Živjeti u poststvarnom svijetu
...svijet poznajemo samo [onako] kao što poznajemo sjene (ili paslike); i mi smo neupućeni u Božansko Biće u onoj mjeri u kojoj smo neupućeni u osobu koja projicira ovu sjenu.
Mursijski mudrac, Muhyiddin Ibn `Arabi, naučavao je da je svijet Božija sjenka i podsjetio nas je – baš kao i Platon u svojoj Alegoriji pećine – da nema sjenke bez Svjetla. Pokojna pjesnikinja metafizičarka, Kathleen Raine, bješe ta koja je lamentirala da je naš svijet - “poststvarni svijet” “brbljavih sjena sjena”, i ona nas je, također, naputila na iskupiteljski svijet izvan stiska iluzije - blistavu prisutnost koja ostaje u imaginarnom carstvu Svjetla.
Za mnoge koji žive u ovim slabo osvijetljenim vremenima zamračenog vida i otupljenih osjetila, gdje se duh vremena sve više sukobljava sa samim Duhom, izgledi se mogu činiti sumornim (i blijedim). Nekoliko je faktora koji objašnjavaju te uvjete, a glavni među njima su apstrakcija stvarnosti kroz virtualnost i njezina objektivizacija kroz materijalizam.
Kultura virtualnosti, u svim svojim različitim oblicima - od cyber svijeta do celuloida, od hiperstvarnosti do društvenih medija - ubrzava i iskrivljuje vrijeme dok sažima i raspršuje prostor, stvarajući tako distrakciju i gubitak onoga što Wendell Berry naziva “posebnom ljubavlju.” Ova podmukla kultura apstraktne stvarnosti, u kombinaciji s materijalističkim etosom koji objektivizira i svodi svijet na njegove čisto vanjske elemente, zamjenjuje kulturu Logosa – Riječi i prisutnosti Božije – i zamračuje Njegove Znakove “u najdubljem jastvu i na horizontima” (Kur’an, 41:53), smještajući tako čovjeka sve više u sjenku.
Čovjek postaje zaveden vanjskim svijetom, postaje obavijen njime, nesvjestan Svjetla koje ga održava. Posljedično, veze koje povezuju čovječanstvo se krše, iznjedrujući umjesto sebe neautentične parodije zajednice, komunikacije i povezanosti: fragmentirane virtualne `zajednice’, vrtoglavu pjenu digitaliziranih `komunikacija’ i in absentia ekranske `veze’ - sve to objektivizira `Drugoga’ dok se odriče prisutnosti ili dubine koja obogaćuje ljudske odnose. Imaginarno se prelijeva u stvarnost, zamagljuje je i zasjenjuje nebesku “Maštu” koja doseže [percipira] Lice Božije.
Zaveden i naizgled osnažen vlastitom tehnološkom snagom, čovjek se sada usuđuje vjerovati da mu je sve potencijalno nadohvat ruke. Nauka, nekoć povezivana s poniznošću, pristupom za čovjeka da poštuje sveto, da se čudi Božijim čudima i da bolje služi svojim bližnjima, postaje ohol pothvat, duh kojemu čovjek zapovijeda, drsko da razotkrije tajne svemira i otkrije `Božiji um’, i da zadovolji vlastite proždrljive apetite - sve u ime neograničenog `napretka’. Čovjek se ohološću i bezosjećajnošću odsjekao od božanskog poretka, od cjelovitog izvora i istinskog predmeta svoje spoznaje, a time i od svete dimenzije koja je njegovo najdublje biće i njegova stvarna veza sa svijetom.
Paradoksalno, ali ne i iznenađujuće, čovjekov osjećaj osnaženosti pred savremenim svijetom prati njegov rastući osjećaj nemoći. Nemoćan je pred Vremenom koje ga uvlači u svoj vrtlog, u ponor Nihila, paralizirajući ga bjesomučnim, frenetičnim besmislom ili umrtvljujućom dosadom; i pred Prostorom, koji ga fizički gura u svijet koji se smanjuje dok ga izolira samofokusiranjem na nutrinu i strahom vođenim neprijateljstvom prema `Drugom’, i koji ga psihički napada lepršanjem prolaznih osjeta i mentalnim pabulumom dok ga odvaja od njegove srži, čime ga duhovno raspršuje i atomizira u bezdušnom svemiru. U svojoj revnosti da se oslobodi samog Svjetla koje održava njega i svijet, čovjek se zatvara u tamu za koju zamišlja da je stvarna.
