Za šta je kriva gradonačelnica Benjamina Karić
Odgovor na pitanje u naslovu je jednostavan: zato što je uradila nekoliko normalnih stvari. Rad svakog političara i nosioca javnih funkcija treba biti predmet analize i kritike, tako da ni mandat gradonačelnice Sarajeva Benjamina Karić (SDP) ne može biti izuzetak. Gradonačelnica pravi greške i njen mandat je za ozbiljnu analizu. No, zadnjih nekoliko mjeseci intenziviraju se kritike na njene postupke da nije teško prepoznati kako iza tih kritika stoje sujete, interesi, pa i obrisi nekih ideologija.
Problem je biti normalan
Dolaskom na mjesto gradonačelnice bila je prvo izložena napadima bošnjačkih zealota koji nisu mogli sakriti svoju šovinističku politiku glumeći zaštitnike nacionalnih interesa, čime se (ne) profesionalno bave preko trideset godina. Onda su počeli napadi srpskih nacionalističkih regimenti jer gradonačelnica nije željela mijenjati povijest kada su od nje tražili da se ukloni ploča na kojoj stoji činjenica da su Vijećnicu zapalili “srpski zločinci”. Svojim odlukama da stane na stranu žrtava u Palestini, osuđujući zločine i Hamasa i Izraela; da oda priznanje ljudima koji su branili Sarajevo, smatrajući to patriotizmom a ne nacionalizmom; da agresivno ne promovira istospolne brakove različitim inicijativama i paradama, zbog čega ju je Jasmila Žbanić nazvala “ublehašicom”; da odbije stranog (hrvatskog) pjevača da održi koncert u povodu obilježavanja 40 godina od Olimpijskih igara u Sarajevu, zbog čega ju je Miljenko Jergović nazvao “nacionalističkom gradonačelnicom”; da podrži promociju porodičnih pa i islamskih vrijednosti, ne osjećajući stid zbog grljenja s djevojkama na Dan hidžaba, dovela je sebe u jednu nezavidnu poziciju, a to je buđenje duhova onih kojima je sve ovo problematično i nazadno.
Udarnici i predvodnici
Njeno djelovanje se želi opisati kao primjer “društvene regresije, konzervativizma, plitkog, konfekcijskog patriotizma i saharinskog nacionalizma”, kako to napisa Senad Avdić koji još živi u uvjerenju da su njegovi stavovi relevantni za društvene tokove. Avdić pripada plejadi ljudi koji ne mogu vjerovati kako se moglo desiti da blijede neupitni autoriteti koji su u duhu nekadašnje jugoslovenske politike trebali predstavljati mainstream i određivati ko je građanin, a ko nije, šta je nacionalizam, šta je nazadno, itd. Nakon agresije na BiH, u izgradnji građanskog društva trebali su, kao nekada u izgradnji zajedničke domovine, učestvovati svi građani ove države, ali su, ipak, neki bili “jednakiji” i trebali su s nevladinim udruženjima, medijima i obrazovnim centrima biti udarnici i predvodnici društvenih promjena te, ujedno, i recenzenti kodeksa zamišljenog građanstva. Tako je vremenom i nastala u medijima popularna alternativna povijest prema kojoj su svi u BiH od 1992. do 1995. godine krivi, a nevini samo oni pod zemljom. Književnici, koji su se nadali prestižnim nagradama, mogli su pisati o ratu, ali bez potpunog historijskog konteksta i osude zločinaca, a režiseri su mogli biti nagrađeni samo ako je poruka filma takva da se ne zna ni ko je počeo rat. Kao što se Enver Kazaz na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ježio na selam, koji je i u šatrovačkoj formi (lamse) odzvanjao hodnicima Fakulteta kada se studenti pozdravljaju, tako se danas mnogi ježe kada vide da ne mogu vladati društvom i procesima. Toliko truda je uloženo u ideologizaciju studenata da se odreknu svog vjerskog i nacionalnog identiteta ili ga barem izvrgnu ruglu, toliko novca je potrošeno na Dane i Slobodnu Bosnu, na emisiju 60 minuta i različite organizacije, a opet nije mnogo postignuto, odnosno nedovoljno da se postavi gradonačelnica Sarajeva koja će biti marioneta kao što su to mnogi urednici, novinari, analitičari, pisci, kulturni radnici itd. Pitanje je koliko dugo će gradonačelnica ostati prisebna i imuna na sve pritiske analitičara koji sebe smatraju paradigmom dobrih i umnih građana. Neko bi mogao i povjerovati ovim analitičarima, ali ništa građane ne obavezuje da im prepuste kreiranje javnog mnijenja.