Stare slike i prilike oko Starog mosta
Mostar se ovih dana ponovo našao u žiži dokonog nacionalističkog i posljedičnog, ishođenog, frustrirajućeg patriotskog prepucavanja izazvanog plakatom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru na kojem je Stari most, umjesto činjeničnih i historijskih munara, okružen zvonicima
Reakcijama nigdje kraja. Osim još jednog razloga i povoda za svađe i prepucavanja, ničeg suvislog i normalnom čovjeku suštinski vrijednog tu više nema. S druge strane zabrinjavajuća je šutnja i jednih i drugih na nedavno objavljenu knjigu “Sinan-paša Borovinić – društveni status, porijeklo, politički uspon, početak urbanizacije Mostara”, objavljenu u izdanju Medžlisa IZ Mostar i Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Poredeći koliko su pažnje u javnosti izazvala dva pomenuta događaja, bez zadrške možemo zaključiti vrijeme čitanja je prošlo – živimo u vremenu neutemeljenog i činjenica lišenog prepucavanja. Od svih izrečenih, ozbiljne pažnje vrijedna je samo rekacija Safeta Oručevića u kojoj je, vjerovatno zbog medijskih formata, samo kratko i intuitivno reagirao ocijenivši da su provokacije o Starom mostu potvrda psihijatrijskih dijagnoza kojima bi se trebali baviti stručnjaci iz te oblasti.
Novija povijest međunacionalnih odnosa u Mostaru puna je sličnih insinuacija pokrenutih iz ideoloških krugova bliskih nacionalističkoj politici hercegovačkih Hrvata. Isti rukopis dizanja tenzija nalazimo u imenovanju Doma kulture imenom notornog bogumila Stjepana Kosače hrvatskim, hrvatske galerije imenom bosanske kraljice Katarine, preimenovanjem predratnih naziva ulica u imena osvjedočenih fašista, u negiranju uloge HVO-a i HV-a u rušenju Starog mosta, haškim tribunalom dokazanih zločina počinjenih u ime HZ-HB, itd. Jer društveno obzirna osoba, koja je pročitala barem nekoliko meritornih historijskih knjiga, u Domu kulture preimenovanom u Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača suočit će se sa šizofrenim premisama. Nekritički prihvatiti naslov kao aksiom u perspektivama civilizacijskog kretanja znači prihvatiti mentalne nedostatke, koje u konačnici trebaju rezultirati konfliktima raznih oblika.
Slika i prilika Filozofskog fakulteta
Umjesto da dogovorenu konferenciju i organizaciju ljetne škole sa IPSOM najave primjereno, ako već koriste motiv Starog mosta, organizatori su odlučili da umjetn(ičk)om ilustracijom na kojoj se oslikavaju zvonici umjesto minareta izazovu željeni im stepen konflikta i prijepora, što je u aktuelnim društvenim okolnostima, izmučene bosanskohercegovačke trpeljivosti, jednako soljenju živih rana. Filozofski fakultet mostarskog Sveučilišta, dokazani je promicatelj kontraverznih nacionalnih naučnih razglabanja i visokoumnih podmetanja iskrivljenih činjenica. Ne tako davno ugostili su i Darka Tanaskovića da s njima podijeli sva svoja saznanja o “orijentalnim vrijednostima”. No, nije zabilježeno da su takvu ponudu poslali sarajevskim profesorima ili orijentalistima. U tom duhu, u Mostaru je nedavno promovirana knjiga o Starom mostu istaknutih hrvatskih znanstvenih radnika, a sve s ciljem dokazivanja da je Mostar bio “velegrad” puno prije dolaska Osmanlija i izgradnje Staroga mosta. Dakako na sve takve i slične teze reagirala je bosanskohercegovačka javnost, koju su kasnije evropskim zvaničnicima i u diplomatskim krugovima prikazivali kao islamističku, radikalnu, antikršćansku i šta sve već uz to ide. Slične insinuacije imala je i Željana Zovko pronoseći glas po Evropi kako je Stari most hrvatsko kulturno nasljeđe. Očito njene ideje nisu imale dovoljno jak efekat, pa joj je u pomoć pritekao Filozofski fakultet mostarskog sveučilišta. Ona će bezočno u rasplamsanim reakcijama punim mržnje, prezira, navodno i prijetnji i čega sve već ne, po društvenim mrežama, ponoviti šizofrenu tvrdnju kako Stari most nije simbol jednog naroda i jednog perioda već sva tri i stoga će ona hajku koju je izazvala prijaviti UNESCO-u (zar nije kraj civilizacijski prihvatljivih normi kad visoki zvaničnik bilo koje države meritornim smatra pisanja po društvenim mrežama). Očito je da ovako sročenom izjavom Zovko podebljava zahtjeve o Izbornom zakonu jer se, u reakciji, umjesto historijskim činjenicama, ona bavi narodima. Nadamo se da će u toj svojoj reakciji UNESCO-u spomenuti i Stjepana Kosaču, bavarskog zeta, a nesuđenog portugalskog, i vratiti mu ukradeni identitet ili da će barem navesti zvanično ime Starog mosta u svim njegovim epohama. Sve do izgradnje mosta na Musali (novog u gradu Mostaru) Stari most se zvao Ćuprija sultana Sulejmana. Da se uvidi koliko je stav Željane Zovko besmislen, dakle šizofren, danas u Evropi, u 21. stoljeću, dovoljno je podsjetiti da most pripada onome ko po njemu hoda, ko ga koristi, ko mu se divi i ko je spreman uložiti i vlastiti napor i vlastita sredstva da i dalje blista u punom sjaju, a ne onima koji u njegovoj monumentalnosti gledaju lični interes i kojekave druge šićare. K tomu još, dovoljno se osvrnuti na sadržaje antologija pjesništva i pročitati koji to pojedinci, i koji narodi, iz ljubavi pjevaju o njemu. Željana Zovko sigurno nije među njima.
