Darivati krv, spasiti život – zar postoji veće dobro djelo
Posjetili smo Zavod za transfuzijsku medicinu Federacije BiH kako bismo dobili informacije o darivanju krvi, što je za neke redovno djelo, a nekima još uvijek predstavlja bauk
Ozdravstvenim benefitima darivanja krvi razgovarali smo s dr. Kenanom Mehićem, specijalistom transfuziologom.
„Benefiti su višestruki i za samog darivaoca krvi. Darivanje krvi ima pozitivan efekat na emocionalno i fizičko zdravlje. Pomaganje drugima može: smanjiti stres, poboljšati emocionalno blagostanje, pružiti osjećaj pripadnosti. Jedan od benefita je i besplatan zdravstveni pregled koji obavlja obučeno osoblje i time se provjerava puls, krvni pritisak, nivo hemoglobina i uzima kratka anamneza o istoriji eventualnih bolesti kod darivaoca krvi. Ovaj mini fizikalni pregled može pružiti odličan uvid u zdravlje. Može efikasno otkriti probleme koji bi mogli ukazivati na osnovno zdravstveno stanje ili faktore rizika za određene bolesti. Krv testira i na markere krvlju prenosivih bolesti (markere hepatitisa B, C, HIV-a, i sifilisa), a pri svakom darivanju ponovo se određuje krvna grupa i test otkrivanja antitijela u serumu darivaoca. Darivanje krvi ne ugrožava zdravlje darivaoca, a ujedno predstavlja i jedan vid kontrole zdravlja“, objasnio nam je dr. Mehić.
Svake dvije sekunde, nekome treba krv
Jedno od pitanja koje zaokuplja pažnju je sigurno to koliko može pomoći jedna osoba svojim darivanjem krvi u praktičnom smislu u procesu hirurških zahvata, nakon nesreća itd.
„Ne postoji zamjena za krv. Kada pacijent dobije krv, unaprijed ju je dao velikodušni darivalac krvi. Darivaoci krvi svakodnevno pomažu pacijentima: žrtvama nesreća i pacijentima koji moraju na operaciju srca ili transplantaciju, kao i onima koji se bore s rakom ili anemijom. Zapravo, svake dvije sekunde, nekome treba krv. Transfuzija krvi koja ujedno predstavlja transplantaciju tkiva u malom je nezamjenjiva potporna terapija kod pacijenata s malignitetima gdje je idealna vrsta donacije donacija trombocita, jer određeni karcinomi i tretmani raka sprečavaju pacijente da sami proizvode trombocite. Zatim kod pacijenata s traumama gdje su idealna vrsta donacije eritrociti, odnosno puna krv, jer crvene ćelije prenose kiseonik po cijelom tijelu i često se daju pacijentima s traumama i operacijama. Transfuzija je neophodna i kod pacijenata s bolešću srpastih ćelija koji mogu zahtijevati višestruke transfuzije krvi svake godine gdje krv mora biti usklađena s krvnom grupom darivaoca kako bi se izbjegle komplikacije povezane s transfuzijom. Također i kod pacijenata s hroničnim bolestima. Hiruški zahvat rijetko kad može proći, a da se prije toga ne obezbijede veće količine krvnih pripravaka, npr. za samo jednu operaciju srca potrebno je obezbijediti i do 20 krvnih pripravaka“, kazao je dr. Mehić, koji nam je pojasnio i koje krvne grupe se najčešće traže.
Najčešći zahtjev je za krvnim grupama A i O
Na našem području najčešća krvna grupa je A RhD+ (poz), a nakon A i O Rh D+ (poz). Kada gledamo cijelu planetu, to je apsolutno O RhD+ (poz). Potražnja za RhD+ pozitivnim krvnim pripravcima, posebno O RhD+ pozitivne i A RhD+ pozitivne krvne grupe, zbog njihove najveće zastupljenosti u populaciji, je uvijek i najveća. Dok s druge strane potražnja za RhD- negativnim krvnim pripravcima su uvijek nešto slabije zastupljeni od RhD+ pozitivnih krvnih pripravaka, s obzirom na njihovu slabiju zastupljenost u opštoj populaciji, ali je samim tim i potražnja za takvom vrstom krvnih pripravaka uvijek manja. U samo dvije zemlje na svijetu (Pakistan i Bangladeš), najčešća krvna grupa je B+. „Tako da najveći i najčešći zahtjev je za krvnim grupama A i O, iako moramo obezbijediti i imati na zalihama i sve druge krvne grupe zavisno od pacijenata kojima je potrebna transfuzija. Najrjeđe krvne grupe su AB RhD neg. i B RhD neg. čija se zastupljenost kreće 1 do 2 posto. Generalno, zalihe krvi i krvnih pripravaka zbog ograničenog roka trajanja trebaju se stalno obnavljati“, objasnio je dr. Mehić.
