EL KAVLU LAGV prazan, šupalj i besmislen govor

Podle i pogubne zamke za ljudsku misao, govor i ponašanje (48)

„A onima koji se Allaha boje, želje će se ostvariti: bašče i vinogradi, i djevojke mlade, iste dobi i godina, i pehari puni. Tamo u Džennetu neće se prazne, besmislene i šuplje besjede slušati, Gospodar tvoj će ih darom obilnim nagraditi, Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, Svemilosni, Kome neće niko smjeti progovoriti i zboriti, na Dan kada Džibril i meleki budu u redove poredani, niko neće smjeti govoriti i zboriti osim onaj kome Svemilosni dozvoli i izun da, a samo će pravo i istinu reći.“(En-Nebe, 31-38)

Ovisno od životne dobi u kojoj se nalazi, čovjek manju ili veću pažnju obraća na teme, pitanja i sadržaje o kojima kazuje Kur’an. Mlađeg insana fasciniraju ajeti koji govore o radu, akciji, dinamici, razvoju, dunjalučkim ljepotama i ukrasima, a kako stari veću pažnju obraća na ajete koji upozoravaju na povratak Gospodaru, na svođenje i polaganje računa, na odgovornost, ali i na ajete koji kazuju i svjedoče da u Džennetu neće biti blebetanja, klepetanja, praznog, šupljeg, besmislenog, dosadnog, nesuvislog, nepovezanog i nelogičnog govora. Poslanik upozorava: „U neprilike i belaje ljudi će zapadati i dolaziti zbog nepromišljenih i nelogičnih riječi.“(I. P. H., 647). Stara mudrost kaže, čovjek je pastir i čuvar svojih riječi dok ih ne kaže i ne izgovori, a kada ih kaže one tada gospodare njime. Nema ništa u životu na što ljudi manje obraćaju pažnju i odgovornost nego na jezik i riječi koje preko njega kazuju i izgovaraju. Preko jezika i riječi najlakše i najbrže se griješi, a da se na to skoro uopće pažnja ne obraća. Kur’an upozorava čovječanstvo i ljudsku vrstu, da u govoru, razgovoru i riječima koje izgovaraju bilo kada, bilo gdje i neovisno od okolnosti, budu oprezni, svjesni i kontrolori i čobani svojih riječi: „Mi stvaramo čovjeka i znamo sve šta mu njegov nefs egzistencijalna duša došaptava, haje i želi, jer Mi smo mu bliži od njega samog i žile kucavice. Kada se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj Koji bdije. Smrtne muke će zbilja doći, to je nešto od čega ne možeš pobjeći.“(Kaf, 16-19)

