Ko zatvara vrata u Sarajevu ili se ipak sama zatvaraju?
Mi se trudimo uspostaviti te veze, ali bih volio više da iz Bosne imamo inicijativu. Naša vrata su uvijek otvorena za sve i voljeli bismo da su i tamo otvorena vrata za nas / Apsurdno je da neko odavde može studirati u Istočnom Sarajevu, u manjem entitetu, a u Sarajevu, gdje je njegova matica, ne može bez niza administrativnih prepreka i visokih školarina / Očekivali su da će neko iz BiH imati konkretne projekte o saradnji; očekivali, osluškivali / Najčvršća veza i povezanost kojoj se može zavidjeti jeste kroz Islamsku zajednicu u BiH / Koliko se zbog maćehinskog odnosa Bosne prema Sandžaku, zbog neupućenosti na gradove u regionu kao što je Sarajevo, Prizren, Skoplje, itd., ali i zbog drugih savremenih trendova mladi okreću Beogradu i drugim većim centrima u Evropi?
Ovezama muslimana u regionu u Sandžaku smo razgovarali s muslimanima čiji je rad vezan za oblasti kulture, obrazovanja, privrede, politike i medija. Mnogi su istakli važnu ulogu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u spajanju ljudi, ali i upozorili da je riječ o entuzijazmu pojedinaca i sporadičnim strukovnim vezama kao što su susreti određenih književnika, edukacije imama i slično.
U tom pogledu pitanje je koliko sebe Bosna vidi kao maticu, ako se nezainteresirano odnosi prema Sandžaku, te da li se uopšte želi tako vidjeti. Također, pitanje je ko bi trebao stvarati te veze u ime Bosne kada je politička situacija uveliko složena, a institucionalna saradnja se svodi na prijateljske sastanke i poznanstva pojedinih političara i aktivista. Svi se slažu da je, pored kulturnih veza koje su uveliko ugrožene, jer sve je manje susreta s ciljem povezivanja ljudi, za budućnost dobrih veza važan ljudski resurs koji se gubi uslijed ekonomskih kretanja, ali i privredni u koji bi trebalo ulagati u vidu turističkih i trgovinskih ponuda.
Ono što su svi sagovornici istaklo jeste pojava da mladi u regionu sve manje prepoznaju jedni druge, odnosno pitanje koliko se zbog maćehinskog odnosa Bosne prema Sandžaku, zbog neupućenosti na gradove u regionu kao što je Sarajevo, Prizren, Skoplje itd., ali i zbog drugih savremenih trendova mladi okreću Beogradu i drugim većim centrima u Evropi? Veliki potencijal su i medrese za uspostavljanje veza među mlađim generacijama, ali je pitanje koliko se medrese iz Bosne zanimaju za Novi Pazar i općenito Sandžak.
Kada jedan sagovornik upozorava da vrata u Sarajevu nisu dovoljno otvorena za muslimane Sandžaka, ostaje teško pitanje: da li ih neko svjesno i namjerno zatvara ili se sama zatvaraju pod utjecajem efekata vjekovnih kolonijalnih politika te pod pritiskom razvijenih autodestruktivnih tendencija koje proizvode nedostatak otpornosti i volje za samoizgradnjom stabilnog društvenog tkiva.
Duhovni centar u Sarajevu, a administrativni u Novom Pazaru
Bošnjačko nacionalno vijeće se bavi obrazovanjem, kulturom, službenom upotrebom jezika i pisma, informisanjem na maternjem jeziku i predstavlja najvažniju instituciju ovog karaktera za Bošnjake u Srbiji. S tim u vezi, važna sagovornica bila nam je predsjednica Misala Pramenković. Prema njenim riječima čini se skoro redovna negativna praksa da se rad, kada se dođe na čelo institucije bilo kojeg karaktera, svede na nivo nekih ličnih, partijskih interesa, usko stranačkog djelovanja. Dozvoljeno je promovirati stranačke ideje prije izbora, ali kada se dođe na odgovornu funkciju ona bi trebala biti na usluzi svih građana, kako u politici tako i na nivou nacionalnih institucija.
“To je ono s čim mi polazimo. U tom pravcu BNV želi djelovati u Srbiji, ali biti okrenuto i prema drugim adresama u prvom redu Bosni. Ovo je kuća i glas svih Bošnjaka i
Bošnjakinja”, kazala je Pramenković koja na naše pitanje o povezanosti muslimana u regiji odgovara: “Ako govorimo o muslimanima mislim da jesu. Povezanost je jaka na duhovnom više nego na nacionalnom nivou, što je svakako dobro. Naša vjera nas upućuje na povezanost. Kada je riječ o nacionalnoj odrednici tu je poželjna ta povezanost, ali u praksi je nemamo. Ako govorimo o Bošnjacima, rekla bih da nam tu nedostaje povezanost. Tu konkretno mislim na našu maticu Bosnu i Hercegovinu, Bošnjake u Bosni i Bošnjake u državama na prostoru bivše Jugoslavije, u kojima uglavnom predstavljaju nacionalnu manjinu. Ta povezanost prevashodno s maticom, ali i povezanost unutar manjih organizacija od suštinskog je značaja.” Na naše pitanje koliko su povezani kroz vjerske institucije, Pramenković kaže: “Najčvršća veza i povezanost kojoj se može zavidjeti između jeste kroz Islamsku zajednicu u BiH. To je veza koja je ostala čvrsta bez obzira na turbulentna vremena i pokušaje podjele
muslimana kroz institucije u Srbiji. Mi smo ostali stameni i čvrsti da nam je duhovni centar u Sarajevu, a administrativni centar u Novom Pazaru. Kada se govori o muslimanima koje okuplja Islamska zajednica u Srbiji, Bošnjaci čine najvećim dijelom taj korpus članova, a druga po brojnosti grupacija jesu Romi. Oni sebe vide u okviru Mešihata i u tom smislu Mešihat ima zadivljujuće rezultate u pogledu organizacije vjerskog života Roma u Srbiji. Znate za generalni problem inkluzije Roma u društveni život, ali Mešihat je postigao velike rezultate. Ima i Albanaca i drugih nacionalnih grupa na različitim nivoima Mešihata i ne postoji nikakva prepreka za konstruktivno djelovanje, jačanje institucija i institucionalno povezivanje. Muslimani se trebaju povezivati čvršće na institucionalnom nivou, ali smatram da je važno poštivati hijerarhiju, prije svega Rijaset – što je garant opstanka muslimana ovdje i garant opstanka islama koji je paradigma ili model za muslimane širom Evrope.”
Sličnog je stava i Alma Sofić, novinarka Sandžak TV, koja nam je kazala da iako muslimani „imaju Islamsku zajednicu koja ih povezuje, i Mešihat na čelu s muftijom Dudićem koji na ovom području brine o potrebama muslimana neovisno o njihovom etničkom porijeklu - svi trebaju više ujedinjenosti u zajedničkim stremljenjima, željama i djelovanju“, posebno naglasivši koliko je u tom smislu važno prepoznavanje i davanje podrške za potrebe muslimana koji žive u gradovima poput Nove Varoši ili Priboja.
Postoji tiši ili bučniji vid diskriminacije
O općim problemima s kojima se susreću muslimani, Pramenković je kazala da je to kršenje ljudskih prava. “U Bosni, u Srbiji i u zemljama u okruženju postoji tiši ili bučniji vid diskriminacije. Ako govorimo o muslimanima, neovisno kojoj naciji pripadaju, treba vjerskim zajednicama omogućiti s nivoa države jednaka prava, ravnopravan status. To je pokazatelj demokratije u jednom društvu. Ljudska prava, u pogledu manjinskih naroda i zajednica, najbolji su pokazatelj koliko se ona poštuju. U Srbiji, u odnosu na devedesete godine, ima pomaka, ali ima i naše odgovornosti, jer kada ste manjina morate biti prodorniji, ne smijete biti pasivni. Političke strukture koje dolaze iz muslimanskog naroda moraju znati koji je značaj vjerskih zajednica, jer danas bez političke moći vi ne možete mnogo ostvariti. Mi smo se u to najbolje uvjerili. Kada smo iskoračili u politiku mnogo toga se promijenilo. Muslimani moraju biti progresivniji u pogledu obrazovanja, smjelosti da uzimaju važne pozicije u institucijama, biti ravnopravni a bit ćemo ravnopravni ako uložimo možda duplo više truda nego neko ko dolazi iz većinskog naroda”, kazala je Pramenković i podsjetila na pokušaj puča i uzurpaciju institucija kada se formirala paralelna vjerska institucija i do danas nije postignuto potpuno jedinstvo.
Jedinstvo Islamske zajednice je važno pitanje i vjerski predstavnici su najpozvaniji da rade na vraćanju tog jedinstva. S druge strane, sve političke partije u kojima sudjeluju muslimani moraju biti konstruktivan faktor u tom pogledu, jer je tada upravo iz političkih struktura i napravljeno nejedinstvo. Kako je Pramenković zaključila: nemoguće je eliminirati političku volju za vraćanjem jedinstva. Naša posjeta je bila u vrijeme kada se na tome počelo konkretno i konstruktivno raditi. “Mi smo skoro potpisali sporazum sa Strankom demokratske akcije u kojem se, između ostaloga, precizirala obaveza rada i doprinosa vraćanju jedinstva Islamske zajednice. Na sjednici BNV-a svi su politički akteri spomenuli da je jedan od prioriteta vraćanje jedinstva. Potrebna je uključenost i države, ali i međunarodnih faktora koji itekako imaju utjecaja na ove procese, a mislim na Dijanet Republike Turske. Mi smo u tom jednom članu potcrtali da je duhovni centar u Sarajevu, da će se uz podršku Rijaseta IZ u BiH i Dijaneta to jedinstvo i vratiti”, istakla je Pramenković.