Inače, radi podsjećanja svi bismo trebali znati koje krvne grupe postoje i koje krvne grupe su kompatibilne. Krvne grupe kao nasljedne, nepromjenjive biološke karakteristike određene su prisustvom ili odsustvom dva antigena, A i B, na površini crvenih krvnih zrnaca. „Pored A i B antigena, postoji protein koji se zove Rh faktor, koji može biti prisutan (+) kod 85 posto populacije ili odsutan (–) kod 15 posto populacije, stvarajući osam najčešćih krvnih grupa (A+, A-, B+, B-, O+, O-, AB+, AB-). Postoje vrlo specifični načini na koje se krvne grupe moraju uskladiti za sigurnu transfuziju. Također, Rh-negativna krv se daje Rh-negativnim pacijentima, a Rh-pozitivna ili Rh-negativna krv se može dati Rh-pozitivnim pacijentima. Univerzalni donor crvenih krvnih zrnaca ima negativnu krv tipa O. Univerzalni donor plazme ima krvnu grupu AB. Prema savremenom transfuzijskom liječenju pacijentu se priprema krv njegove krvne grupe. Okvirno možemo reći da je O krvna grupa univerzalni darivalac, a AB krvna grupa univerzalni primalac. U posebnim, vanrednim okolnostima kada na zalihama nema dovoljno pripravaka određene krvne grupe, niti je moguće u kratkom vremenskom periodu doći do istih možemo reći da krvna grupa A može primiti A i O krv, krvna grupa B: B i O krv, krvna grupa O samo: O, a krvna grupa AB: AB, A, B i O“, kazao je dr. Mehić i objasnio proces čuvanja krvi: „Puna krv darivalaca nakon stajanja na sobnoj temperaturi do dva sata, obrađuje se u smislu centrifugiranja i proizvodnje tri komponente iz pune krvi, od kojih se svaka skladišti na različit način. Tako npr. eritrociti se čuvaju na 2 do 4 stepena do 35 dana, trombociti na sobnoj temperaturi do pet dana i najstabilnija komponenta svježe smrznute plazma na - 25 stepeni do tri godine. Do zdravstvenih ustanova dolazi nakon zahtjeva za krv, izvođenja pretransfuzijskih testova u prenosnim frižiderima i namjenskom vozilu do pacijenta kojem treba transfuzijska potpora.“
Ko ne može darivati krv
Zanimalo nas je postoje li pacijenti koji zbog zdravstvenih razloga ne bi trebali darivati krv i općenito ko ne može darivati krv? Objasnio nam je da osoba mora biti dobrog zdravlja, imati najmanje 18, a najviše 65 godina (žene) i 70 godina (muškarci), tjelesne težine minimalno do 55 kg, uz odsustvo aktivne infekcije krvi. Inače, prije darivanja krvi se postavljaju pitanja o zdravlju i historiji putovanja.
„Krv ne smiju darivati osobe koje boluju od određenih akutnih ili hronočnih bolesti, osobe koje piju antibiotsku terapiju ili neke druge određene lijekove, osobe koje su na dugotrajnim dijetama, osobe koje su neispavane, osobe s rizičnim ponašanjem, o čemu naravno odluku donosi liječnik prilikom pregleda i razgovora s potencijalnim darivaocem.
