EL-BUTLU, BATILUN – osnovna neistina, dubinska i totalna laž, nepravo

„I istinu ne miješajte s osnovnom neistinom i totalnim lažima, i istinu svjesno i namjerno ne tajite i ne sakrivajte.“(El-Bekare, 42)

Riječ butlun i batilun, dva različita oblika istog korijena u osnovi znače dubinska i totalna laž, osnovna neistina, nepravo, ispraznost, neosnovanost, beskorisnost, ništavost i uzaludnost i u svemu suprotnost i suprotstavljenost haku. Kur’an kaže: “Ti kaži: Gospodaru moj, uvedi me uvodom istine, i izvedi me ishodom istine! I daj mi od Sebe snage Ti što će meni pomoći! Ti kaži, došla je istina, a nestade i iščeze totalna i dubinska laž! Zbilja, laž nestaje i iščezava! U Kur’anu Mi objavljujemo ono što je lijek i milost vjernicima.“(El-Isra, 80, 81 i 82). Riječ batilum u svemu i po svemu, po smislu, po sadržaju i značenju je totalno suprotna i isključiva u osnosu na riječ hak. Sve što riječ hak znači, označava, izriče, iskazuje i svjedoči, to riječ batil, pokriva, negira, osporava i označava totalno i isključivo suprotno i suprotstavljeno. Četiri su osnovna i fundamentalna značenja riječi hak: istina, osnovna norma, pravo i Hakk je jedno od 99 Allahovih imena. Batil je osnovna neistina na kojoj se utemeljuje totalna i dubinska laž, nepravda i neznanje koje vodi u nered, nasilje i nevjerovanje. Kada u Bosni stari i mudri ljudi i žene kažu da je nešto batal to znači, bilo o čemu da je riječ, da je to u aslu - korijenu, i u cjelini ništavno, isprazno, neutemeljeno, beskorisno, uzaludno i lažno, i po horizontali i po vertikali. Kur’an poziva, savjetuje i apelira na ljudski rod, posebno sve baštinike i sljedbenike Ehlul-kitaba i Božije objavljene riječi da istinu nikada ne pokrivaju, ne zamračuju i ne zamjenjuju s temeljnom neistinom i totalnom laži: „O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze i znamenja ne vjerujete, a da su istina dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto hak - istinu, batilom - temeljnom neistinom i totalnom laži zamračujete i svjesno istinu - hak krijete i skrivate.“(Ali-Imran, 70 i 71) Svevišnji Gospodar, upozorava da ništa nije isprazno, besmisleno, neosnovano, beskorisno, ništavno, neutemeljeno, besmisleno, bez svrhe po batilu, nego je sve uistinu sve po svrsi, cilju, smislu, sadržaju, značaju, znamenju u okviru reda, poretka, sistema, utemeljeno po principu haka - istine stvoreno. „Samo Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji i jedino je Allah kadar sve! U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, uistinu, znamenja, dokazi za umom i razumom obdarene. Za one koji Allahu zikr čine i spominju i stojeći i sjedeći i na stranama svojim ležeći i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju i umuju: Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud, neistinito, neosnovano, neutemeljeno, beskorisno, ništavno, besmisleno, besciljno i bez svrhe, na laži stvorio. Slavljen neka Si! Sačuvaj nas kazne u vatri.“(AliImran, 189-191)

Uzvišeni Allah, dž. š., u Kur’anu navodi jasno, precizno, razgovjetno, neupitno i nepobitno, na slikovit, komparativan i svakom dostupan način, primjere blagodati haka i beskorisnosti, ispraznosti, suvišnosti, bezvrijednosti i ništavosti batila. „On spušta s neba kišu, pa rijeke teku koritima s mjerom i odredbom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili oruđe, ima također otpatke slične onima. Tako Allah navodi primjere za hak - istinu i batil - neistinu: otpaci i škart se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Nečisti škart, korov i otpaci se odbacuju, a ono što svijetu i ljudstvu koristi, ostaje na zemlji. Eto, tako Allah objašnjava primjere. “Onima koji se Gospodaru svome odazovu, nagrada je najljepša, a onima koji se Njemu ne odazovu – kad bi sve što je na Zemlji njihovo bilo i još toliko, rado bi se time otkupili. Takvima pripada mučno i kobno svođenje računa, i prebivalište njihovo bit će Džehennem! A to boravište je ogavna i grozna postelja!“(Er-Rad, 17 i 18)

