice izgledaju kao probuđeni spavači iz pećine (sura Kehf - Pećina), koji su kod sviju izazivali čuđenje. Ipak, naše je da vrijedno radimo, uredno i planski realiziramo zacrtane ciljeve, a u Božijoj odredbi je rezultat tog rada. Kao naprimjer kad poljoprivrednik treba sve pripremiti za sjetvu, mora zasijati i posijati i Allahu se obratiti za bereket roda. Tako i mi, koji smo na Njegovom putu, moramo raditi i ne odustajati, a Bog, Njegov Poslanik i iskreni vjernici će vidjeti naš trud. Njegovo viđenje, pored nagrade, će biti i da neko dobije inspiraciju na onome što smo radili. Znam ja da kod pčela imaju i trutovi i radilice, ali slatki proizvod kušamo zahvaljujući vrijednim radilicama. U situaciji koju sam zatekao i okruženju u koje sam došao, najteže mi je bilo na putu misije, koja mi je povjerena, ostati radilica. Molio sam Boga da me učvrsti i pomogne da ne potonem.
- Kada se govori o entitetu RS – izgleda da više nije goruće pitanje stanje povrtaka i povratnika, već njihove održivosti i sve izraženijeg trenda ponovnog odlaska, ali to je opći problem Bosne i Hercegovine. Koji su po vama najveći izazovi za Bošnjake u Banjoj Luci i općenito u RS-u?
Abdibegović: Iako mislim da poznajem stanje na terenu, na ovo vaše pitanje mi je najteže adekvatno odgovoriti. Trideset godina od prestanka rata je izuzetno dug period. To je, otprilike, pola ljudskog života. Rodile su se i stasale nove generacije i žive u svojim punim tridesetim godinama života, a formiraju se na Dejtonskom uređenju Bosne i Hercegovine. Dosta toga je urađeno, puno toga je propušteno da se uradi. Trnovit je put do saniranja posljedica rata, ako ih je uopće moguće sanirati. Kakav god da je put, valja nam hoditi njime. Oni koji se bave analitikom dnevno-političke društvene stvarnosti možda bi jednostavnije mogli odgovoriti na to Vaše pitanje. Vjerovatno bi kazali da su glavni izazovi: pitanje slobode, sigurnosti, povratka, opstanka, zapošljavanja, pravo na jezik i političko organiziranje i predstavljanje. Recimo, da je to tačno, no po mom skromnom mišljenju izazovi jesu odsustvo razgovora i dogovora, pojačana kompresija neizvjesnosti, te ciklično smjenjivanje straha, odnosno, prisustvo sve veće nelagode. Strah od noći, šta u sebi donosi, strah od dana, šta novi dan donosi. Odsustvom dogovora ili razgovora povećavaju se tenzije, a to utječe na psihu kod ljudi. Zato mnogi svoja ognjišta napuštaju, a oni koji žive negdje drugo, ne obilaze ta napuštena mjesta. S mortalitetom, odnosno natalitetom, su apsolutno nepovoljni statistički podaci. Po tom pitanju prolazimo kao ispod kapi kiše, kapnica, bojeći se da ne budemo mokri, a ipak pokisnemo. Potrebno je naglasiti da smo mi, Bošnjaci, po svim dosadašnjim pravnim procesima, presudama i nepobitnim historijskim činjenicama bili najveća žrtva u agresiji na našu domovinu. Te činjenice nam mogu poslužiti za istinito prezentiranje i naučno predstavljanje i ukazivanje javnosti na spomenute fakte, a ne na pučko nametanje statusa žrtve. Ipak smatram da razgovor i dogovor sa Srbima i Hrvatima nema alternativu, te da se taj proces ne smije nazivati nikako drugačije. Kakvu Bosnu ćemo imat ako ne bude dogovora. Vrijedilo bi podsjetiti na kur’ansko kazivanje o opčinjenosti jevrejskog naroda „zlatnim teletom“. U simboličkom smislu bošnjačka opčinjenost „zlatnim teletom“je riječ „izdajnik“, svi smo njome opčinjeni. U prostoru o kojem govorimo, nema političkih partija koje brinu o pravima povratnika Bošnjaka. Bože, na što smo spali, ostali su pojedinci, samozvani zaštitnici bošnjačkih interesa, a u stvarnosti, oni služe sebi jer se kreću i žive kao gubitnici. Bošnjaci su ostavljeni da se samostalno organiziraju, snalaze i rješavaju svoje probleme lokalno, regionalno i svakako. Vidite, molim Vas, metež, društveni nered, rat i poratno stanje je osmišljeni koncept i dolazi uvijek kao rezultat ujdurme, spletki jer je to idealna prilika da osobe bez kredibiliteta dobiju, ostvare, steknu prestižan društveni status koji ničim nisu zaslužili.