Postoje određena zdravstvena stanja, životne okolnosti i iskustva koja znače da osoba ne može darivati krv“, kazao je dr. Mehić. Ako bismo trebali nabrojati osobe ili stanja u kojima osoba ne može darivati krv to su: opšti zdravstveni problemi koji ne dozvoljavaju ljudima da daju krv: groznica ili akutna infekcija u vrijeme donacije, ili se darivalac ne osjeća dobro, ima prehladu, gripu ili probleme s disanjem; infarkt miokarda, aritmije, trudnoća, očitavanje visokog krvnog pritiska - iznad 180 ili donji broj
iznad 100, očitavanje niskog krvnog pritiska - ispod 90 ili donji broj ispod 50; malignitet, noćno znojenje ili kašalj, nedavna izloženost ili istorija hepatitisa B ili C, dijagnoza ili liječenje sifilisa ili gonoreje, transfuzija krvi u posljednjih 12 mjeseci, promiskuitetne osobe s rizičnim ponašanjem; rađene tetovaže, pirsing, akupunktura ili hidžama u posljednja četiri mjeseca te putovanje u rizične tropske zemlje zahtijeva odgodu darivanja šest mjeseci od posjete. Važno je naglasiti da postoji privremena i trajna odgoda darivanja krvi zavisno od same dijagnoze, tako npr. za prehladu odgoda je 15 dana, a za malignitet trajno. Ne zahtijeva svaka terapija odgodu. Budući da je 80 posto populacije na antihipertenzivima za visok tlak, uz terapiju ako je tlak regulisan može bez problema darivati krv. Isto tako uz adekvatnu nadomjesnu terapiju za štitnu žlijezdu ukoliko je nalaz eutireoidan osoba može darivati krv.
Šta znati prije darivanja krvi
U Zavodu za transfuzijsku medicinu FBiH u Sarajevu razgovarali smo i s magistrom Jasminom Mahmutović o tome kako građani mogu darivati krv. Prema njenim riječima nije potrebna posebna priprema, kao ni poseban režim nakon darivanja krvi, ali da bi se što bolje osjećali pri darivanju krvi, pogotovo ako je to prvo darivanje, određeni savjeti bi mogli da budu od koristi. Preporučuje se da prije darivanja krvi osoba bude odmorna, da je prethodne noći spavala uobičajeno, to jeste dovoljno, da je uzela lagani obrok i izvjesnu količinu tečnosti.
Darivalac krvi može biti svaka zdrava, odrasla osoba, starosti od 18 do 65 godina kod koje se ljekarskim pregledom, te provjerom nivoa hemoglobina, utvrdi da darivanje krvi neće ugroziti ni nju, niti osobu kojoj bi se ta krv primijenila. To znači da je potrebno da se zadovolje neki od sljedećih kriterija: da je osoba dobrog opšteg zdravstvenog stanja, teža od 50 kg, zadovoljavajućeg nivoa hemoglobina u krvi, te da je interval između darivanja krvi tri mjeseca za muškarce i četiri mjeseca za žene, kazala je mr. Mahmutović.
Svi oni koji žele darivati krv trebaju imati na umu da se krv može darivati tokom organiziranih akcija darivanja krvi na terenu kao i u nekim transfuzijskim centrima u mjestu prebivališta. Redovne akcije darivanja krvi provode se u svim većim radnim organizacijama, privatnim i državnim firmama, fakultetima, srednjim školama, udruženjima, sportskim klubovima itd.
U protekloj godini krv darivalo 16.033 darivalaca
Zavod za transfuzijsku medicinu FBiH ima široku paletu aktivnosti, od animacije dobrovoljnih darivalaca krvi, prikupljanja krvi do detekcije koagulacionih poremećaja, praćenja testova trudnica, testova podudarnosti tkiva, kadaverične transplantacije, transplantacije matičnih ćelija itd. Prikupljanje, testiranje, prerada, čuvanje, distribucija i izdavanje krvi i krvnih sastojaka mora biti praćeno i evidentirano od darivaoca do primaoca, kao i od primaoca do darivaoca. Zavod sve podatke o darivaocima krvi kako ulazne tako i izlazne pohranjuje u informacioni sistem.
U protekloj 2023. godini je u Zavodu animirano 18.403 darivanja krvi, od čega je krv darivalo 16.033 darivalaca, što je za 1,85% više u odnosu na prethodnu godinu. Uticali smo i na povećanje broja darivalaca krvi koji su samoinicijativno darivali krv za 16,26%. Značajno je navesti da je povećan broj novih darivalaca krvi za 23,89% u odnosu na prošlu godinu. Ukupno je organizovano 350 akcija darivanja krvi što na terenu, što u Zavodu.
Pored zdravstvenih benefita, postoje i oni koje možemo nazvati nezdravstvenim, odnosno Zavod se potrudio da u našem društvu bude prepoznata i na neki način nagrađena odluka darivanja krvi. „Svojim nesebičnim djelovanjem, dobrovoljni darivaoci krvi su veliki oslonac svakoj zdravstvenoj ustanovi. Oni su nacionalno blago svake države, i svi zajedno dužni smo obezbijediti minimum priznanja koja ovi ljudi zaslužuju.Trebamo se brinuti i o budućim dobrovoljnim darivaocima krvi, kojima primjena ovih privilegija i društvenih priznanja može biti motiv da postanu redovni darivaoci krvi“, kazala je mr. Mahmutović.