Iz topljenja i prerade plemenitih metala: zlata, srebra, bakra, olova i dragulja, kako navode ovi ajeti, čovječanstvo bi trebalo stalno uzimati pouke i poruke. Kako god žele lijep i ukrasan nakit, pogotovo žene, a da bi se došlo do tog ukrasnog nakita mora se odstraniti od njega ono što je nevaljalo, nečisto, beskorisno, ružno, ništavno i uzaludno - odnosno batil, tako je i dolično i neophodno postupati i procjenjivati vrijednosti, prosuđivati i kvalifikovati ljudska djela jer, nažalost, ona mogu biti naplavina, škart, otpad i korov. Kur’an je generalni Furkan, mjera, kantar i sud za procjenu i ocjenu. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje i spuštanje Kur’ana, upute i putokaza za ljude i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja; razlučivanja dobra od zla, istine od neistine i pravde od nepravde.“(El-Bekare, 185)

„Tako će biti. A Allah smjenjuje noć danom, a dan noću i Allah doista sve čuje i sve vidi. A to je zato, jer je Allah, On, Istina - Huvel Hakk, a oni kojima se oni pored Allaha klanjaju su huvel-batilu - osnovna neistina, dubinska i totalna laž, ispraznost, uzaludnost, apsurdnost i ništavost koja ne postoji, i zato što je Allah uistinu Uzvišen i Velik!“(El-Hadždž, 61 i 62)

Kur’an kazuje i upućuje kakav je put, sadržaj života, kraj, cilj i smisao života onima kojima je Allah svjedok i uputitelj u svemu i onih koji vjeruju u batil - osnovnu neistinu, totalnu i dubinsku laž, u ništavilo i u uzaludnost, i ispraznost i beskorisnost na oba svijeta: „Pa zar njima nije dosta što Mi tebi Knjigu koja im se iskazuje objavljujemo? Doista je u tome milost i opomena za narod koji vjeruje. Ti kaži: Allah je dovoljan svjedok između mene i vas! On zna i upravlja svim što je na nebesima i na Zemlji! A zbilja oni koji vjeruju u batil - osnovnu neistinu, totalnu i dubinsku laž, beskorisnost, besciljnost i besmisao, a ne vjeruju u Allaha koji je Istina, oni su doista izgubljeni gubitnici.“(El-Ankebut, 51 i 52.) Kur’an pita svakog čovjeka i sve ljude kako mogu da vjeruju u ništavilo, u prazninu, u beskorisnost, u uzaludnost, a da su istovremeno nezahvalni Jednom i Istinitom Izvoru svih blagodati i dobara. „Zar ne vide oni da smo Hram (Kjabu) sigurnom učinili, dok se svuda okolo njih otima i pljačka. I zar da oni vjeruju u batila - ništavilo, osnovnu neistinu, dubinsku i totalnu laž i uzaludnost ili poriče Istinu koja mu dolazi?! I zar nevjernicima nije mjesto u Džehennemu? One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno putevima koji Nama vode uputiti: A Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine!“(El-Ankebut, 68 i 69)

Kur’an kazuje da povijest svjedoči da su u svakom vremenu i na svakom prostoru oni koji su poricali Objavu i odbacivali poslanika, a prihvatili batila - osnovnu neistinu i dubinsku laž bili protiv vjernika i Pravog puta: „O Allahovim ajetima i znamenjima raspravljaju samo oni koji ne vjeruju, pa neka te ne obmanjuje to što se oni po svijetu kreću i kleveću. Svaki narod nastojao je da se domogne svoga poslanika i trudio se da batilom - dubinskom i totalnom laži, osnovnom neistinom, ispraznošću i uzaludnošću uguši hak - isitnu, pa sam ga Ja kažnjavao. O kakva je bila kazna Moja. I tako će se obistiniti Riječ tvoga Gospodara o onima koji ne vjeruju da će stanovnici u vatri biti.“(El-Mumin, 4-6)

„Kaži došla je istina - hak, dubinska laž - batil je nestala.“(Sebe, 49)

Uzvišeni Allah, Čiji je govor istina, veli: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.“(El-Bekare, 186)

Polazeći od toga da je Allahov govor istina i da je negiranje njegove istinitosti ili sumnja u njega grijeh koji izvodi iz vjere, postavlja se pitanje zašto nam dove nisu primljene, jer u Njegovom istinitom govoru stoji obećanje da će nam On primiti dovu kada je uputimo.