Nema govora onako, nema priče u bezvazdušnom prostoru i bez odgovornosti. Svjesni i savjesni vjernici o tome strogo vode računa: „A ko se pokaje i bude dobra djela činio, on se zbilja pokajao i Allahu vratio, i oni koji lažno ne svjedoče i koji prolazeći pored onoga što ih se ne tiče o tome ne brbljaju i ne pričaju prazne, šuplje i besmislene riječi i pored toga prolaze dostojanstveno, i oni koji kada budu opomenuti znacima i dokazima Gospodara svoga, na njih ni gluhi ni slijepi ne ostanu.“(El-Furkan, 71-73) Te ajete, savjete i upozorenja slijede i Poslanikovi, a.s., hadisi: “Ko vjeruje u Allaha i ahiret - onaj svijet, neka čini dobro svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i ahiret neka lijepo primi i počasti musafira i gosta, ko vjeruje u Allaha i ahiret neka ne sjedi za sofrom i stolom na kojima se služe alkoholna pića i ko vjeruje u Allaha i ahiret neka govori i kazuje ono što je hajr i istina ili u protivnom neka šuti.“(I. P. H. 1713). Međutim, logika i retorika poznaju opake i opasne govorne bolesti, a to su logomanija i logoreja. I logomanija i logoreja je pretjerana sklonost riječima, priči, govorljivosti i praznoriječju. Logoreja je bolesna brbljivost, bujica i talas riječi bez potrebe, sadržaja, smisla, značaja i značenja, lupetanje, šupljiranje, prazan i bespotreban govor. Tu je i logomanija, borba i bitka riječima, prepirka, svađa i sukobljavanje riječima, oštre međusobne diskusije, bespotrebne polemike i da se govori radi samog govora, i da se u govoru neko pobijedi, osramoti i ponizi. Evo kako Poslanik razjašnjava i objašnjava i logomaniju i logoreju: „Ko mnogo govori (logomanija), on mnogo posrće i prelazi granicu u govoru (logomanija). A ko mnogo posrće i u govoru prelazi granicu, on mnogo griješi (logoreja - bolesno griješenje), a ko mnogo griješi sve mu je bliži Džehennem od Dženneta.” (I. P. H.) U narodnom žargonu, oni ljudi i žene koji se u govoru i priči uopšte ne kontrolišu i koji do besvijesti pričaju prazne, šuplje, besmislene, bezsadržajne riječi radi samih riječi, samo da bi se govorilo a ne bi šutjelo, nazivaju se klepetala, dosadni, zgubidani, praznoglavci i praznoslovci, davitelji riječima i praznim pričama, dangube i drndala. U glavu takvih osoba prokleti šejtan ubaci vesvesu da oni svojom besmislenom, praznom i degutantnom pričom nešto korisno rade, privređuju i doprinose, a ne znaju da su s tom pričom beskrajno dosadni i da ljude dave bez užeta. U današnjem svijetu, ovakvom kakav jeste, i s ljudima, ovakvim kakvi jesu, svaki dan smo uživo neposredni svjedoci, kada sjedimo u društvu i druge posmatramo, čak i u televizijskim dijaloškim emisijama, prisutnosti istovremeno i logomanije - sklonost pričanju i otimanju za riječ po cijenu života i logoreje - bolesne brbljivosti, lupetanja, praznog govora, govora bez sadržaja, značaja i značenja, cilja i smisla. U tim, dijaloškim, emisijama po nekoliko učesnika istovremeno pričaju, a niko nikoga ne sluša i ne uvažava. Svi govore samo da ne bi šutjeli, a ne da bi šta kazali. Ovo je društvo i civilizacija bolesti praznog, šupljeg, bezsadržajnog i besmislenog i besciljnog govora. Ko vjeruje, sluša Allahovu riječ i slijedi Poslanika, ne zapada u takve kandže i klopke: „Onima kojima smo dali Knjigu prije Kur’ana, vjeruju u njega, a kada im se kazuje, govore: Mi vjerujemo u njega, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani. Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe i što lijepim na zlo uzvraćaju i što od onoga što im darivamo udjeljuju, a kada čuju lagv - besmislicu, prazan i besciljan govor od njega se okrenu i kažu: Nama naša djela, a vama vaša djela, selam - mir vama. Mi ne želimo i ne težimo društvu džahila - neznalica.“(El-Kasas, 52-55)

„Oni koji se pokaju i vjeruju i dobro čine, njima se neće nikakva nepravda i nasilje učiniti, oni će u Džennet ući, u edenske vrtove i bašče koje je Svemilosni robovima Svojim obećao zato što su u njih vjerovali, a nisu ih prije vidjeli, a obećanje Njegovo će se uistinu potpuno ispuniti, u njima lagv - prazne, besmislene i nesuvisle priče neće slušati, već samo selam - mir! I u njima će jutrom i noću biti nafakom darovani.“(Merjem, 60-62)

„Onima koji vjeruju i kojima se njihova djeca u vjerovanju povedu i priključe, pridružit ćemo i djecu njihovu, a djela njihova ni u čemu nećemo umanjiti - svaki čovjek pojedinačno je odgovoran za ono što radi - i još ćemo ih darovati voćem i mesom kakvo budu željeli, jedni drugima će u njemu pune čaše dodavati, zbog njih neće biti lagv - praznih fuhuš besjeda i pobuda na grijeh.“(Et-Tur, 21-23)

„U Džennetu nagrađeni neće slušati lagv - prazni, besmisleni i tesinem - grešni govor nego samo selamen-selama, mir, mir!“(El-Vakia, 25 i 26). Šta ima potrebnije ljudima od zdravlja, mira, sigurnosti, solidarnosti, suvislog govora i povjerenja.