Na kraju, Pramenković je dodala da bismo trebali uzeti za primjer stav drugih nacionalnih i vjerskih grupa prema pitanjima i institucijama koje se ne dovode u pitanje, dok je to kod muslimana često problem. Kada je riječ o Bošnjacima kao većinskom muslimanskom stanovništvu primjetan je ponekad nezavidan odnos, kao naprimjer odnos matice prema Sandžaku ili obratno.
Mi se trudimo uspostaviti te veze, ali iz Bosne je potrebna inicijativa
Promjene u Bošnjačkom nacionalnom vijeću podržali su različiti politički subjekti. To nam je potvrdio i Nihat Biševac, gradonačelnik Novog Pazara.
“Politička situacija u Novom Pazaru je bolja nego što je bila. Izbori za Bošnjačko vijeće su prošli bez ikakvih problema, bez ikakvih prozivanja. Vidi se napredak. Jedan problem koji je ostao i koji će se, nadam, se riješiti jeste ta podjela Islamske zajednice. To nas ovdje sve boli, ali vidim najave da se ide ka pomirenju. Ljudi su pomiješani, rodbinski, prijateljski i mora doći do pomirenja. Na početku je bilo baš teško, ljudi nisu htjeli ići na dženaze jedni drugima, ali danas je situacija relaksiranija. To treba da se riješi unutar institucija. Ne treba im nikakav tutor, ali prijatelji trebaju. Duhovno nam je Bosna i Islamska zajednica u BiH bliska, s Turskom imamo historijsku vezu i trebala bi postojati dobra namjera za pomirenje. Jedva čekam da sjednu i razgovaraju na tom putu”, kazao je Biševac, koji smatra da je najveći izazov cijelog Novog Pazara i Sandžaka kako zadržati omladinu. Smatra da je zbog toga važno ulagati u obrazovanje, a veliki potencijal je IT sektor. Stalnim ulaganjem Novi Pazar poslije Beograda, Novog Sada i Niša postaje razvojni centar u IT sektoru.
“Nadamo se da ćemo uskoro imati tehnološki park u kojem će raditi sigurno hiljadu ljudi. Vidimo potencijal i u arhitekturi i imamo naše ljude iz dijaspore koji su napravili arhitektonske urede ovdje i zapošljavaju oko 50 mladih arhitekata. Oni otvaraju i druge fabrike iz kojih se proizvodi izvoze za inozemstvo. Tako zadržavamo mlade ljude koji mogu biti nosioci pozitivnih promjena. Nemojte zaboraviti da smo pripadali kategoriji nerazvijenih regija. Sve ove projekte ne možemo realizirati bez podrške države”, pojasnio je Biševac koji je bio začuđen kakva slika se kreira o Sandžaku i Novom Pazaru, koja se polahko mijenja. Tome je doprinijela i nedavna vakcinacija kad su novinari i mnogi drugi po prvi put došli u Novi Pazar.
“Svi su idući put došli i doveli porodice. U nekim neformalnim razgovorima svi su mislili da je Pazar neka mala varoš, dok nisu vidjeli grad, upoznali se s kulturom, tradicijom, ljudima i uz to novinari su prenijeli sliku ovog grada. Sada je sve više turista iz Bosne – nikada ih nije bilo kao ove godine. Bio sam začuđen da je i iz Bosne bila ta neka upitna predstava o Sandžaku. Sarajevo i Novi Pazar su bratski gradovi. Treba nam veća povezanost s Bosnom. Tu treba biti više prostora. Što se tiče nas – mi smo otvoreni, ali nije dovoljno od strane Sarajeva prema nama. Potrebna nam je institucionalna povezanost. Mi se trudimo uspostaviti te veze, dolazila nam je gradonačelnica Sarajeva, ali bih volio više da iz Bosne imamo inicijativu. Nije bitno iz koje smo stranke, ko je gradonačelnik, ko drži vijeće. Naša vrata su uvijek otvorena za sve i voljeli bismo da su i tamo otvorena vrata za nas. Imamo mi ličnih veza i susreta, ali trebamo se učiti izgrađivati institucionalne veze. Ne smiju veze da ovise o ljudima i politici”, zaključio je Biševac.
Više nego ikad mladi iz Novog Pazara odlaze u Beograd
Amela Bajrović je na čelu Free media, odnosno multimedijalnog internet-portala koji izvještava o događajima u Novom Pazaru, Sandžaku, jugozapadnoj, ali i Srbiji u cjelini, te inostranstvu. Razgovarali smo s njom upravo o slici koja se kreira o Sandžaku, koju je Biševac spomenuo, ali i o muslimanima.
“Trebalo bi istražiti kako je Sandžak predstavljen u bosanskim medijima. Također ne znamo da li ovo što čitamo u našim medijima je zaista ono što se tamo dešava. Mislim da se nema kompletna slika, nedovoljno se o tome piše prvenstveno jer su ljudi okupirani svojom zajednicom i mediji se tako bave lokalnim problemima, iako ima medija koji tretiraju teme o Bosni i Bošnjacima u Bosni ili na Kosovu. Jedan od najvećih problema Bošnjaka u Sandžaku jeste razjedinjenost. Cijela politička situacija u Srbiji i regiji trebala bi ih probuditi, da im otvori oči, da se prevaziđu neke razlike, da budu jedni uz druge. Naravno, sada je mnogo bolja situacija nego ranije”, kazala je Amela, koja nam je potvrdila da je došlo do povećanja broja turista u Novom Pazaru.
“Imala sam priliku razgovarati s nekima i ljudi su pozitivno iznenađeni. Imali su velike predrasude, da li zbog toga što su upoznali neke Sandžaklije koji možda nisu bili pravi predstavnici ovog naroda ili nečega drugog ne znam”, kazala je Amela. Ova sagovornica nam je otvoreno kazala da se mladi okreću sve više Beogradu umjesto Sarajevu. “Činjenica je da zadnjih godina više nego ikad prije mladi iz Novog Pazara odlaze na studij u Beograd, a i oni koji ovdje završe fakultete odlaze u Beograd da žive i rade. Iz svoje najuže familije imam barem četvero ili petero mladih ljudi koji su otišli za Beograd. Dolazi nova mlada generacija ljudi koje mi ne poznajemo dovoljno, njihova interesovanja su različita. Njih ne zanimaju ni mediji, ne čitaju vijesti, ne zanimaju ih teme kojima se mi bavimo, do te mjere da ih ne zanima ni kultura ni tradicija. Njima nisu jasne ni podjele koje postoje, čak ne žele ni da pričaju o nekakvim problemima”, zaključila je Amela.
U razgovoru s novinarkom Almom Sofić dotakli smo se i pitanja odnosa mlađih generacija. Istakla je važnost djelovanja Mešihata IZ u Sandžaku, ali je naglasila da se osjeti potreba uključivanja i nekih drugih institucija: „Mi našu djecu šaljemo po evropskim zemljama. Lijepo je to. Ali što mi ne spojimo na neki način našu djecu, naše školarce? Naše studente? Ovdje imaju dva fakulteta i jedan univerzitet. Mi moramo početi da pričamo našu životnu priču - da nam se ne ponavlja naša vrlo bolna historija.“
Koliko mlade generacije osjećaju i šta imaju od Bosne
I rektor Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Suad Bećirović, po profesiji ekonomista, nam je kazao da zaista studenti imaju priliku upoznavati se i učiti više o onome što ih spaja, ali da treba uzeti u obzir kako nove generacije drukčije gledaju na međusobne veze.
“Treba nam taj autoput koji bi spajao Bosnu i Srbiju. Sve je više poduzetnika koji se opredjeljuju za Crnu Goru, ka centralnoj Srbiji radi lakšeg kretanja ljudi i robe. Bez efikasnije infrastrukture i olakšavajućih komunikacija nema ekonomskog razvoja. Ono što kao Fakultet želimo jeste da se više umrežavamo s visokoškolskim ustanovama iz Bosne i Hercegovine. Starije generacije koje pamte agresiju na Bosnu i Hercegovinu su emotivno vezane za Bosnu, ali mlađe generacije zaboravljaju ili nemaju tih veza i kreće se ka jednom općem jedinstvu da se sve što je bilo zaboravi. Potrebno je osvježavati tu vezu Bosne i Sandžaka, obnavljati taj most prije svega kod mladih generacija. Jedan prost pokazatelj su prvenstva i utakmice. Gleda se za koju se zemlju navija. Kada pitam mlade jesu li gledali utakmicu Bosne, jednostavno ne prate kao prije”, kazao je dr. Bećirović i iznio svoj subjektivni osjećaj da je jača veza između Bošnjaka u dijaspori i Bošnjaka u ovim krajevima nego Bošnjaka u ovom regionu.