Mnogi od nas dove, ali ne uviđaju da su im dove primljenje. Kako to shvatiti, kada Uzvišeni Allah obećava da će primiti dovu i kada Njegov Miljenik, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po hiru svome kaže: „Doista se vaš Gospodar stidi i Plemenit je; stidi se da ruke roba koje Mu podigne, tražeći nešto, vrati prazne.“(Ibn Madže, Tirmizi, Ebu Davud) Da nije problem u hadisu? Da, možda, hadis nije vjerodostojan? Ili je, budući da je hadis vjerodostojan, problem u našem razumijevanju hadisa? Prije će biti da je ovo drugo!

Ako pomno pročitamo ajet i hadis koje smo citirali, a što nam nedostaje, zapazit ćemo da se u ajetu i hadisu spominje „dova.“Da li znamo šta je dova? Dova je ibadet, ili prema jednom hadisu, dova je „srž ibadeta.“(Tirmizi) Srž neke stvari predstavlja njegovu esenciju. Budući da je dova srž ibadeta, onda je dova nešto što se nalazi u svakom ibadetu. Kako ovo shvatiti? Na šta nas asocira stanje vjernika kada upućuje dovu i kada okreće svoje dlanove prema nebesima? Da li Uzvišeni Allah ima potrebu za našim ispružanjem dlanova dok Mu dovu upućujemo? Naposljetku, zašto dovimo budući da On, Uzvišeni, zna sve ono što nam kroz misli prolazi i sve ono za čim smo u potrebi. Odgovori na ova pitanja su zapravo odgovori na pitanje šta je to dova?

Dova je ibadet, a svaki ibadet posjeduje određene uvjete koje treba ispuniti kako bi bio ispravan i samim tim primljen. Ako pogledamo djela koja se bave tematikom dove i koja obrađuju hadise na tu temu, vidjet ćemo da postoje određeni uvjeti koje trebamo ispuniti kako bi dova bila primljena. Jedan od tih uvjeta je i to da se čovjek izdržava halalom i halal-zaradom. Prenosi se hadis u kome stoji da je jedan čovjek putovao i sav umoran podigao ruke dozivajući svoga Gospodara, Koji mu se nije odazvao, kazavši: „Njegova je hrana haram, njegovo je piće haram, njegova je odjeća haram. Hrani se haramom, pa kako da mu se odazove?!” (Muslim) Dakle, da li se hranimo halalom? Da li odjeću kupujemo halal-novcem? Da li smo kod sebe razvili svijest o važnosti halal-zarade, ili nam je pak svejedno, unatoč tome što klanjamo i obavljamo ibadete!? Koliko ima ljudi koji sebe doživaljavaju vjernicima, a kojima je svejedno sjesti u tramvaj i ne platiti kartu, otkinuti tuđu voćku, izvagati u marketu jabuke, pa poslije vaganja dodadati još jednu? Koliko je vlasnika firmi koji ne uplaćuju doprinose radnicima i ne daju im plate koje su zaslužili, a koji dove i razmišljaju o tome zašto im dova nije primljena! Odgovor na to pitanje je i više nego jasan!