Nezdravstveni benefiti darivanja krvi
Neki od nezdravstvenih benefita za darivaoce krvi su, među ostalim, da radnik koji je dobrovoljni darivalac krvi za svako darivanje krvi ima pravo na najmanje jedan dan plaćenog odsustva. Neke firme imaju interne propise kojima regulišu ovu oblast, ali često privatne kompanije nisu blagonaklone prema darivaocima krvi i ne dozvoljavaju im da koriste slobodne dane. Olimpijski bazen Otoka je omogućio da darivaoci krvi koji imaju dvadest i više darivanja mogu koristiti: usluge s pogodnostima korištenja Tarife II zvaničnog cjenovnika Olimpijskog bazena Otoka, korištenje posebne mjesečne karte po cijeni od 10 KM, termini dvaput sedmično, ukupno osam puta mjesečno u unaprijed tačno utvrđenim terminima. Ustanova “Gradski Muzeji” Sarajevo je omogućila da darivaoci krvi koji imaju deset i više darivanja mogu koristiti besplatnu kartu za posjetu i obilazak Olimpijskog muzeja u Sarajevu za četrdeset darivalaca krvi u toku jednog mjeseca. Gore navedene pogodnosti, usluge i benefite darivaoci krvi će ostvarivati uz pokaz potvrde o višestrukom darivanju koju izdaje Zavod. JP Sarajevo nagrađuje darivaoce krvi besplatnom povratnom kartom za vožnju Sarajevskom žičarom u toku godine, u periodu od dva mjeseca, za sve darivaoce krvi koji su darivali krv od početka do kraja mjeseca, a za mjesece u kojim se napravi akcija itd.
„Kontinuirano težimo da popravimo stanje i položaj dobrovoljnih darivalaca krvi u društvu, ali to zavisi od donosilaca odluka koji bi trebali raditi na uvažavanju značaja dobrovoljnih darivalaca krvi, te pored postojećih benefita koje smo nabrojali treba postojati podrška unapređenju dobrovoljnog darivanja krvi kao djelatnosti od javnog interesa i podizanju svijesti kod stanovništva o značaju darivanja krvi, jer smatramo da altruizam i humanost trebaju biti u fokusu plemenitog čina dobrovoljnog darivanja krvi. Zadovoljstvo nam je što ste u tematiku vaših novina uvrstili i temu darivanja krvi, te samim tim ukazali na značaj ovog plemenitog čina“, zaključila je mr. Mahmutović koja nas je sprovela kroz prostorije u kojima se vrši darivanje krvi. Nije riječ o klasičnim bolničkim prostorijama, na koje smo navikli u mnogim našim gradovima, već o lijepo uređenim, prozračnim prostorijama u kojima ljudi dolaze, daju krv, nasmiješeni odlaze, a na raspolaganju im je i mala kafeterija. Sreli smo neke od darivalaca krvi među kojima je i Halid Husić koji je krv darivao 160 puta. Nažalost, mi nismo mogli darivati krv jer smo ranije radili hidžamu, koju ne bi trebalo raditi u okviru četiri mjeseca prije darivanja krvi, ne zato što je opasno po naše zdravlje, već nemogućnosti ispitivanja da li je došlo do eventualne infekcije prilikom rađenja hidžame, koja se može putem naše krvi prenijeti na onog ko će je primiti i to u trenucima kada ni za najmanje greške nema mjesta, kamoli ovakve. Stoga, obećali smo se vratiti nakon četiri mjeseca. Inače, prije darivanja krvi svi potencijalni darivaoci prođu ozbiljne preglede kako bi se ustanovilo da li mogu u datom trenutku darivati krv, o čemu je govorio dr. Mehić.
Darivanje krvi u Islamskoj zajednici
U kontekstu našeg odnosa prema darivanju krvi možemo se podsjetiti da je darivanje krvi direktno učestvovanje u spašavanju nečijeg života, koje se u Kur’anu poredi sa spašavanjem cijelog čovječanstva. Akcije darivanja krvi se sprovode i u nekim džamijama, najčešće nakon džume, ali potrebno je i žensku populaciju animirati i omogućiti im darivanje krvi kao i ostalim džematlijama. Također, kada se uzme u obzir lijep ambijent Zavoda moguće je i organizirano doći u Zavod kako bi džematlijkama ta praksa ostala u privatnom životu i nakon organiziranih posjeta.