“Te veze, prema mom mišljenju, polahko blijede. Bošnjaci u Sandžaku imaju jaku Islamsku zajednicu, Univerzitet, svoje institucije i mnogo im je lakše nego recimo Bošnjacima u Sjevernoj Makedoniji ili na Kosovu koji su nerijetko između dvije vatre, jer u svojoj zemlji s jednima dijele sličnost u jeziku, a s drugima u vjeri”, kazao je dr. Bećirović. Bošnjaci iz drugih država dolaze studirati na Univerzitetu u Novom Pazaru koji djeluje već dvadeset godina i ima, između ostaloga, i studij bosanskog jezika i književnosti. Zahvaljujući ovom studiju danas u Srbiji u osnovnoj i srednjoj školi postoji mogućnost nastave na bosanskom jeziku. Bilo je dosta studenata s Kosova, ali se na Kosovu srednjoškolski sistem promijenio što je utjecalo na dolazak studenata u Novi Pazar.
Ljudi su najveći resurs, ali tu je i privreda
Fokus na obrazovanje je stavio i predsjednik Opštine Sjenica Munib Mujagić koji već od studentskih dana ima vezu sa Sarajevom. Uz obrazovanje je važno i zdravstvo te putna infrastruktura koja je godinama bila zapuštena u ovom dijelu Srbije.
“Treba se prije svega u obrazovanje ulagati. Ljudi su najveći resurs. Mi, nažalost, pripadamo kategoriji najnerazvijenih opština u Srbiji, višenacionalna, koja treba veća ulaganja u obrazovanje. Mora postojati kontinuitet ulaganja u ovaj prostor. Vjerujem da pripadam političkoj opciji koja gradi novu političku arhitekturu u Srbiji, ali i šire. Naš program podrazumijeva dimenziju povezivanja i mi već imamo realizaciju na nivou povezivanja Bosne i Sandžaka. Naša stranka je uspostavila dobre veze s bosanskom strankom Narod i pravda koja je, da mi drugi ne zamjere, prepoznala sa strane matice Bosne potrebu bližeg povezivanja Bosne i Sandžaka, a na inicijativu rahmetli Muamera Zukorlića. Tim tragom rađaju se prvi projekti iz folklornog miljea. Kanton Sarajevo je donirao Općini Sjenica sredstva za izgradnju sahat-kule na Pešteri, kao simbol bosanske arhitekture. Mi dodatno planiramo da ta sahat-kula bude dio muzeja Peštera, kao mjesta gdje živi u najvećem broju muslimansko stanovništvo i koje ima izuzetnu kulturu i tradiciju. Mislim da je to pravi sadržajni način uspostavljanja veza i odnosa. Općina Ilidža i Sjenica su postigle sporazum o saradnji na osnovu kojeg nam je Ilidža donirala na Pešteri saobraćajnu infrastrukturu. Inače, Pešter je poseban prostor u svakom smislu, od tradicije do prostora bogate flore i faune, znači jedan prostor izuzetnosti i biser koji je potencijal za razvoj. Na ovaj način čini se lakše dostupnim ovaj prostor svima. Dobili smo od Sarajeva i značajnu donaciju u obliku knjiga, literature na bosanskom jeziku što je identitetski važna stvar. Vjerujem da su ovo počeci jednog novog poglavlja bližih i prisnijih odnosa između Bosne i Sandžaka, odnosno matice sa svojim jednim dijelom koji ima izuzetnu historijsku dimenziju. Sandžak nije samo teritorija, on je nešto više. Također, ne mogu da ne spomenem čovjeka koji je jedna ćuprija između Bosne i Sandžaka. To je Hako Duljević koji nesebično daje sebe u uspostavljanje veza”, kazao je u optimističnom tonu Mujagić. Smatra da razvojni potencijali Sjenice uopšte nisu upitni, prije svega u prirodi i proizvodnji mesa i mliječnih proizvoda koji su de facto organskog porijekla i delikatesnog statusa.
“Gradimo i jednu od najvećih solarnih elektrana i želim pozvati ljude iz poslovnog svijeta iz Bosne da ulažu u Sjenicu, prije svega u poljoprivredu – i da, kao opština smo potpuno otvoreni za saradnju. Ta saradnja bi trebala biti dvosmjerna. Ako nama bude bolje u Sandžaku bit će i vama u Bosni, ali i obratno. Mi postojimo kao sistem spojenih sudova bez obzira na granice i neke barijere. Nemojte zaboraviti, a ja imam dosta godina, da mi imamo neke mentalne barijere u komunikaciji, stalno imamo neki strah u pozadini hoće li nam neko nešto reći”, zaključio je Mujagić.
Sarajevo mora doći do svakoga i registrirati ga
“Tema o povezivanju i odnosu muslimana u regiji jednih prema drugima je od esencijalne važnosti. Osnovna institucija koja bi trebala okupljati muslimane u našem regionu jeste Islamska zajednica sa sjedištem u Sarajevu, kao stožerna koja bi okupljala i pokretala projekte. Ona može da okuplja više etniciteta koji baštine islamsku tradiciju. Taj objediniteljski duhovni centar vidim isključivo u Sarajevu. On mora doći do svakog muslimana i da ga registrira i omogući makar minimalne uvjete da on egzistira kao musliman. Tako se neće dozvoliti ono što se desilo muslimanima u Beogradu koji je imao do 150.000 muslimana, ali rastom nacionalizma i raspadom bivše države ti muslimani su pronalazili spas u svojevrsnoj mimikriji, krili su svoj i vjerski i nacionalni identitet pa danas imate veoma mali broj muslimana u Beogradu. Nisu prepoznali integrativnu snagu vjerske zajednice na Balkanu koja bi im pomogla u očuvanju identiteta. Vi govorite o duhovnim vezama muslimana u regionu, ali kada je riječ o Bošnjacima kao narodu važna odrednica je vjera, odnosno islamska duhovnost. Ona podrazumijeva toleranciju, internacionalni dijalog i internacionalni susret s ostalim kulturama i etnikumima koji nisu prevashodno Bošnjaci, a tu u prvom redu mislim na Albance, Turke, Srbe i Hrvate koji prihvataju islam te ostale etničke zajednice na Balkanu koje prepoznaju u islamu onu dimenziju koja ih usrećuje”, kazao je profesor dr. Kemal Džemić koji smatra da ima nade da i mlađe generacije čuju i razumiju glas koji bi ih trebao uvezivati.
Prepreke mladih ljudi od Bosne, njihove matice
“Optimizam treba graditi na činjeničnom stanju. Činjenice su da savremeni musliman i muslimanka jesu obrazovani, a tome svjedoči i ovaj Univerzitet u kojem se trenutno nalazimo i u kojem se školuje kadar uglavnom muslimanske provinijencije. Tako ne samo da ima nade, već ima i iskoraka u smislu povezivanja balkanskih muslimana. S jedne strane važna nam je pismenost, obrazovanje, njegovanje različitosti s komšijskim narodima, kulturama i vjeroispovijestima, poštivanje zakona u državama u kojima egzistiramo, a s druge strane centar bi trebalo biti Sarajevo, a naša matica, što i jeste, Bosna. Institucionalno povezivanje je važno i to nije samo na teorijskom nivou. Skoro smo imali posjetu delegacije s kantonalnih nivoa u Bosni, koja je započela izgradnju pešterske sahat-kule u jednom mjestu, a koja se može smatrati simbolom naše kulture. Imali smo posjetu i ministrice Naide Hota-Muminović koja je donijela značajan broj publikacija i školske lektire. Ne treba zaboraviti da je jedan od važnih centara balkanskih muslimana Priština gdje u najvećem dijelu žive Albanci, a drugi značajan centar jeste Skoplje, gdje ima više nacionalnosti koje baštine islamsku duhovnost. Naravno, značajan centar je i Podgorica, a Novi Pazar je nezaobilazan u svim identitarnim susretima kada su u pitanju muslimani. Naravno, tu su i Bjelo Polje, Tutin ili Pljevlja te Prijepolje gdje se, kako ja kažem, najbolje bošnjački promišlja u ovom kraju. Uglavnom, imamo potencijal, kadrove, a mlađe generacije su shvatile u čemu je problem, a to jeste institucionalna nepovezanost u prošlosti”, kazao je Džemić koji je istakao važnost Bošnjačke zajednice kulture Preporod. BKZ Preporod bi trebala predstavljati zajedničku kulturnu instituciju, a prema riječima Džemića sadašnje rukovodstvo pokreće projekte od esencijalne važnosti. “Kultura je najznačajnija identitetarna oznaka jednog naroda. U kulturi je pohranjeno sve”, istakao je Džemić.
Kada se govori o preprekama Džemić smatra da su one uglavnom administrativne, s obzirom da muslimani žive u različitim državama. “Konkretni problemi su naprimjer ako neki student iz Sandžaka želi upisati fakultet u Bosni on će naići na mnoštvo administrativnih prepreka. Sve naše institucije trebaju pokrenuti jednu opću akciju s tačno preciziranim rokovima kada se student iz Sandžaka može smatrati jednako važnim i u Sarajevu, i u Bihaću i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Apsurdno je da neko odavde može studirati u Istočnom Sarajevu,
u manjem entitetu, a u Sarajevu, gdje je njegova matica, ne može bez niza administrativnih prepreka i visokih školarina. Tu je naravno pitanje dvojnog državljanstva Bošnjaka i ostvarivanje prava na pasoš naše matične države. Naprimjer, Srbi bilo gdje na bivšem prostoru Jugoslavije imaju pravo na državljanstvo Srbije”, istakao je Džemić. Zaključio je da se često govori o razmjeni iskustava među muslimanima koji žive u različitim državama, a zapravo je sve to jedna cjelina i ista duhovnost, te da kod pojedinaca postoji ono što možemo nazvati autošovinizmom.