Kada dovimo, podižemo ruke prema nebesima. Na šta nas ovo asocira? Kada se spomene „prosjak“, kakva nam se osoba pojavljuje u mislima? Da li je to neko ko leži na krevetu pred upaljenim TV-prijemnikom, neko ko zijeva i zvjerla desno-lijevo, ili nam naumpada uboga i jadna osoba ispruženih ruku!? Vjernik, kada ispruži ruke dok dovi, zapravo uči sebe da su mu ruke prazne, da ne može postići sam ništa, ukoliko mu Gospodar ne pomogne i olakša. Ali, da bi mu Gospodar pomogao, mora ih ispružiti, kao i prosjak koji mora pružiti ruku, poniziti se i izazvati sažaljenje da bi mu nešto bilo udijeljeno, tako i vjernik treba da prilikom dove iskaže svoju ubogost i da se pred Gospodarom svih svjetova ponaša baš kao ubogi i siroti prosjak. Od prosjaka se trebamo učiti kako doviti i moliti od Vladara svih vladara Kome sve pripada! Većina vjernika, nažalost, ne zna da dovi na taj način, već traže neke formule i magične riječi koje će privući Božije sažaljenje. Prenosi se, mada ne znam koliko je vjerodostojno, ali nije to ni bitno, koliko je bitna poruka koja se nadaje iz sljedećeg predanja. Naime, neki čovjek je vidio kako hazreti Alija uze šaku pijeska ispred sebe, prouči nešto i puhnu u šaku. Kada ju je otvorio, više nije bila ispunjena pijeskom, već zlatnim dukatima! Čovjek, željevši se domoći para na lahak način, zatraži od hazreti Alije da ga poduči tim „magičnim“riječima kojima će pretvoriti pijesak u zlato. Hazreti Alija se nasmiješi i reče: „Prouči Fatihu.“Čovjek je nekoliko puta pokušavao pretvoriti pijesak u zlato, ali nije nikako mogao. Tada upita hazreti Aliju da li je zaista proučio tu suru ili neku drugu dovu, na šta mu reče: „Nije poenta u riječima, već u stanju srca!“Mislim da je poruka i više nego očita!

Imam Gazali je svoje jedino djelo koje je napisao na perzijskom jeziku „Alhemija sreće“nazvao tako, jer govori o adabima ili pravilima lijepog ponašanja naspram Uzvišenog Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zato što je to prava i istinska alhemija koja glinu od koje smo satkani pretvara u istinsko zlato koje vatra ne može sagorjeti. Uzgred rečeno, djelo smo preveli i u pripremi je za objavljivanje.

Vratimo se na hadis u kojem stoji da je dova srž ibadeta. Naime, svakim ibadetom mi tražimo milost, pomoć, podršku, nagradu, spas od Uzvišenog Allaha. Svakim ibadetom mi Ga molimo i dovimo od Njega. Svaki ibadet je ujedno i dova. Ali, ovaj hadis nas podučava nečemu jako bitnome: dova je hal, stanje pokornosti i poniznosti pred Uzvišenim Allahom. Svaki ibadet ima cilj da disciplinira naš nefs i da ga dovede u stanje poniznosti pred Njim, Uzvišenim, kao i dova. Dova ima i odgojnu metodu, kao i svi ostali ibadeti, da nas odgoji i poduči permanentnoj ovisnosti o Gospodaru, vlastitoj nedostatnosti i nemoći...

Zašto da dovimo, budući da On sve zna o čemu mislimo i što nam treba? Dovimo, prije svega, jer Uzvišeni Allah to voli i jer dovom obznanjujemo svoju poniznosti i ovisnost o Njemu. Dok dovimo, treba da razmišljamo o svojoj bespomoćnosti i trajnoj ovisnosti o Njemu, a to nećemo moći postići ako budemo dovili odsutna srce. Dova iz odsutnog srca neće biti primljena, kako se navodi u jednom hadisu. (Tirmizi) Razmislimo: ako budemo dovili na taj način, prisjećajući se svoje slabosti, bespomoćnosti, trajne ovisnosti o Njemu, da li će u nama ostati i trun oholosti, koja je Allahu jedna od najmržih osobina? Naravno da neće! Ako sebe uvjerimo da smo „niko i ništa“bez Njega, ako sebe ubijedimo da ne bismo imali ništa da nam On nije darovao, da li ćemo se blagodatima koje imamo izdizati nad drugima, ili ćemo se Njemu na njima zahvaljivati i strahovati da nam ih ne oduzme?