Da jeste, ne bi branila teze navodnih organizatora ljetne škole Filozofskog fakulteta na čijem je plakatu umjetnička sloboda ili umjetna inteligencija pobrisala vitke mostarske munare. Koliko god da se čini nužno, u konačnici je skoro besmisleno reagirati na uvredljive umjetničke provokacije prema kojima ambijent oko Starog mosta u obzorju nema niti jedne jedine munare, jer poznata je činjenica da umjetnost, kad joj se pusti beskonačna sloboda, može prerasti u ludilo. Tanke su te granice.
Kompleksi i odustajanje od sebe
Kao neku vrstu opravdanja i Filozofski fakultet i Zovko i gradonačelnik Mostara zaklonit će se iza argumentacija kako se i na umjetničkim slikama mostarskih slikara oko mosta vidi malo munara. Što jeste činjenica. Taj fenomen je zaista nedovoljno iskomuniciran u našoj javnosti. Ničim utemeljen osjećaj da će slika biti više vrijedna ako se izostavi koja munara, jer eto, navodno slikar će prikazati brižnost prema drugim svjetonazorima, identitetima, ideološkim kretanjima. Zapravo je riječ o ponižavanju samoga sebe, samoredukciji umjetničke slobode. Kakva to umjetnost zahtjeva samoponištenje i odustajanje od sebe, svoje misli, slobode, identiteta, tradicije i otvara inferiorne društveno-političke standarde, sa nesagledivim posljedicama nestajanja jednog naroda? U virtualnom svijetu, izgrađenom na društvenim mrežama, plakat Filozofskog fakulteta prouzročio je brojne reakcije s naglašenim ironiziranjem, a rezultirao ocjenom da su Bošnjaci radikalizirani i da insistiraju na islamiziranju bosanskohercegovačkog društva. Ova nimalo bezazlena igra različitih rezultata na malom i velikom ekranu neumoljivo podsjeća na anegdotu koju je u “Sarajevskom nekrologiju” zabilježio Alija Nametak iz jedne od šetnji Safvet-bega Bašagića i komandanta srpske vojske kad su razgovarali o povodima tuče srpskog i bošnjačkog stanovništva u bosanskim selima. Valja naglasiti da patriote i vjernici svoje džamije brane brigom o njima, dolaskom u njih, da će jedino na takav način osigurati kontinuitet njihovog trajanja kroz vrijeme. Treba napomenuti da su džamije iz zavičajnih horizonata nerijetko nestajale i zbog činjenice da u njih, najprije niko nije dolazio, potom ih nije imao ko i odakle obnavljati, pa bi vlasti posegnule za rješenjima o njihovom rušenju. Mostar pamti takve primjere. Umjesto stvarne i sadržajne reakcije, izgleda da je jednostavnije iskazati virtuelnu zabrinutost i prikazivati se društveno savjesnim i odgovornim patriotom. Kakav je omjer istinski posvećenih pregalaca za dostojanstvo Bošnjaka i muslimana u Mostaru i Hercegovini i onih koji sve rješavaju klikom na jednoj od platformi igre i zabave, ilustrativno govori činjenica da su Islamska zajednica, i muftija mostarski, kao predvodnici procesa zaštite lokaliteta Lakišića harema dobili punu i stvarnu podršku tek od nekolicine pojedinaca.