Džemat Prozor na ahiret ispratio svoje hizmećare
Medžlis Prozor
Kada jedan mali džemat u svega petnaestak dana ostane bez dvojice finih i vrijednih džematlija, onda se to itekako osjeti. U džematu Prozor su krajem minule i početkom ove godine na ahiret preselili Ahmo Kmetaš, bivši predsjednik Medžlisa i Mehmed Nuspahić, najstariji pretplatnik Preporoda u Prozoru.
Krajem decembra na ahiret je preselio Ahmo Kmetaš. Ahmo je bio dugogodišnji predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Prozor, u jednom mandatu je bio vijećnik u Opštinskom vijeću Prozor, a bio je i direktor građevinskog preduzeća „Gradina“.
Iako poprilično društveno angažovan, bio je dosta tih i nenametljiv čovjek. Probleme nikada nije „lomio preko koljena“, važnije odluke nije donosio brzo i bez podrobne analize, a za određene procese je znao procijeniti najpodesnije vrijeme. Jedan dio svog života, tokom agresije na našu zemlju, proveo je u logoru, pa će mnogi logoraši iz tog perioda kazati kako su i u takvim trenucima uz njega nalazili smiraj i hrabrili se njegovom staloženošću i držanjem.
Čini se da je samo takav čovjek po povratku Bošnjaka u Prozor i prozorske džemate mogao stati na čelo Medžlisa. Valjalo je ustrojiti džemate, organizovati vjerski život, obnoviti vjerske objekte i sagraditi nove, finansijski ustabiliti Medžlis i rješavati brojne druge probleme, tipične za povratničke sredine. Uz sve to, uz sebe je imao svega nekoliko imama, mladih i neiskusnih mladića koji su iz školskih klupa uskočili u imamske uniforme i dali se na posao.
Rezultate će vjerovatno sumirati i o njima kazivati neko drugi i nekada kasnije. Ipak, po onome što se vidi golim okom, a i po broju ljudi na Ahminoj dženazi, jasno je da je njegov trud prepoznat i jasno je da se krajem 2023. kalendarske godine Prozor oprostio od vrijednog i finog insana i džematlije koji je za svoj narod i svoju Islamsku zajednicu dao jako puno.
Nekoliko dana poslije, svome Gospodaru se vratio i Mehmed Nuspahić i to u 95. godini života. Meho je bio izuzetno fin i prijatan insan. Još u ranoj mladosti je zbog jače prehlade skoro potpuno izgubio sluh. To ga nije omelo da odvažno korača kroz život. Oženio se, izrodio djecu, izrastao u vrhunskog građevinca koji je podizao brojne objekte, kako po bivšoj Jugoslaviji, tako i po Iraku i Libiji.
Krasila ga je izuzetna skromnost i nenametljivost. Volio je imame i Islamsku zajednicu. Bio je redovni pretplatnik našeg Preporoda, možda i najstariji, a zasigurno jedan od najstarijih. Često bi se družio sa svojim imamom. Govorio bi isključivo o sebi i svom životu, strogom ocu, prilikama i neprilikama u bivšoj državi te radnim izazovima kroz koje je prolazio. Imao je izuzetno dobro pamćenje, posebno iz ranijeg perioda svog života. Slikovito bi opisivao italijanske ofanzive i razne vojske koje su prolazile kroz Prozor, živo se sjećao 50-ih godina prošlog stoljeća u kojima je harala velika glad i neimaština, govorio je o zabrani feredže i načinu na koji su to tadašnje hanume prihvatile, a posebno se prisjećao „libijskih“i „iračkih“dana i noći. Nije se žalio zbog gubitka sluha. „Da sam čuo, ne bih dovde ni dogurao“, znao je kroz smijeh reći.
Nikada nije ogovarao niti o drugima govorio. Ako bi bio pozvan tamo gdje dominira isprazna priča, samo bi odmahnuo rukom i produžio dalje. Skoro do same smrti bio je na nogama. Hodao je jako puno. Bilo je skoro nemoguće proći kroz grad, a ne sresti ga. Na namazu i na svim drugim džematskim okupljanjima i druženjima bio je među prvima. Lijepo je to primijetio imam, pa je na dženazi kazivao o Mehinoj privrženosti porodici i džematu te odazivanju na svaki džematski poziv. „Mi od našeg rahmetli Mehe imamo mnogo toga naučiti. Da, kazat ćemo i sjećat ćemo ga se kao finog insana koji nije dobro čuo. Ali kao naš redovni džematlija, Meho je jako dobro čuo – mnogi od nas ne čuju!“, kazao je imam.
Molimo Allaha da se smiluje Ahmi i Mehi i nagradi ih lijepim Džennetom, a lijep spomen u svome Prozoru će zasigurno imati.