Škola Srbija na Palama, ali napravite školu u Pazaru, dajte joj ime Bosna ili Sarajevo
Dr. Jahja Ferhatović, predsjednik Matice bošnjačke, kazao nam je da Islamska zajednica ima senzibilitet prema ljudima u regionu, ali pitanje je koliko je to dovoljno da ljudi ne zaborave jedni na druge u bliskoj budućnosti.
“Ja moram stvarno da to kažem ovako otvoreno i to svi znaju: jedina naša institucija iz te naše matične države Bosne i Hercegovine koja je to u kontinuitetu, bez ikakvih dvojbi, uvijek bila za ovaj narod, jeste Islamska zajednica, reisul-ulema, da li sadašnji Kavazović ili prethodni Cerić. I onda s pravom kaže Vučić, ja nemam problem da vi volite taj Sandžak, ali hajde uložite nešto u njega. Evo ja sam napravio školu Srbija Palama, napravite vi školu usred Pazara, dajte joj ime Bosna, Sarajevo, što god hoćete. Ali pokažite na djelu to. Nažalost, Sarajevo nekad nije imalo sluha za sve ono što su Bošnjaci izvan Bosne. U institucionalnom i u svakom drugom smislu. Mi smo se ovdje postavljali politički i kulturološki u svakom smislu prema Bošnjacima iz drugih krajeva, prvenstveno prema Bošnjacima Skoplja, iz Makedonije, s Kosova, i Crne Gore, doduše malo drugačije. Ono što smo mi osjećali je da nam Sarajevo nije baš uvijek stariji brat. Mi smo nastavili da budemo stariji brat ovoj braći, jer znamo kako je teško kad nemaš nikoga na nekog trebaš da se osloniš. Zato su malo jače veze između Bošnjaka Makedonije, Crne Gore, Kosova prema Sandžaku”, kazao je Jahja i istakao da koncept dizanja ruku od Sandžaka je poguban i za samu Bosnu: “Ako taj koncept, ne daj Bože, prođe osta Bosna bez svojih 70-80% Bošnjaka. I uzimajući sve okupno Bošnjake, iz Turske, i Sandžaka, i sve iz dijaspore. Vidite, prema ovom zadnjem popisu, Novi Pazar vam dođe drugi ili treći najveći bošnjački grad s najvećim brojem Bošnjaka. Sarajevo, Tuzla pa Pazar. Mostar, Bihać, Zenica svi imaju manje stanovnika. Ako to nismo sposobni da iskoristimo, da unaprijedimo sve veze... Možemo mi imati različite politike, različite političke modalitete, ali moramo imati nacionalni kurs. Kultura, duhovnost, to nam je već jedno.”
Ne radi se o poklonu, već o odnosu
Ipak, pitanje je koliko se ulaže u prepoznavanje svega zajedničkog u kulturi, odnosno u kulturnu razmjenu između Bosne i Sandžaka. Razgovarali smo i s književnikom Enesom Halilovićem koji je dobitnik brojnih nagrada, među kojima su i “Meša Selimović”, “Kočićevo pero”, “Vitalova nagrada”, “Stevan Sremac”, “Branko Miljković”. Prevođen je na 25 stranih jezika. Nedavno mu je objavljena knjiga izabranih stihova na latinskom jeziku. Halilović je utemeljio časopise Sent i Eckermann koji okupljaju književnike iz cijeloga svijeta. U razgovoru na našu temu kazao je kako smatra da je potrebno ozbiljno analizirati koliko se Bosna i općenito bošnjačke institucije iz Bosne zanimaju za Bošnjake van Bosne. Dugogodišnje iskustvo pokazalo mu je da je institucionalna saradnja i konkretna podrška na nezavidnom nivou i pitanje je da li se želi šta promijeniti u budućnosti.
“Nisam siguran da možete utjecati mnogo da se nešto promijeni. Možda i možete, ne znam. Bitno je da kulturu shvatimo kao komunikaciju svih ljudi sa svim ljudima i svih naroda sa svim narodima. Moji prijatelji, pisci, krajem devedesetih godina prošlog vijeka, očekivali su da će neko iz BiH imati konkretne projekte o saradnji, očekivali, osluškivali, ali nije bilo nekih značajnih realizacija koliko se sjećam. A bilo je mnogo priča i ideja. Pitajte u Ministarstvu prosvjete da li je neko nekada iz Bosne poklonio tablu nekoj školi u Novom Pazaru ili Sjenici. Ne radi se o poklonu, već odnosu”, kazao nam je Halilović.
U svom radu je imao priliku slušati obećanja o institucionalnoj saradnji, ali to se u praksi nije realiziralo prema planu.
“Ne volim ni da se sjećam šta je ko iz Sarajeva pričao meni, obećavao i šta je sve rečeno od praznih obećanja. Ne zanima me to. Gledam šta da uradim danas. Posvećen sam svom književnom djelu, projektima koje vodim, a to su časopis Sent i časopis Eckermann koji su otvoreni za sve narode i sve ljude, naravno i za sve dobre pisce iz BiH. Uglavnom, kao profesionalac u poslu, kao pisac, želim sarađivati sa svima, bez obzira kojem narodu pripadaju. Do sada sam objavio radove 800 autora od Čilea do Japana. Zalažem se za svaki vid saradnje koji promoviše kulturu i ne ugrožava nikoga. Prolazi vrijeme i kako prolaze godine ljudi nemaju više mladalački entuzijazam, već pragmatičnost. Kad se uvjerim da neko priča neistinu, ne vraćam se više na te teme. Želim svakom sreću i da svi u zdravlju bdijemo nad knjigama. Ima u mojim krajevima mnogo mladih, talentovanih pisaca i možda će oni pokrenuti neke nove projekte. Osnova umjetnosti jeste osjećanje čovjeka koji razumijeva i ono što se ne tiče samo njega. Dok dajem ovu izjavu, već su mi misli ka promociji knjiga mladih autora, večeras je zakazana... Šest mladih autora je objavilo knjige i danas rado govorim o njima. Ponosan sam što je do sada, u mojoj karijeri, 25 mladih pisaca na čijim sam rukopisima radio, objavilo knjige, svi oni traže svoje puteve i nalaze ih. Život traži konkretnost, a ne bajkovita obećanja. Još uvijek na ovom svijetu ima dobrih priča i dobre poezije. To je važno”, rekao je Halilović.
On je želio da istakne i mnoga pozitivna iskustva iz Srbije. “Zaista, moram da kažem, i treba da ostane upamćeno, sva vrata u Srbiji su mi otvorena, kako vrata izdavača tako i vrata svih časopisa, medija i ustanova. Svuda sam izvanredno dočekan. Od Ministarstva kulture već dvije decenije imam kontinuiranu podršku za časopis Sent. Mislim da sam čovjek otvorenog srca i zaista srećem ljude otvorenog srca i s njima imam izvanrednu saradnju”, zaključio je Halilović.
Nije Bosna samo Sarajevo ili “šta zamjeram Bosni”
U Priboju smo razgovarali i s dr. Harunom Eminagićem koji ističe ono što su i drugi prepoznali: nezainteresiranost Bosne prema Sandžaku.
“Priboj je kapija Sandžaka. Bošnjaci iz Bosne moraju proći kroz Priboj kada krenu svojoj braći u Sandžak. Bošnjaci Priboja su dosta bliži Bošnjacima Bosne tradicionalno, jezički, običajno, mentalno nego Bošnjacima u ostatku Sandžaka. Imamo isti naglasak, hranu s istočnom Bosnom. Povijesno Bošnjaci Priboja su dosta vezani za Bosnu i Bošnjake, što je i prirodno s obzirom na geografsku blizinu. Teritorijalno jeste, ali iz srca nikada Bošnjacima Sandžaka nije oteta Bosna kao domovina. Mi to ističemo iako nas je to više puta koštalo čak i glave. Nije bilo rata, ali vojska je na
putu ka Bosni prolazila kroz Priboj i maltretirala Bošnjake. Priboj je imao i 19 šehida koji su odvedeni i ubijeni. I dan-danas mi nemamo Bošnjaka na funkcijama što je posljedica rata odnosno agresije na BiH. Tako da nas veže i ta tragična povijest. U Priboju smo velika manjina, na prošlom popisu nas je bilo 14%, ali nemamo pravo da ostvarujemo nacionalna prava za što je potrebno 15%. Nije to da nas nema, ali je iz popisa u popis stanovništva prisutno različito podmetanje, krenuvši od toga da u centralnoj popisnoj komisiji ne bude nijednog Bošnjaka. Kada je 2001. godine bio popis bilo nas je 18% Bošnjaka, a 5% Muslimana, a 2012. godine smo svedeni na ispod 12%, a 7,5% Muslimana. Bošnjacima Sandžaka je najteže, jer svi imaju svoj toprak. Bosna administrativno i politički ne haje mnogo za Sandžak. To bi trebalo u perspektivi mijenjati – kada se Bošnjak iz Sandžaka prijavi za državljanstvo Bosne da ga i dobije. Aktuelni predsjednik Srbije je Srbima iz manjeg entiteta u Bosni tako dao državljanstvo Srbije. Koliko god volim svoju domovinu, svoju maticu Bosnu to joj najviše zamjeram: što nema osjećaja za Bošnjake Sandžaka”, kazao je Eminagić, koji je glavni imam Medžlisa Priboj. U pogledu vjerske saradnje tu je teško pronaći zamjerku i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini daje podršku Mešihatu u Srbiji.