Na kraju, podsjetimo se na fetvu Islamske zajednice u BiH u vezi s darivanjem krvi i tokom ramazana: „Darivanje krvi ne kvari post, budući da se tu radi o ispumpavanju tečnosti iz tijela koje ne kvari post. Post kvari namjerno i svjesno unošenje hrane i pića u tijelo putem prirodnih otvora, te spolni odnos tokom dana od zore do zalaska sunca.“
Tačno je kako naš stari narod kalendarsku tradiciju džemreta o brojanju vremena primi i preuze od Osmanlija, ali sama priča o džemretima počinje prilično prije i dio je kosmografije znanja nastale unutar islamske tradicije. U listanju mnogobrojnih rukopisa, po ljepoti bih uvijek izdvojio čudesno napisan i ilustrovan rukopis ‘Aĝāib almaḫlūqāt wa ġarāib al-mawĝūdāt (Čudesa stvorenog i rariteti postojanog) iranskog kosmografa, Zekeriyye al-Qazwinija, rođenog u iranskom gradu Qazvinu 1203. godine. U ovom rukopisu, kosmografiji raznolikosti i svjedočanstvu o ljudskom doživljaju čudnovatosti i raritetnosti, mjesto je našla i tradicija o džemretima. Da bismo uopće razumjeli unutar kakve tradicije se koristi riječ džemre te na koji način ona u našoj zajednici izlazi iz takvima i postaje riječ kojom se komično opisuje kriza širih razmjera, koja obuhvata raznolike slojeve društva, neophodno se u kratkim crticama osvrnuti na Al-Qazvinijevo djelo Čudesa stvorenog i rariteti postojanog. O ovom rukopisu je prošle godine objavljena odlična knjiga, Wonders and Rarities, Travisa Zadeha. Knjiga počinje pričom o čudnovatim stvorenjima i britanskom kapetanu, Thomasu Johnu Newboldu, koji se dokopao ovog rukopisa napisanog u Iraku uoči mongolskih osvajanja. Travis Zadeh će kazati baš lijepo o Al-Qazvinijevom djelu, da je to rukopis iz prirodne historije, zbornik jednoj od najznačajnijih polemika o čudesima u islamskoj historiji. U rječniku čuda, raritet nije nikada van našeg vidokruga. Govoriti o čudima i raritetima značilo je pisati jezikom majstorstva i imaginacije o životinjama, biljkama, mineralima, zvijezdama, planetama, običajima, poeziji, regionalnim različitostima, graditeljstvu i tehnološkom razvoju. Čudesa stvorenog i rariteti postojanog je rukopis čija kosmografija ne pokušava da zbivanja u prirodi uhvati i razumijeva potpuno mehanicistički, pa da sve što se ne može testirati i razumjeti odbaci i proglasi nečim što nema nikakvu vrijednost. Za čudnovatost se upotrebljava riječ garib i ona predstavlja bilo koji fenomen što se dešava veoma rijetko, te je uz to suprotstavljen uobičajenom i očekivanom. To su fenomeni što podilaze pod crno-labuđe događaje: rijetki, te potpuno neočekivani i nepredvidivi. U Al-Qazvinijevom zborniku o čudesima i raritetima prirodnog svijeta, naši svjetovi realnog i izmaštanog se preklapaju.
Ptica Anqa je, primjera radi, produkt mašte, neviđene ljepote, osebujna ali i opasna. Suština njene opasnoti je u njenoj nepredvidivosti. Živi oko hiljadu i sedam stotina godina, a kada se otme kontroli ezijeti ljude. Dok se ova izmaštana ptica, biserno lijepog vrata, ponašala uobičajeno čovjek se divio njenoj ljepoti, ali je to divljenje prestajalo kada god bi se Anqa obrušila na ljudski poredak stvari. Ona jeste svijet mašte, ali Al-Qazvini nema problem da je opisuje između govora o svraki i gavranu kao da je njeno postojanje stvarno. Anqa je u ovoj kosmografiji simbol mnoštva nepoznatog i nepredvidivog, a to je vrlo stvarno. Za Ibn Sinu i Farabija, Anqa je simbol mentalne sposobnosti ljudi da izmaštaju bića što ne postoje u stvarnosti, a koja za Al-Qazvinija, simbolički, ipak predstavljaju odraz neke realnosti. Čudesa stvorenog i rariteti postojanog je rukopis, nastao unutar islamske kulture u Mosulu u 13. stoljeću i predstavlja ideju svjesnosti o stalnom suočavanju s problemom nepredvidljivosti, uz potrebu kultivisanja i održavanja kulture ambigviteta. To je rukopis posvećen divljenju Božijem stvaranju ispunjenom nizom zagonetki jezikom duhovitosti, humora i mudrih dosjetki. U takvom zborniku našao se spomen džemreta.
