Ostaju puste njive

Četvrtak mi je rezervisan za pripreme i realizaciju radioemisije “Svijetli putevi islama” koja se emituje četvrtkom od 12.00 do 13.00 sati u programu Radio Konjica. Uređujem je i vodim već 25 godina. Nakon emisije slijede pripreme za hutbu. Sutra sam, ako Bog da, u Habibija džamiji na Kruščici.

Čini mi se interesantnim da u ovom dnevniku prenesem jednu šaljivu zgodu iz Kruščice. Da bi je shvatili treba znati da to naselje ima dvije džamije, jednu Habibija džamiju i drugu, Mustafića džamiju i da su u prošlosti znali biti pobaška džemati s intervalima zategnutih odnosa. U tom vaktu, u vrijeme koševine, kosci kosili njivu i začuo se ezan. Kako i priliči našem adetu, kosci prestali raditi iz poštovanja prema ezanu. Utom jedan, osluhnu pa reče: „Kosi, nije ovo naš ezan!“

Ove priče i sjećanja svjedočanstvo su o životu koji nestaje. Ovi predjeli sve više postaju historija, a sve manje geografija - sve više vrijeme, a sve manje prostor. I nije tako samo na Kruščici, tako je i u Bjelimićima, Grušči, Čuhovćima, podbitovinjskim i manje-više svim iole udaljenijim selima oko Konjica.

Narod “silazi” u grad, iz grada odlazi na Zapad, ostaju puste njive, bašče, proplanci. Samo haremi još žive dok ne umru zadnji pamtioci ezana sa seoskih džamija, tada će i oni zatvoriti vratnice.

Često se čuje pitanje šta će biti s nama? To je pogrešno i destruktivno pitanje? Pravo pitanje je šta je moj zadatak, šta ja mogu učiniti? Bog nas nije opteretio uspjehom. Uspjeh je kod Allaha, a naše je da se borimo i trudimo. Reci mi šta ja trebam učiniti i piši dva puta, jer ja sam i ja, ali sam i bedel mog rahmetli babe. Ja vjerujem da su šehidi živi i riječ o njima nije o smrti nego o životu.

Naučio sam, u međuvremenu, da život nije bakšiš, nego dug. Možda je neki šehid dao svoj za ovaj moj, tvoj, naš - šta ćemo mu odgovoriti kad se sretnemo?

Sutra je petak. Džuma mubarek olsun!