Nedostaje strategija kontinuirane brige za povratnike
- Odnos Islamske zajednice prema politici je važno, a ponekad i kontroverzno pitanje. Ipak, ovaj odnos je ključno pitanje održivosti, posebno u sredinama kao što je to Banja Luka. Kakav je bio odnos političara prema IZ u Banjoj Luci, jeste li bili zadovoljni njime?
Abibegović: Na ovo Vaše pitanje bi trebalo tražiti odgovor iz tri ugla, pogleda. Prvi ugao je iskustvo povratnika, jer je sud povratnika najvažniji i najobjektivniji. Drugi ugao je sud političara, koji su dužni da brinu o stanju, ambijentu i perspektivama povratnika. Treći je ugao nas iz vjerskog, duhovnog, kulturnog, obrazovnog, sportskog, humanitarnog ozračja, koji uglavnom učestvuju u povezivanju odgovornih sa potrebnim, lobiranju, preporukama, planiranju sanacije i obnove, ukupnim potrebama povratnika. Stalno sam imao na umu kur’ansku sintagmu „slab je onaj koji pomoć traži, a još je slabiji onaj od koga se traži“. Ne želim da sipam so na tu „otvorenu ranu“bošnjačkog naroda, jer određenog napretka ima, ali nisam sreo povratnika da je zadovoljan. Kao neko ko je boravio i živio s povratnicima pet godina, primijetio sam da nam nedostaje strategija kontinuirane brige za povratnike u različitim segmentima društva. Nažalost, nema radnih posjeta s osmišljenim programima i zacrtanim ciljevima. Sve se odvija stihijski, od prilike do neprilike na terenu. Volio bih da se verbalna podrška i briga za povratnike prenese na opštu mobilizaciju podrške kroz materijalna dobra.
- Vaš nasljednik je i vaš dugogodišnji kolega muftija Smajlović, a blisko ste sarađivali i tokom rada u Rijasetu? Šta ste mu savjetovali tokom primopredaje, a šta je savjet koji želite uputiti džematlijama Banje Luke?
Abdibegović: Prilikom primopredaje dužnosti, u dovi sam zahvalio Allahu, dž.š, Koji mi je podario da dužnost muftije banjalučkog predam transparentno, časno i pošteno. Također sam u dovi molio i zamolio Allaha da kolegi, muftiji Ismailu otvori vrata Svoje milosti i bude mu na pomoći u vršenju časne dužnosti banjalučkog muftije. Dalmatinci bi kazali, poželio sam mu mirno more, bez velikih valova, nepotrebnih talasa i društvene bure. Nadam se da je svjestan te morske dubine koju gazi. Podsjetio sam ga da svi, „doslovno svi“, imaju pravo na muftiju, a muftija ima pravo samo kod onih koji mu žele pomoći, pružiti podršku, a njih je uvijek manji broj. Nek svojim rukama ne kupi tuđe žeravice. A što se tiče poruke našim vrijednim imamima, dobrim i plemenitim džematlijama, a posebno Banjalučankama i Banjalučanima, neka se drže zajedno. Bila mi je čast služiti im, sarađivati s njima i biti im na usluzi. Ako sam uspio odgovoriti misiji, koja nije bila nimalo lahka, ja se sretan vraćam u svoj Travnik.