“Naravno, u zadnje vrijeme sam upratio neke projekte koji pokazuju zainteresiranost za Sandžak. To nije slučaj s Pribojem, ali vidimo da je moguće. Vidjeli smo kako nas je korona ujedinila kada su doktori Bošnjaci iz Tuzle došli da pomognu Sandžaku. Imamo i udruženja u Sarajevu, odnosno imamo sve predispozicije da se te veze učvrste. Bošnjački lideri iz obje države moraju prepoznati tu važnost, ako je već nemoguće ili vrlo teško na državnom nivou, pogotovo kada se u Bosni moraju pitati za te stvari tri glave. Mi smo na Bajramsku akademiju stalno dovodili goste i horove iz Bosne. Organiziramo večeri Kur’ana i ilahija kojima prisustvuju učesnici iz Bosne, Slovenije i Hrvatske. Barem na taj način da se povezujemo. Pitanje je koliko se poznajemo. Svojim prijateljima, pošto sam medresu i fakultet, završio u Sarajevu, pokušavam objasniti šta se desilo ovdje, da nije nastala nova Islamska zajednica jer smo se mi nešto posvađali. Oni na to gledaju kao da ih se ne tiče. Kao što se nas tiče šta se dešava u Bosni, i kad se dešavalo tokom rata kada smo na svoj rizik krijući primali izbjeglice, isto tako bi trebalo i Bošnjake u Bosni da se tiče. Na kraju, ističem: svakom Bošnjaku koji je osjeća domovinom i maticom i doprinosi Bosni bilo kako, treba omogućiti državljanstvo Bosne. Nije Bosna samo Sarajevo. Hajde da obilazimo i desetine drugih gradova, da se upoznamo i rušimo izmišljene barijere”, kazao je Eminagić.
Kada je riječ o razmjeni iskustava mlađih generacija, to je ideja na kojoj bi se trebalo intenzivno raditi, u prvom redu na lokalnom nivou, a onda i šire. Jusuf Lakota je s dvije godine došao iz Sjenice u Novi Pazar. Za Sarajevo ga vežu lijepe uspomene, gdje su mu ukopana braća i majka. Sprovodi brojne sportske aktivnosti s mladima i nastoji na njih prenijeti vrline te svijest o vremenu i prostoru u kojem se nalaze.
“Sarajevo je naš duhovni centar u vrijeme Jugoslavije, ali i u budućnosti. Nikakav jaz ili politika neće nas pokolebati. Mi stariji znamo gdje smo i šta smo. Za mlade postoje mektebi i medresa i ta institucionalna veza je jaka, ali šta je s drugom omladinom? Nisam siguran da imaju neku jaku vezu s omladinom u regionu. Ko je tu zatajio, ne znam, ali nema nekih kontakata, barem koliko sam ja mogao primijetiti. Opet se vraćamo na Islamsku zajednicu koja ima snagu da učini na tom polju nešto, zaduži nekoga”, kazao je Jusuf koji je bio prijatno iznenađen kada je shvatio razloge zašto je napravljen veliki islamski centar u Sisku. Kada posjeti centar u Baru on se ne osjeća strancem, a svaki susret i upoznavanje s ljudima je srdačan pa smatra da tu nema neke “posebne filozofije”, jer se ljudi lahko sprijatelje i osjećaju povezanost.
O mogućnosti spajanja mlađih generacija govorio je i direktor Medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru hafiz Adnan Dupljak.
“Iščitavajući životopis Poslanika, a.s., vidimo da se od nas traži da budemo korisni, dobri prema drugima, moramo se brinuti za stanje drugog muslimana i komšije i to ne samo muslimane već i druge. Kao Medresa, a ja kao efendija i direktor, podučavamo ovome mlade, ali i širu javnost, jer stalno održavamo predavanja širom zemlje. Odgajamo djecu da budu u kontaktu s drugima. Imamo učenika s Kosova, iz Crne Gore, Bosne. Sam taj ambijent u medresi ih zbližava i upućuje jedne na druge. Međutim, za podizanje svijesti o našoj zajednici treba uraditi mnogo više i u tome trebaju biti uključeni svi. Bojim se da nove generacije gube kontakt s ovim prostorima. Ko su im braća, da smo jedno tijelo kako se u islamu opisuju. Najveći problemi su ekonomske prirode, ali imamo snage i znanja te mahanizme da na tome poradimo. Moramo više da se posjećujemo, organiziramo druženja, da obilazimo i dijasporu da ih ne posjećujemo samo kada nam nešto treba. Moramo osjetiti da smo jedno tijelo”, kazao je hafiz Adnan Dupljak, koji smatra da Islamska zajednica može najviše učiniti na spajanju mladih, a jedan od pozitivnih primjera jeste razmjena učenika.
“Razmjene učenika u medresama su važne iako su vrlo kratke. Imamo i sportske susrete medresa što smatram vrlo korisnim, jer pored
takmičenja uključene su i ekskurzije. Inače, mi smo u Medresi sebi zacrtali obilazak regiona. S trećim razredima organiziramo obilazak Bosne, obiđemo više gradova, s prvim razredima obiđemo Prizren, s drugim razredima Skoplje i još neka mjesta. Ponavljam, Islamska zajednica je trenutno jedina koja može uspješno da zbliži muslimane u regionu bez obzira na etničku pripadnost”, pojasnio je direktor Dupljak.
Strah muslimana koji bi trebao da popusti
I Salahudin Fetić koji je prepoznatljivo ime u PR i medijskim poslovima Mešihata IZ u Srbiji smatra da je Islamska zajednica najjača snaga u zbližavanju muslimana te da mora doći do zbližavanja mladih generacija i van Medrese.
“Sve se većinom svodilo na Islamsku zajednicu. Ja znam kad se odavde nije išlo za Srebrenicu. Nije se išlo, samo se gledalo. Samo su pojedinci išli. I onda je opet Islamska zajednica, kroz tada Bošnjačku kulturnu zajednicu, jedne godine pokrenula akciju, onaj masovni odlazak u Srebrenicu. Od tada do danas krenule su sve partije da se utrkuju koja će više da pošalje autobusa”, kazao je Salahudin te istakao da je sada sve veći broj ekskurzija prema Bosni što je važno radi međusobnog povezivanja ljudi.
“Lično nisam imao neki osjećaj za Skoplje. Onda smo nekoliko puta posjetili grad, staru čaršiju i osjetite prisnost, vidite da je to sve jedan čovjek gradio – samo se zaboravilo. Kada je riječ o Bosni uvijek postoji emocija, ali se to s vremenom potisnulo kod mlađih generacija. Mogu da kažem da me babo, a eto i rahmetli Zukorlić, na neki način, odgajao na način da Bosnu posmatraju kroz prizmu majke. Znači, ako se nešto da, a ne dobije, to treba gledati kao kroz prizmu odnosa prema majci. Može da bude bolno, ali se od Bosne nikad ne smije odustati. Naprimjer, kada je bio puč u Islamskoj zajednici 2007. godine na kraju se ispostavilo da je bilo zbog veze s Bosnom i što se nije mogla Islamska zajednica koristiti za političke svrhe”, kazao je Salahudin i istakao važnost razmjene učenika medresa i studenata, naročito što dolazi općenito do većeg interesovanja za Novi Pazar. To je pogotovo primjetno u ramazanu kada ljudi žele iskustiti ove dane u Pazaru gdje se održava i masovni noćni namaz. Zbližavanje mladih i otvaranje vrata mladima u Sarajevu je važno i iz razloga koji smo već čuli: sve je više mladih iz južne Srbije koji umjesto Sarajeva biraju Beograd kao studentsku destinaciju, gdje nerijetko i ostaju.
Istakao je da su mnogi muslimani u Srbiji suočeni sa strahom, odbacivanjem i svoj identitet kriju. Naveo je primjer susreta s jednim čovjekom u Beogradu koji je naručio pivo sjedeći s njim, jer mu je izgledao suviše “muslimanski” pa bi time zakamuflirao cijelu situaciju.