Uzvišeni također veli: „A dužnost Nam je vjernike pomoći!“(Er-Rum, 47)

Danas, kada svjedočimo genocidu koji se sprovodi nad muslimanima Palestine i torturi koja se sprovodi nad muslimanima u raznim dijelovima svijeta, da li nam naumpada citirani ajet? Da li dovimo da Gospodar pošalje Svoju pomoć koju je obećao?

Vratimo se na pitanje dove i promislimo da li tražimo od Njega, Uzvišenog, pomoć, ili Ga molimo dovom?

Budući da je čovjek brzoplet i lahkomislen, kako ga Kur’an Časni opisuje u 37. sjetu sure El-Enbija’, može – ne dao dragi Bog! – posumnjati u Allahovo obećanje. Uzvišeni Allah je obećao pomoći vjernike. Šta nam to govori? Zar nam ne postavlja pitanje „Ko je vjernik?“Prije nego što upitamo „Gdje je obećana Allahova pomoć?“, upitajmo se „Jesmo li mi vjernici?“, zato što izostanak očekivane pomoći ukazuje na to da mi moramo da budemo istinski vjernici, kako bismo zaslužili Njegovu pomoć! Uzvišeni Allah, krajnje milostivi, poslat će Svoju pomoć, ali ne zato što je mi zaslužujemo, već zato što je milostiviji prema nema više nego što je majka milostiva prema djetetu. (Buhari i Muslim) Budući da živimo u svijetu uzroka i posljedica, na nama je da učinimo prvi korak ka Uzvišenom Allahu, kako bi On krenuo Svojom pomoći prema nama hrleći. (Buhari) Zar nije poručio: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.“(Er-Ra’d, 11) Prvi korak koji trebamo učiniti jeste iskreno se pokajati i okrenuti Mu se... Prvi korak u promjeni svog stanja jeste napuštanje onoga što On ne voli... Korisno je prisjetiti se hadisa u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao beduinu da sveže devu, pa da se tek onda pouzda na Allaha. (Tirmizi) Da li smo je svezali? Fenomenalni imam Gazali u svom neprevaziđenom Ihja’u prenosi da je neko upitao hazreti Omera zašto ga Uzvišeni Allah ne štiti od šejtana, kada uči e’uzu, pa ga je mudri hazreti Omer upitao:

Da li bi te napali psi kada bi prolazio pored njih noseći meso koje si kupio kod kasapina i kad bi učio eu’zu?

Kada je čovjek odgovorio da bi, hazreti Omer mu reče:

Eto, primjer šejtana je kao primjer psa. Na tebi je da mu se ne primičeš i da ga izbjegavaš, pa će te i Allah pomoći i zaštiti.

Ne bi bilo zgoreg da o ovom primjeru stalno razmišljamo...

Pitanje koje je neizostavno: Na koji način Uzvišeni Allah prima dove? Odgovor ćemo najbolje shvatiti kroz sljedeći primjer.

Zamislimo da postoje otac i sin. Sin, koji je temperamentan i čiji bijes brzo eskalira, zaposli se u jednu fabriku i počne raditi treću smjenu. Međutim, prilikom povratka kući s posla, napadnu ga psi. Kada dođe kući, požali se ocu i zatraži da mu kupi pištolj ili nešto slično kako bi se čuvao tih pasa pored kojih mora proći dok se vraća kući s posla iz noćne smjene. No, brižni otac, poznavajući sina, odbija i odlučuje da prijavi slučaj nadležnim organima i šinterima. Zašto to brižni otac čini? Da li, možda, zbog toga što ne voli sina? Dapače! Čini to iz prevelike ljubavi i brige, jer pretpostavlja da bi zbog svoje naravi mogao povrijediti nekoga i tako završiti u zatvoru. No, cilj opet biva postignut.

Tako i Milostivi i Svemilosni Allah postupa sa Svojim robovima: daje im ono što je dobro za njih i onda kada je najpogodnije...

Prenosi se od hazreti Alije da je rekao: „Kada od Allaha nešto zaištem i On mi udovolji, obraduje me. Ali, kada od Njega nešto zatražim i On mi ne usliša molbu, obraduje me deset puta više već u prvom slučaju, jer je prvo moj odabir, a drugo Njegov!“

Zaključak: Da li dovimo ili tražimo?