Džemreta u AlQazvinijevom svijetu čudesa i rariteta
Piše Al-Qazvini, u vrijeme mongolskih osvajanja, kako prvo džemre pada po julijanskom kalendaru sedmog dana februara. Potom slijedi drugo, pa treće. Ukupno brojimo tri džemreta, a četvrto džemre je, kao što ćete vidjeti, djelo lokalne kreativne maštovite kulture. Džemreta najavljuju kraj teških zimskih dana i, nadolazeće proljeće. U govoru o kalendarima, u rukopisu Čudesa stvorenog i rariteti postojanog, kazivano je o džemretima. Pod naslovom šubat-šebat = februar Al-Qazvini će kazati: sedmog dana šubata pada prvo džemre... Šubat je mjesec februar i, navodno, vuče korijene još od vremena Akada i Babilona. Na babilonskom, šabatu je mjesec februar. Al-Qazvini koristi julijanski kalendar pa je 7. šubat/februar ustvari 20. šubat/februar. Razlike mogu postojati ali odrednice koje on daje za sve tri džemreta padaju ovako: 1. džemre (20. februar), 2. džemre (27. februar) i 3. džemre (6. mart). U odnosu na našu lokalnu tradiciju postoje blaga odstupanja, ali uglavnom je sve u dan do dva dana razlike. Al-Qazvini smatra kako je ova tradicija džemreta odvajkada, te da nije nemoguće da datira još iz vremena Akada ili Babilona. A zašto džemreta i šta to stoji iza ovog pojma? Kakva priča se krije? Za Al-Qazvinija je uvijek važno ispričati kazivanje jer je to bilo vrijeme dominantno usmene tradicije i upoznavanja svijeta posredstvom usmenog kazivanja. U narodnim kazivanja o džemretima kruži priča kako bi ljudi tokom zime dizali tri šatora: jedan za veliku stoku (deve i krave), drugi za sitnu stoku, a treći šator je bio za ljude. Za svaki šator palila se jedna vatra, a za njeno održavanje koristio se žar (džemre). S prvim džemretom uslijedilo bi ljepše vrijeme, pa bi i stoka počela napuštati šatore. Velika stoka ide u pustinju, a u njihov šator se prenosi sitna stoka. Jedan šator se nakon prvog džemreta razmontira. Odlazak velike stoke u pustinju padao je na 7. šubat (20. februar) kada i padanje prvog džemreta u zrak. S drugim džemretom (27. februar), sitna stoka odlazi vani i u upotrebi ostaje samo jedan šator. Od 21. šubata/6. marta gasi se i posljednja vatra. Od tada su svi šatori razmontirani i od 25. šubata/10. marta slijede dani pred nastajanje proljeća. Prije samog nastupanja proljeća uslijedi sedam zimskih dana i ti dani se zovu ayyam al-adžuz (dani kahina ili dani izdisaja). Dani kahina, jer se kazuje kako je seoski kahin govorio da kada uslijedi lijepo vrijeme nakon tri džemreta dolazi red jako hladnih sedam dana. To su samo posljednji trzaji zime koja je na izdisaju, najava njenog kraja. Priča o džemretima u rukopisu Čudesa stvorenog i rariteti postojanog predstavlja jedan rijedak pisani trag pastoralno-nomadskog života. U knjizi The Transformation of the World: A Global History of the Nineteenth Century, koja predstavlja 19. stoljeće u punini, Jürgen Osterhammel napominje kako nomadi često ostaju van pisane historije. Razumijevanje evolucije riječi džemre i njeno semantičko pomjeranje u našoj lokalnoj zajednici nemoguće je razumjeti bez imanja na umu devetnaestostoljetne transformacije dominantno agrarno-pastoralnog ambijenta u urbana industrijalizirana područja i suočavanja s novonastalim životnim izazovima modernog doba. Al-Qazvinijeva tri džemreta u ovdašnjim su takvimima ostavila pastoralni trag nomadskog osluškivanja prirode i njenih vremenskih promjena. U vrtlogu modernog doba, ipak, naši lokalni časopisi u prve tri
dekade 20. stoljeća uvode pojam četvrtog džemreta, što na komičan način, krasno i dosjetljivo, oslikava turbulentan životni i politički ambijent u kojem se nalaze tadašnji bosanski muslimani.