“Mi smo u Beogradu, ne znam, došli do jedan posto muslimana, a broje se hiljadama. Znači, bukvalno, ne možeš da ih nađeš, nema ih na mapi, nema ih nigdje. Nema ih na džumi koja može biti dobar pokazatelj da li se neko identificira kao musliman. Većina njih je u miješanom braku i možemo govoriti o kulturološkim muslimanima. Onda tu ima miješanja kultura pa vidite da muslimanski nišani na mezarju ne liče na muslimanske. Vidiš po broju umrlih da je značajan broj muslimana. Dosta je tu straha. Oslobađaju se pomalo, polahko. E sad, i Srbija kao Srbija se na neki način mijenja. Pa onda tu je i osvješćavanje kroz Islamsku zajednicu. To ima svoj efekt. Sjećam se prije nekoliko godina unazad pratio sam ekskurziju u Beograd, u kojoj je bilo pokrivenih djevojaka, doživjele su sigurno na desetine uvreda, prijetnji, psovki. Znači bilo je stvarno strašno. Sam sebi sam u jednom trenutku postavio pitanje jesam li normalan, što sam ja uvukao djecu u ovo? Evo sad zadnji put kad smo bili, predavali neku kandidaturu za vijeće, bilo je isto puno djevojaka s mahramom, prošli smo cijelom Knez Mihailovom ulicom, samo smo pozitivne komentare dobili. Doduše, prepoznali su nas kroz muftiju Zukorlića, jer imaju veliki respekt prema tom njegovom djelovanju. Ja se ne sjećam da sam unazad 5-6 godina vidio pokrivenu ženu, pa i iz neke ambasade na ulicama Beograda. Danas je sasvim normalnije. Turaka ima mnogo, pa ono, ako sam ja u Beogradu sa suprugom, onda te prepoznaju, pa pitaju gdje ima da se jede. Tamo negdje po ćoškovima može da bude nezgodno, ali nećeš u tom nekom urbanom jezgru doživjeti nikakvu neprijatnost. Mijenja se situacija, ali zasigurno će mnogo proći dok ne iščezne taj strah iz kostiju, naročito ljudima u gradovima kao što su Beograd, Kraljevo, Kragujevac. Vojvodina je druga priča, znači totalno su ljudi resterećeni. Ima tu nekih grafita i izliva mržnje, ali generalno to je totalno drugačiji narod. S druge strane, ima tu i uloga glasačkog tijela. Sada on ovdje ima do 100.000 glasača. Te pozitivne Vučićeve izjave na široku masu utiču. Opet imate pojedinaca kao Vulina koji napadaju ili medije kao Happy... znači, oni stvarno forsiraju taj narativ u kojem se samo o Rusiji priča ili da je engleska kraljica porijeklom Srpkinja, itd. Imaju taj poriv za takvim pričama. Neko je od sagovornika spominjao da je Vučić u nekom internom razgovoru rekao u smislu: ovi moji Srbi dobri su samo kad su gladni, kad su siti, oni bi odmah da ratuju. Uglavnom, dolazi do relaksacije odnosa prema muslimanima. Tome doprinosi i što je zamjenik direktora Kancelarije za vjerske zajednice pri vladi čovjek iz Islamske
zajednice. Također, tu je i ovaj novi patrijarh koji ne može protiv sistema, ali je jedna pozitivna razlika od prethodnika”, naveo je Salahudin.
Sarajevo je majka, uvijek bilo
Ove sve informacije o životu muslimana u Srbiji, kao i odnosu s muslimanima u regiji imali smo kao temu razgovora u jednoj novopazarskoj porodici, tačnije s hadžijom Muratom Poturkom.
“Nama je Sarajevo majka. Uvijek je bilo. Neki su osjetili promjenu kada je nestala Jugoslavija, ali mi tu nismo promjenu osjetili, jer mi smo imali i imamo Bosnu. Veza je drugačija jer su postavili te granice među državama, ali osjećaj nepovezanosti ne postoji. Mi imamo jednu liniju autobusom prema Bosni, jer se bavimo autoprevozom. Također, imamo liniju za Novi Sad i Skoplje pa održavamo i tako te naše veze. Ta duhovna veza nikada nije prestala. Prije jedno dvadeset dana smo išli na ekskurziju. Vuklo me da vidim taj islamski centar u Sloveniji, ovaj novi u Sisku. Sa sabaha se dogovorimo da krenemo za Ljubljanu gdje ćemo biti na džumi. Na putu svratimo u Sisak, gdje nas je dočekao jedan fin momak, efendija. Mi se osjećamo u tim džamijama kao u svojoj kući. S ono malo džematlija što je bilo izgrlili smo se kao rođeni. Krenuli smo dalje, ali ne daju: moramo ručati s njima. Onda smo nastavili put, stigli u Ljubljanu i sutra na džumu. Tu ovaj efendija iz Sjenice, mlad čovjek Karišik. Džamija ogromna, puna, gledam je onako očiju punih suza koliko mi je drago. Hoće da nas vode poslije na kahvu i pokažu nam sve što imaju. Dok nam je pokazivao dođoše žene iz Kaknja. I one na ekskurziji, pun autobus. Tako sam saznao da ih posjećuju ljudi iz svih krajeva, ne samo iz Bosne i to ljudi različitih vjera. Onda smo otišli u Trst pa u Rijeku i onda u Bosnu. Bili smo u Bihaću, uživali u Uni i stigli do Travnika. Tamo smo spavali u hotelu koji drži Sjeničak, a išli smo u džamiju koju drži Aljo Cikotić. Djece puno u džamiji. Svratili smo u Ahmiće gdje smo klanjali podne i tu čovjek se naježi od tog zla što se napravilo muslimanima. Onda smo otišli u Sarajevo, gdje smo ručali i onda za Novi Pazar. I tako: bilo nam je prelijepo četiri dana i tri noći”, prisjetio se hadžija Murat koji u ovim posjetama vidi veliku vrijednost. Porijeklom je iz Sjenice i dobro poznaje visoravan Pešter iz koje se dosta ljudi odselilo za Bosnu čime se izgradila posebna veza.
Ljudi obilaze, jer idu da vide “svoje”
Hadžija ima tri sina. Sva tri sina je odjedanput oženio, a onda za dvanaest dana troje unučadi dobio. Danas je mnogo više unučadi, od koje je dvoje završilo i koledž u Sarajevu, a svi žive u slozi, dok vjera i tradicija čuvaju ovu porodicu koja je jedna od najuglednijih u Novom Pazaru.
“Sve što smo stekli stekli smo kroz naš rad i uvijek molili Allaha da to bude halal. U našem privatnom poslu imamo radnike preko dvadeset godina staža, što je rijetkost. Kakvo god je bilo stanje ljude smo znali osigurati i izaći im ususret koliko se može“, kazao nam je sin Mirsad, koji je bio prisutan tog dana u kući. “Bilo je pojedinaca koji u Bosni naprave problem pa se onda generaliziraju stvari kao da su takve Sandžaklije. To nije slika nas kao ni Bošnjaka iz Bosne kada neko od njih u dijaspori nešto napravi. Odnosi među ljudima dosta ovise i od tih privatnih kontakata. Ja imam odlične odnose s ljudima s kojima radim u Centrotransu. Moj jedan brat je ljekar i radi često u Sarajevu i njegovi odnosi su možda na višem nivou, ali je prezadovoljan tim ljudima i obratno. Svaki naš odlazak u Sarajevo je sa zadovoljstvom. Ali i kroz cijelu Bosnu. Ta putovanja i posjete pune našu duhovnost. Pa i ovaj vaš dolazak. Onda gledam pun je Novi Pazar ljudi iz Bosne, tako mi je drago to vidjeti. To je veza koju ne može niko da prekine pa tako ni ove granice. Ta naša razmišljanja kada pošaljete djecu da idu u školu u Sarajevo mnogo govore, nema straha, vjerujemo da će biti naučeni i vaspitani. To pokazuje da imamo veliko povjerenje”, kazao je Mirsad s našim zajedničkim zaključkom da se ljudi obilaze, jer odu da vide “svoje”. To što neki ne smatraju Prijepolje, Pljevlja i općenito Sandžak svojim kao ni ljude s kojima dijele kulturu, tradiciju i vjeru pokazatelj je da bi oni mogli sutra smatrati da nije njihova ni Banja Luka ni Trebinje, o čemu smo razgovarali i s privrednikom Jusufom Muškićem.
Više je sevdaha u Prijepolju nego u Sarajevu
Prošle godine predsjednik Mešihata muftija Mevlud-ef. Dudić uručio je zahvalnicu Jusufu Muškiću, uglednom privredniku iz ovog grada, koji je punih trideset godina na usluzi Islamskoj zajednici. U razgovoru s ovim aktivistom upoznali smo se s historijom vjerskih aktivnosti i u najtežim vremenima 2007. godine, prilikom pokušaja puča i otimanja infrastrukture Medžlisa Prijepolje, kada je Jusuf prihvatio poziciju predsjednika Medžlisa, čime je dao nemjerljiv doprinos odbrani i jačanju Islamske zajednice u ovom gradu i okolini. Prema njegovim riječima može se utjecati na provođenje različitih ideja samo treba uzeti u obzir mentalitet grada i sela gdje se malo drukčije gleda na stvari.
“Ovaj istočni dio je vrlo sličan Bosni po mentalitetu i tradiciji. Prijepolje se dosta i ispraznilo i vjerujem da danas živi oko 30.000 stanovnika. Ni u Priboju nema velikog broja stanovnika. Mnogi ljudi se prodaju strankama, zaboravljaju ko su i šta su. Ja sam više pomogao muslimanima u nekim težim vremenima nego što danas političari pomažu kada se govori o demokratskim vrijednostima. Međutim, ne treba zaboraviti da mi gdje god se nađemo drukčije se odnosimo, odnosno prepoznamo jedni druge, zbližimo se bez obzira što ga nikad nismo vidjeli. Kao da se znamo stotinu godina. Sada koliko smo generalno bliski, to je drugo pitanje. Mi smo, ovdje u Prijepolju, 99% sa Sarajevom. To je nama odmalena tako. Ranije je ovdje Skoplje i Priština bilo važno, ali sada je to sigurno Sarajevo. Više se ovdje (Prijepolje, Pljevlja i Priboj) pjeva sevdalinka nego u Sarajevu. Što se tiče običaja, kuhinje sve je zajedničko i isto. Također i sa svojim merhametom smo bliski jedni drugima i ličimo jedni na druge”, pojasnio je Jusuf.