U nedostatku božanskog kompasa, čovjek gubi osjećaj za red, svrhu, povezanost, zajednicu. Dehumanizirani čovjek sve više živi u denaturiranom svijetu. U Yeatsovom poznatom proročanstvu, sada nalazimo da “središte ne može izdržati” i da je “na svijet pripuštena samo anarhija”. U ciničnom svijetu koji sve dekonstruira, više nema čvrstog tla na koje bi se moglo stati. Decentrirani čovjek, bez
ikakve normativne mjere, postaje plijen `normi’ nestalne mode ili neusidrene subjektivnosti. Stvarnost, istina, objektivnost, vrlina, ljepota - sve su to žrtve onoga što je René Guénon nazvao “vladavinom kvantitete”. U nedostatku vjere da će “jedna riječ istine prevagnuti svijet” (Solženjicin), čovjek se više ne slaže s tradicionalnim normama Istine, Dobrote i Ljepote. U našem `postčinjeničnom’ svijetu koji kavaljerski transmutira činjenice u fikcije i frakcije, Istina je svedena na `spin’, Dobrota na sentimentalizam, a Ljepota na solipsistička šikljanja. U novom svjetskom neredu, gdje je hijerarhija pomiješana s elitizmom, sloboda s dozvolom, jednakost s uniformnošću, načela s pravima, privilegije s ovlaštenjima, a prosuđivanje s osuđivanjem, homogenizirana politička korektnost i plemenski frakcionizam su ti koji sada vrhune.
Ali za sve to, kako primjećuje Gerard Manley Hopkins, ostaje “najdraža svježina duboko u stvarima”. Kroz sjene naših zbrkanih vremena, naš pronicljivi intelekt može naslutiti milost održavajućeg Svjetla, žive prisutnosti iza vela. To je Svjetlo koje opovrgava zamračujući materijalizam, reduktivni pogled na svijet neprozirnog senzibiliteta koji potvrđuje samo mjerljivo i kvantificirajuće dok poriče ono što je, iako vidljivo njegovim unutarnjim okom, izvan dosega njegovih vanjskih osjetila. Dublja, svijetleća inteligencija opaža svetost koja povezuje sva stvorenja s njihovim zajedničkim Porijeklom i Krajem, a time i njih međusobno. Utemeljujući se u supstancu transcendentnog Duha, viši intelekt odbacuje čisto subjektivne temelje znanja, zamjenjujući ih osjećajem za sveto, poštovanjem prema životu i ljudskom dostojanstvu, poštovanjem različitosti i zajednice te plemenitom težnjom zalaganja za zajednički cilj poboljšanja kvalitete života za sve u duhu uključivosti, otvorenosti i brižne dobre volje.
Poststvarni svijet doista je iluzija, ali kao i samo postojanje, ne može izmaknuti božanskom zagrljaju [sveobuhvatnosti]. Stoga on ostaje u okviru nade. Njegovi fenomeni, ma koliko djelovali pomućeni i zamagljeni, također su prozirni, upućujući nas na svijetleći viši red. Njegove kvalitete - atributi Božanske riznice, raspoređeni u ograničenoj mjeri i kombinacijama unutar jedinstvenih oblika teofanije - potječu iz arhetipova koji potječu iz “Skrivenog blaga” koje je Izvan Bića. Svijest o našoj egzistencijalnoj iluziji, o “beznačajnoj inscenaciji” ovog mračnog svijeta, kao i o temeljnoj Stvarnosti koja ga obavještava - čija milost prebiva, kao sjeme, unutar svake njegove čestice - središnja je poruka svih mudrosnih tradicija, i ključna je za duhovni oporavak i restituciju čovjeka.
Napustiti ovu vječnu poruku znači zatvoriti se u iluzornost kontingentnog svijeta. Kakva god bila putanja našeg vremena (imajući na umu da je kontingentni svijet podložan zakonima entropije), čovjek ima odgovornost razlučiti vječni poredak prirode i prilagoditi mu se. Ovo počinje sa svjesnošću. Svijest o tome šta je stvarno unosi u naše živote dimenziju cjelovitosti, povezanosti, svetosti i ravnoteže koja raspršuje anomiju i slabost modernog života. Uzemljujući se u vjeri, čovjek ima pravo na nadu. Pronalazeći svrhu izvan sebe, čovjek se može nadati da će pronaći smisao u samom životu. Živeći na načine koji poštuju univerzalne vrijednosti koje nadilaze vlastita izvjesna ograničenja, čovjek daje vrijednost životu - uključujući i svoj vlastiti.
Da se vratimo na Ibn `Arabijevu poruku, moramo pogledati onkraj sjenke prema Svjetlu - potvrđujući njegovu simboliku mudrosti, ljubavi i bereketa prisutnosti, živeći naše živote na načine posvećene istini i pravdi, skladu i jednakosti, zajedništvu i velikodušnosti, i sjećanjem, u slavnim stihovima Jalaluddina Rumija, da su “I svjetlo i sjenka ples ljubavi.”