Četvrto džemre – političko džemre
U feljtonu Večernje Pošte, 1927. godine, Husejin Đogo je objavio tekst imena Četvrto džemre. Na kraju teksta će Đogo domišljato napisati: U eri četvrtog džemreta napisao. Prema Husejinu Đogi, od 1922. godine, otvorena je era četvrtog džemreta: to je ova naša novčana, ekonomska kriza, koja iza sebe vuče političku, moralnu, književnu, itd. pozadinu. Ovim riječima je Husejin Đogo objasnio i razjasnio šta je to četvrto džemre. Uzalud bi neko listao takvime, stare kalendare i išao okolo pitati stare ljude o četvrtom džemretu, jer niko ne bi znao kakvo je to džemre do li ona tri kalendarska što služe kao prirodni išareti da je zima na izdisaju. Historija je čudnovata korpica ljudskih iskustava koja umije na komičan i potpuno neplanski način stvoriti neku tobože smislenu poveznicu između dva različita vremena. Baš o tome svjedoči riječ džemre, našem starom narodu znana još iz osmanskog perioda, koja datira iz stoljeća prije formiranja Osmanske imperije. Kako se u prvim dekadama prošlog stoljeća riječ džemre u našem narodu počela koristiti u svekolikoj upotrebi tako se i stotinu godina kasnije, uz pomoć društvenih mreža, riječ džemre nanovo odomaćila u komičnim opisima različitih životnih situacija. Ukoliko je naš narod svojevremeno pisanom riječju maštovito predstavljao džemre, pa sada to čini i ilustracijama. Maštoviti ilustrator Admir Delić (Avet sa Rio Gribaje) je džemretima udahnuo život van pisane riječi i ovu osebujnu lokalnu tradiciju uveo u novi svijet postojanja. U narodu je to znana riječ kojom se iskazivalo saznanje o promjeni temperature u prirodi i posredstvom koje se brojalo vrijeme: 20. februar, 1. džemre (pada u zrak); 27. februar, 2. džemre (pada u vodu) i 4. marta, 3. džemre (pada u zemlju). Posljednje, treće džemre, predstavljalo je osvit proljeća, te vrijeme pred sami ulazak u proljetne dane i oživljavanja prirode. Pred kraj druge i početak treće dekade prošlog stoljeća, u našem narodu riječ džemre zauzima mnogo šire značenje. Počinje se upotrebljavati u svakodnevnom jeziku za označavanje vremena krize i haosa. U odnosu na takvimsko džemre što udara ili pada u zrak, vodu i zemlju, u pisanoj riječi se javlja u upotrebi i četvrto džemre što udara u sve i svašta i od čijeg udara ni jedan segment ljudskog života nije sačuvan. U dvadeset i trećem broju Novog Behara, 1. aprila 1929. godine, Husejin Đogo piše dramsku šalu u tri čina i nanovo koristi konstrukciju četvrto džemre. U toj kratkoj šaljivoj drami Berber Kara Mujo baš se Mujo iščuđava i snebiva pa veli: Aman jarabbi! Ih, brate, što je četvrto džemre u svijet raspalilo. Dvije godine ranije, u već spomenutom feljtonu, nije nam Husejin Đogo ostao dužan razjasniti kako je četvrto džemre puknulo u ljude i životinje a detonacija mu se osjeti po cijeloj državi. Četvrto džemre simbolizuje moderno džemre i predstavlja sveopću krizu kojoj se ne vidi ni kraja ni konca. To moderno džemre udara u dušu, srce, glavu, familije, društvo, zanate, trgovine, fabrike, rad, kapital, ministre, vlade, jela, želuce, ćejfove, hajvane. Prema Husejinu Đogi, moderno četvrto džemre predstavlja potpuni društveni haos, jednom rječju, to džemre je sinonim za abnormalnost.