Uvijek za tuđi račun i tuđe interese
Iako mnoge priče počinju s historijom, u ovom tekstu historijski kontekst smo ostavili za kraj, ne zato što nije bitan, već što se kroz historiju može analizirati sve ranije kazano u kontekstu onoga što su muslimani u regionu proteklih stoljeća preživjeli, od toga zašto još uvijek postoji strah od vlasititog identiteta i potreba da se prihvati tuđi kako bi se uspjelo do toga zašto je religija još uvijek tako jak faktor u očuvanju veza.
O tom nepoznavanju samog sebe, identitetskoj fragmentaciji i posljedicama koje je po muslimane, naročito Bošnjake, regije ostavila politika i historijski procesi govorio je dr. Jahja Ferhatović. Gledajući povijesno Bošnjaci su u Prvom svjetskom ratu bili u četiri vojske. Jedni su otišli na Čanakale i bili među najboljim vojnicima. Preživjeli se nikada nisu ni vratili. Drugi su bili u slavnoj sandžačkoj vojsci iz Crne Gore koja je pobijedila u Mojkovačkoj bici, ali je kasnije zaboravljena. Treća vojska su bile muslimanske brigade u vojsci Kraljevine
Srbije, koje su jedine ostale da brane Beograd nakon udara Austro-Ugraske, a danas se ne želi priznati da je spomenik Neznanom junaku zapravo spomenik Bošnjaku iz Duge Poljane. Četvrta vojska su ove slavne regimente, bošnjačka vojska pri Austro-Ugraskoj, koja je širom Evrope ostavila svoje kosti.
“Hoću da vam kažem da su to bile sve najslavnije vojske, gdje god, na četiri strane svijeta, ali uvijek za tuđi račun i za tuđe interese. I nakon toga, svi su s te četiri strane svijeta izbrisani. U kulturnom pamćenju i povijesti. Zamislite da je to jedna jedinstvena vojska. Vjerujem da bi to bila, zbog svega onoga što su pokazali, najjača vojna snaga na Balkanu i vjerojatno bi sudbina cijelog ovog prostora bila drugačija. Pazite, otišlo je to najzdravije, najčistije što je moglo da jednostavno doprinese novoj reprodukciji stanovništva. A onda smo dobili nešto drugo, između dvaju svjetskih ratova, i u političkom i u svakom drugom smislu. Mi smo imali naš svijet, tu mladu, novu generaciju koja je bila u antifašističkom pokretu. Imali smo ove naše odbrambene jedinice u političkom smislu i u svakom drugom. Međutim, opet smo ostali onako obezglavljeni u svakom smislu riječi. A onda, nakon Drugog svjetskog rata, opet pokušaj da to što je preostalo bošnjačko-muslimanskog stanovništva da se preoblikuje prema interesima novih ideologija. Na koji način? Tako je osnovana učiteljska škola u Novom Pazaru koja je imala i cilj da se odgoji nova generacija intelektualne elite koja će obračunati sa zaostavštinama `nenaprednog’ muslimanskog svijeta. To se onda reflektira u kulturološkom smislu. Pazar je imao čaršiju, staru orijentalnu čaršiju, možda ljepšu nego Baščaršiju. Imao je cijeli taj svoj stari krug kao i svi ostali gradovi. To je sve urušeno pod izgovorom da se jednostavno modernizira i da se obračuna tako sa zaostavštinom. Nisu to radili, da se razumijemo, ljudi iz drugih naroda”, pojasnio je Ferhatović, koji je ukazao i na pokušaje obezglavljivanja Bošnjaka i tokom devedestih i sredinom 2000-ih godina. Tada je jedino Islamska zajednica bila stožer, zadnji bedem odbrane bošnjačko-muslimanskog identiteta na ovim prostorima. Tada Islamska zajednica donosi pozitivne promjene, osniva medresu, pravi zgrade, daje neku snagu ljudima da opstanu u novom prostoru i na određen način vraća sigurnost.
Povratak izvorima i briga za budućnost
O važnosti povratka historijskim izvorima i dokumentima govorio je profesor dr. Hivzo Gološ. Godine 1650. švicarski orijentalisti su ne dvoumeći se dokazali da je bosanski jezik bio diplomatski jezik na osmanlijskom dvoru. “To je za mene bilo presudno. Bošnjacima, u Bosni i
Sandžaku, mora biti jasno: nemamo šta na frontu da tražimo, jači su, jer iza njih stoje institucije, država, a mi samo djelujemo kao pojedinci. Ja čuvam važne dokumente. Otišao sam u Rukopisno odjeljenje Narodne biblioteke Srbije na intervenciju mentora. Tu nalazimo s desne strane harfove, osmanski jezik, s lijeve – oni navode srpski, ali je riječ o bosanskom jeziku. Takvih stvari kod mene ima mnogo. Da smo išta naučili iz prošlosti, zaštitili bismo se na vrijeme. Ali, redovno, svakih pedeset godina počinjemo ispočetka zbog stradanja i migracija, pogroma Bošnjaka pa tako i brisanja sa zemlje našeg imena. U vrijeme Balkanskih ratova formirana je Međunarodna komisija. Kompletni izvještaji o zlodjelima srpske vojske na ovim terenima čuvaju se u Americi. Na engleskom jeziku, ali je i nama dostupan u PDF-u. Izvadim iz svoje arhive jedan veoma zanimljiv dokument, a to je iz 1862. godine, prvi dokument u kome mi vidimo bosansko razvijanje administracije. Uvijek me kopkalo to šta je naš temelj. Ono što ne smijemo zaboraviti je nekoliko tih temelja. Jedan od bitnih je naše ime Bošnjak, religija, ali da bismo sve to imali mnogi zaboravljaju taj najvažniji temelj – bosanski jezik. Mi svoje temelje ne stavljamo toliko blizu, oni su iz 8. vijeka prije nove ere. Jedan od temelja jeste u latinskim knjigama i dokumentima. To su pisci iz prvog vijeka nove ere. Oni prvi daju trag Bosanac, Bosna, Bošnjak. Međutim, ako se zapitamo šta bi s tim jezikom... Mađarski istraživači su dokazali na jednom primjeru kako su Albanci očuvali bosanski jezik. To je posebno zanimljivo. Uglavnom, jedan od temelja našeg opstanka, postanka, bivstvovanja i očuvanja je jezik, a jezik ako izbrišemo malo šta imamo. Jedan od najstarijih naših temelja su i stećci...”, kazao je Gološ koji poziva da se ozbiljnije čitaju historijski izvori, ali i da se traži pisano blago koje je desetljećima nestajalo.
“U arhivama se kriju rudnici informacija. Najzanimljivije su hronike. Jedna od tih hronika je i hronika Mustafe Šećeragića ili Mustafe Hodžića. Mi danas idemo jednim čudnim putem, uvijek ponavljamo taj put, a nikako da naučimo dokle nas vodi. Ratovi su vođeni gotovo svakih pedeset godina, i to istrebljujući ratovi na našim prostorima. Razmak između ratova nigdje nema 50 godina, ali iz rata u rat, šta se tu dešava? Zašto Bošnjaci najviše stradaju? I drugi su uz nas stradali, ali drugi imaju svoju budućnost. A naša budućnost?”, upitao je Gološ koji smatra da se trebamo baviti budućnošću ako nam je prošlost bila krvava i dokumentovano pokradena.
“Naša je budućnost u nama. Ako mi ne postavimo autoputeve budućnosti, ako čekamo da drugi ispred nas krči te puteve, prevarili smo se, kao i uvijek. Uvijek ćemo biti na nuli i ni stopu dalje nećemo ići. Ako posmatramo šta se dešavalo iz rata u rat, ja bih samo otkrio jednu činjenicu. Za vrijeme 1914. godine, srpsku vojsku, znate ko je spasio? Spasila je Sandžačka vojska, koja je u toku rata narasla na diviziju. I kod Mojkovca ona je branila desno krilo povlačenja srpske vojske ka Krfu. Ali nije to kraj. Ta Sandžačka vojska primila je kod Mojkovca kompletnu armiju, jugoslovensku vojsku, 1941. godine. I komanda Sandžačke vojske je primila na desetine hiljada vojnika i oficira, na putu do Sarajeva gdje je izvršena kapitulacija Jugoslavije. A to se krije negdje pod prašinom, to se krije od javnosti. Zašto? Možete shvatiti da je Novi Pazar 1941. godine imao otprilike nekih 13.000 stanovnika. U Novi Pazar dođe recimo 10, 15, 20 hiljada vojnika i oficira i sve ih Novopazarci prime. Toliki broj oficira, ne što ih primi nego ih i ogrije, jer to je april mjesec, i nahrani. A ranjenima pruži medicinsku pomoć. Takvih slučajeva je mnogo”, podsjetio je Gološ.
“Vidite, moramo jednom zauvijek naučiti da smo tu gdje smo i da smo jedni pored drugih. U ratovima, kada je bilo najteže, u Novom Pazaru se sklapaju mirovi, između četnika i Novopazarske odbrane. Vjerujte da je to krupan korak. Neki su živjeli do 1980. i neke godine, pa sam imao prilike s njima da razgovaram. Njihov početak sklapanja mira je bio na vrh čaršije, u jednom hanu. Ali, da bi potpisali mir oni su prešli u Hotel Vrbak. Da li vam nešto govori Hotel Vrbak? Sigurno malo. Hotel Vrbak je bio na temeljima vakufa. I u islamu, u temeljima islama stoji mir. I nije to samo taj mir 1941. godine. Mi imamo takvih mirova kroz sve ratove. Ali ovaj je bio najzanimljiviji, najinteresantniji u trenutku kada je Novi Pazar bio u jednom obruču. Naravno, uvijek je bilo Bošnjaka koji su pritekli u pomoć. Ovdje pokušavamo da nešto zanemarimo, a to je trovjekovna, kako bih rekao, dobra namjera
Kosovara, Albanaca da brane za Novi Pazar. Tri vijeka učestvuju u odbrani Novog Pazara pa i danas oni su raspoloženi. Među prvima su učestvovali u rehabilitaciji lika branioca Novog Pazara i kada su uspjeli da rehabilituju Aćif-efendiju, vlada Albanije mu je dodijelila najveći orden posthumno. Jedan kolega iz Mitrovice je smogao snage pa je uradio o njemu manju monografiju koja ima oko 400 stranica. I takvih slučajeva imamo puno. Arhiva krije mnogo toga. Ne samo naša nego i vaša”, kazao je Gološ.
Današnje brisanje bošnjačkog kulturnog identiteta
Književnik Šaban Šarenkapić iz Novog Pazara je upozorio i na današnje pokušaje brisanja bošnjačkog kulturnog identiteta. Šarenkapić je osebujan pjesnik, osnivač Kulturnog centra “DamaD”, pokretač književnog časopisa “Mak” i magazina “Has”, a član je i Udruženja pisaca BiH.
“Prije desetak godina su pravili neku studiju u Beogradu, kulturno mapiranje Srbije. Pozvali i mene. Vidim da po onome Pazara nigdje nema. Na kraju pitam gdje je Pazar. Ne znaju. Pazar je u centru vaše kolijevke i srcu vaše države i nema ga na mapi. Ustade jedan idiot, Branko Kockica, mislim da ga znate, i napade me, kao: balije u Bosnu, Sandžaku ne treba ništa. Pravi četnik. I niko ne reagira. To govori o našem stanju u Srbiji. Nema te u lektirama, školskim programima, nema te nigdje. Kad si isključen iz svih finansiranja i projekata, onda si osuđen da nešto sam radiš bez ičije pomoći. Kada napraviš, onda te napadnu što si radio tako što nisi ovako. Prije rata smo imali različite književne manifestacije u Pazaru. Književnici koji su dolazili u Beograd htjeli su doći u Pazar. Bio je pokrenut i pokret novopazarista. Počelo se o tome pisati, kao ideji, u inostranstvu. Izbi rat, dođe Milošević i sve propade”, prisjetio se Šarenkapić koji je upozorio da se ne vodi računa ni o Šumadiji ni drugim dijelovima Srbije, jer sve “Beograd pojede”, kao da postoje mjesne zajednice i Beograd. Na taj način se vrši pustošenje teritorije Sandžaka. U takvom ambijentu Šarenkapić smatra da bi Pazar mogao ponuditi svoju priču, alternativu ovakvom stanju koje ostavlja ovaj grad na margini.
“Tvrdo vjerujem Pazar je na najboljem putu da postane uzorita čaršija s ovim svim što je postignuto ličnim trudom i djelovanjem. To su ustvari snalažljivosti i upućenosti na sebe. Ja više Beogradu ne vjerujem ništa. Dolazi vrijeme anarhije u smislu nadmoćnosti moćnih nad slabijim. Ko ima moć i kapital taj je u pravu. U vrijeme Miloševića imao si dva-tri pozicionirana medija, ali bilo je više nezavisnih medija. Sada su ti mediji pokupovani i imamo ovo sada što imamo. To je mrak za ovu zemlju.
Ovo je zakidanje svega u tebi ako ne prihvatiš vladajuće veličine. Ubijaju dušu. Ubijaju sve. To utječe na mlade koji se okreću vjerskim temama kako bi sačuvali neku ljudskost. Moraš se braniti od tiranije neukusa, prostaštva na ovaj način. Uglavnom, vjerujem da nas sve može povezati samo kultura u najčistijem obliku, bez političkih, regionalnih i vjerskih naslaga, te umjetnost. Mi jesmo braća muslimani, ali ne znamo šta se događa oko nas, u nama. Daj malo kulture i umjetnosti, ali čiste bez jadikovanja nad našom sudbinom”, kazao nam je Šarenkapić kojeg smo na kraju zamolili da nam kaže šta za njega predstavlja Sandžak. Umjesto toga, citirao nam je dio svoje poezije, koju smo, nadati se, dobro zabilježili: Oni koji samo ponešto znaju reći će: Sandžak je zemlja historije / a njegov je narod pretek voda koja se odlije iz vrhunjene posude pa padne u travu u zaborav / Sandžak je republika srca, san koji stalno pada na oči bez počinka / a Sandžaklije su ostatak ostataka raseljenog naroda / Uvijek je bio između Stambola, Dubrovnika i Sarajeva / i uvijek će tu biti / takav je samo svoj i ničiji.
Njegov kolega po zanimanju Rasim Ćelahmetović je bošnjački pisac s adresom u Priboju koji je poznat po jedinstvenoj poeziji i nastojanju da očuva sjećanje na brojne simbole koji održavaju egzistenciju bošnjačkog i muslimanskog identiteta u Srbiji, naročito oko Limskog sliva. Njegove riječi su ogledalo onoga što neki mogu nazvati tragedijom ljudi ovog kraja, a s obzirom da je rođen krajem Drugog svjetskog rata vrlo dobro poznaje sve društvene i političke prilike koje su ostavljale traga na ljudske sudbine. Kao i Šarenkapić on ističe problem mijenjanja kulturne scene u Srbiji u korist nacionalnih ideja, koje nanose trajnu štetu Bošnjacima, ali i kulturi uopće.
“Ovo je bio mlad industrijski grad, otvorena kapija za sve narode. Bošnjaci nikada ovdje nisu prekidali veze sa svojom maticom u Bosni, jer je i pripadao tom tlu. Pogledajte i naglasak koliko se razlikuje od centralnog Sandžaka i koliko je blizak bosanskom. Gašenjem pruge prema Sarajevu ta veza se namjerno htjela prekinuti, iako se stalno govorilo o ekonomskoj neisplativosti. Sjećam se u svojoj porodici sva izdanja Preporoda moji roditelji su kupovali, kao i Takvima, Glasnika, itd. Možda je to i bio povod da počnem pisati na jedan popularan i primamljiv način, privodeći ljude da padnu na sedždu Allahu. Bile su popularne pjesme i sjećam se stihova kada pita Salko: Majko zašto dva uha imamo, a tek jedna usta samo, a ona kaže sve to Allah lijepo stvori, više slušaj manje zbori, prisjetio se Rasim koji nas je podsjetio da u Bosni ima nekoliko manifestacija književnog karaktera koji okupljaju i Bošnjake iz Sandžaka kao što su Sarajevski dani poezije, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, te Sunce nad Drinom u Goraždu. Na ovaj način promoviraju se knjige književnika iz Sandžaka, ali generalno pisana riječ Bošnjaka iz Sandžaka je malo poznata bosanskoj javnosti. Pitali smo ga za njegovo lično iskustvo na polju promocije.
“Promovirao sam u Bošnjačkom institutu i Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca. Veoma važna adresa je Udruženje Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka, ali nekako oni više okupljaju ljude u Bosni i mi se i ne predstavimo kako treba. Sjećam se da je davno nekada u vašem Preporodu u okviru rubrike Nova poezija iz Sandžaka predstavljeno moje stvaralaštvo. Na velikom koncertu ilahija u Zetri, pred smrt Alije Izetbegovića, glumac Izudin Bajrović je govorio moju pjesmu Ramazanski bajram, ali nažalost kada se emitira taj koncert nisam potpisan. Kada je riječ o promociji pisaca iz Bosne ovdje, važne su Limske večeri poezije koje već 50 godina postoje, kao jedne od najstarijih i najznačajnijih u Srbiji. Onda je na zbližavanju književnika bila republička Kulturno-prosvjetna zajednica u Pljevljima koja nažalost ne postoji jer ljudima nije bilo više stalo, ne da prave već da ruše mostove. Sada su važni Sandžački književni susreti u Novom Pazaru, u Sjenici – Susreti Muhamed Abdagić, Plavski književni susreti, Tutinske književne večeri, itd. Mislim da treba afirmirati mlade književnike, ali i da se iz Sarajeva dovedu ljudi, da se prave redovne književne večeri, jer sada mi nemamo promociju nijedne knjige iz Sarajeva. Kada su počele Limske književne večeri nekad 1969. godine napravljene su jer je u Priboj pristiglo 27 nacija da radi u FAP-u kako bi se grad učinio zanimljivim. Pozivali smo stvaraoce iz cijelog svijeta. Kada su počele hirovite političke promjene, u manifestacije se počelo unositi zlo u vidu nacionalizma. Da se to ne bi dešavalo manifestaciju smo povjerili djeci. Kada su već beretke patrolirale osmislili smo Bajramske akademije: džamija i nas nekoliko koji su gajili ljubav prema poeziji i ilahijama. To je bilo veoma opasno. Prijetili su nam da će nam baciti bombe, ali eto izdržali smo i do danas to traje. Godinama se borimo i žalimo što su Bošnjaci isključeni iz literature, lektira, čak i Ćamila Sijarića su isključili”, pojasnio nam je Ćelahmetović i poručio da se manifestacije koje Bošnjaci organiziraju ne bi smjele zatvarati za druge.