Listajući glasilo JMO (Jugoslavensko muslimanska organizacija), Pravda, riječ džemre se pojavljuje u formi četvrtog džemreta. Prvo u četvrtom broju Pravde, od 1. marta 1919. godine, uredništvo kazuje kako džemreta padaju u zrak, vodu i zemlju, ali da ima i drugih džemreta što takvim ne bilježi. Kao primjeri tih drugih džemreta navodi se džemre što udara u kesu činovnika svakog mjeseca, pa u papirne novce čija terezija skače svaki čas. Iz toga saznajemo da kada džemre udari u papirni novac to je slikoviti izraz tržišne volatilnosti novčanog tečaja. Džemre udara u javni i politički život, pa, iako udar džemreta pravi haos, moguće je da iz haosa nastane red. U glasilu Pravda tako se zbori da kada je džemre udarilo u politički život narod je promijenio mišljenje i povjerenje dao potpuno novim ljudima, a prema doslovnim riječima ovog glasila JMO, neke bivše veličine su izletile kroz prozor kao iscijeđeni limun. Nakon šezdeset i šest brojeva, u sedamdesetom broju Pravda imenuje se još jedno zasebno džemre, a to je političko džemre. I tako od Al-Qazvinijevog pastoralnog džemreta dolazimo do vremena vlade Pašićevih radikala. Političko džemre nas vodi u mnogo složenije odnose tokom Kraljevine SHS i stava JMO prema Pašićevim radikalima u martu, 1924. godine. Od Krfske deklaracije 1917. godine i podrške formiranju Kraljevine SHS, na površinu izbija sukob različitih vizija buduće države, pa Jugoslavenski odbor s Ante Trumbićem dolazi u sukob s Nikolom Pašićem. Jugoslavenski odbor je podržavao organizaciju buduće države na federalnim ili konfederacijskim osnovama, dok je srpska strana s Nikolom Pašićem težila jakoj centraliziranoj državi. Za Pašića je Jugoslavenski odbor bio austrofilan, a Srbija nikako nije smjela utonuti u jugoslavensko more. Da se to ne bi desilo, za Pašića je bilo neophodno obezbijediti da vlast bude predvođena njegovim radikalima. Nedugo nakon Ženevske deklaracije osnovana je Kraljevina SHS, a čije formiranje i unifikacija nije donijela nikakvo rješenje za partikularno sukobljene nacionalne identitete. Za JMO, neophodno je bilo sačuvati muslimanski identitet koji je bio ugrožen, o čemu 1919. godine u februaru govori reis-ulema Džemaludin Čaušević. Uz to, JMO, predvođena Mehmedom Spahom, insistira na posebnosti i autonomnosti BiH te uspostavi istinske parlamentarne vladavine što će biti potcrtano 1933. godine objavljivanjem stranačkih Sarajevskih punktacija. JMO tokom tih 20-tih godina političkog džemreta u odnosu na Pašićeve radikale vodi politički sukob i sa radikalskim predvodnikom iz BiH, Milanom Srškićem. Za JMO, temeljna borba je protiv dokidanja pokrajinske posebnosti BiH, a te 1924. godine Pravda se raduje što se Pašićevi radikali nalaze u škripcu iako podsjeća kako je JMO svojevremeno sarađivao s radikalima podržavajući Vidovdanski ustav čime je Jugoslavenski Muslimanski Klub iskazao svoju državotvornost i patriotizam. Odlični izborni rezultati HRSS-a 1923. godine doprinijeli su formiranju opozicije Pašićevim radikalima i formiranju bloka između HRSS, JMO i SLS s ciljem popuštanja uzdi centralističkih državnih struktura. Tog marta 1924. godine formirana je već sedma vlada pod vodstvom Nikole Pašića od 1921. godine s jednom bitnom razlikom, a to je da vlada iz marta 1924. godine ne predstavlja parlamentarnu većinu. U tom škripcu se nalaze Pašićevi radikali i tom škripcu se veseli sedamdeseti broj glasila Pravda. Spahu se, kazuje to Pravda, tuži da ga udara političko džemre što uzrokuje temeljnu promjenu politike djelovanja. Džemre se u jeziku Pravde razumijeva kako smo i prethodno vidjeli, u značenju neke sile što stvara haos i mijenja stvari iz temelja. JMO se u ovom broju brani da oni jasno stoje na politici protiv homogene radikalske vlade što državu neminovno vodi u propast. Era četvrtog džemreta za koju Husejin Đogo veli da je startala od 1922. godine – a unutar koje se javlja i maštovita svijest o političkom džemretu – svjedočanstvo je kako jedna, nadasve tako bezazlena takvimska riječ, može probuditi maštu unutar lokalne kulture i opisati jedan period, eru haosa i teških političkih i ekonomskih previranja 1920-tih godina prošlog stoljeća.