Tefsirska analiza značenja koncepta „emaneta“u Kur’anu i njegove implikacije

Nezamislivo da Ademov sin čini nešto što je na štetu prirode

Klasični mufessiri smatraju da veliki broj kur’anskih kazivanja možemo čitati kao svojevrsne Božije osvrte na situaciju prvog čovjeka, Adema. Ti Božiji osvrti na prvostvorenog čovjeka sadržaj su onoga što prof. Enes Karić vidi kao „ademovsku sudbinu“, odnosno – kao da se čovječanstvo u onom bitnom ne udaljava od koraka koje je načinio praotac Adem.

Prvi kur’anski nagovještaj o njemu čitamo iz ajeta koji otkrivaju Božiju namjeru da stvori „halifu na zemlji“. Mufessir El-Kušejri će primijetiti: „Ovo je početak otkrivanja Božije tajne o Ademu i njegovim potomcima“. Međutim, još jedan među prvim spomenima Ademove uloge na zemlji, kao novostvorenog bića, jeste kazivanje o ponuđenom emanetu: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek.” Ibn Abbas spomenutog “insana” identifikuje kao praoca Adema, a interesantan je ljudski faktor koji se pojavljuje u tadašnjoj interakciji između Uzvišnog Allaha i Adema:

„Bože, šta znači preuzeti emanet?” „To znači da ćeš biti nagrađen ako ga održiš, a da ćeš biti kažnjen ako ga iznevjeriš.“

„Prihvatam ga.“

Mufessiri zabilježiše i to da od tog razgovora ne prođe koliko je od ikindije do akšama, a Adem se već našao u problemima zbog zabranjenog drveta.

Semantička mreža korijena elif-mīm-nūn

Mu džemu elfāzi’l-Kur’āni’l-kerīm spominje skoro stotinu izvedenica iz korijena elif-mīm-nūn, koje se pojavljuju na gotovo svakoj mushafskoj stranici. To su riječi koje označavaju stanje sigurnosti od opasnosti (Kur’an se čudi nevjernicima koji se osjećaju sigurnima od kazne koja ih može zadesiti u toku noćnog sna); čin povjeravanja na čuvanje (Jusufa je otac povjerio na čuvanje starijoj braći); Kur’an Mekku naziva sigurnim gradom (el-beledu’l-emīn), a Džibrila povjerljivim melekom objave (rūhu’l-emīn). Čak je i centralni termin kur’anske mreže pojmova – iman – izvedenica iz ovog korijena: iman je vjera koja je sigurna u sebe i koja ne ostavlja prostor sumnji. Isfahānī sva ta značenja sažima zaključkom: u značenjskoj osnovi korijena elifmīm-nūn jeste sigurnost i odsustvo neizvjesnosti.

Prema tome, semantička mreža korijena elif-mīm-nūn iz koje izvodimo riječ emanet otkriva misaoni svijet ove izvedenice: emanet označava vrijednost koja je podarena na čuvanje onome od koga se očekuje da se za nju brine, da je čuva od svih vrsta opasnosti i da radi sve što je za njenu korist. Međutim, povjerena vrijednost nije vlasništvo onoga kome je povjerena. On je samo njen privremeni čuvar, koji povjereno vraća onda kada ga vlasnik zatraži.

Šta je emanet koji je čovjek prihvatio?

Gore citirani ajet iz sure El-Ahzāb govori o emanetu ponuđenom nebesima, zemlji i planinama, koji je prihvatio naš praotac Adem, a time ga je naslijedilo njegovo potomstvo, jer: nikad se ono rečeno o Ademu nije prestalo zbivati na zemlji (Karić). Klasični tefsiri puni su predaja po pitanju šta taj emanet predstavlja: vjerske dužnosti, pokornost, sloboda izbora, razum, iman... Kontekst 72. ajeta sure El-Ahzāb dopušta navedena tumačenja jer je termin emanet naveden u opštem značenju. Međutim, ukoliko analiziramo mjesta u Kur’anu na kojima je ovaj termin specificiranog značenja, dolazimo do drugačijeg zaključka:

Ako ste na putu, a ne nađete pisara, onda uzmite zalog. A ako jedan drugome nešto povjerite u emanet, neka onaj opravda ukazano mu povjerenje i neka se boji Allaha, Gospodara svoga. (2:283)

Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš u emanet tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio. (3:75)

Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate u emanet i kada ljudima sudite da pravično sudite. (4:58)

O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje/emanet ne poigravajte; i neka znate da su bogatstva vaša i djeca vaša samo iskušenje, i da je samo u Allaha nagrada velika. (8:27-28)

Analizirajući kontekst ovih ajeta, uviđa se da se kur’anski termin emanet odnosi na čuvanje povjerenja po pitanju imetka i novca, bogatstva i djece, te po pitanju povjeravanja vlasti onome ko je dostojan toga. U svjetlu ovih razjašnjenja, možemo zaključiti da se emanet koji je Adem, a.s., prihvatio ne ogleda u apstraktnim vrijednostima, poput razuma, vjere, slobodne volje i sl. Ono što je Ademu dato u emanet jeste upravljanje zemaljskim bogatstvima: planinama, rijekama, morima, rudama, životinjama i biljkama. Adem je prihvatio brigu o njima sve dok njihov Vlasnik, Uzvišeni Allah, ne zatraži da položi račun za upravljanje.

Marokanski filozof, Taha Abdurrahman, upravo na ovom momentu temelji svoju filozofiju čiji naziv derivira

الإلئتمانية( ,)الفلسفة iz riječi „emanet“prema kojoj je svijet i čovjekov odnos prema njemu paradigma jednog odnosa u kojem postoje tri činioca: Povjerilac, povjereno i povjerenik. Prema tome, ovdje dolazi do izražaja praktična čovjekova uloga na Zemlji koju smo spomenuli na početku teksta: tek nakon što je prihvatio emanet brige o svemu stvorenome, i time sam sebe obavezao, on je postao Božiji halifa. Čovjek je upravnik Božijih stvorenja, koji ima obavezu da Zemljom upravlja ali po principu dobrobiti tog emaneta. Zbog toga je nezamislivo da Ademov sin čini nešto što je na štetu prirode, nezamislivo je da upropaštava životinjski i biljni svijet, nezamislivo je da Ademov sin čini nered na Zemlji. Međutim, sjetimo se i Božijeg komentara na čovjekovo prihvatanje ponuđenog emaneta: „On je prema sebi nepravedan i neznalica.“Mufessir Beydavi će te riječi prokomentarisati: „Nepravedan – zbog toga što nije čuvao hakk emaneta; neznalica – jer nije pretpostavio koja će kazna za to slijediti.“

Emanet kao vrata ka besmrtnosti

U kontekstu svetopovijesnog, odnosno kontinuiranog Božijeg oglašavanja čovjeku, interesantno je obratiti pažnju i na predkur’anske svete tekstove. Najstariji pisani mit o postanku svijeta jeste Enuma Eliš, babilonski mit nastao 13 stoljeća prije nove ere. Tu se kaže de je Bog stvorio prvog čovjeka, zvanog Lullu, te da je na njega prenio Svoje ovlasti po pitanju upravljanja stvorenjima, kako bi on spriječio pojavu stanja haosa. Premda Lullu nije besmrtan poput božanstava, on igra ključnu ulogu u „vječnom Božijem poslu“, te na taj način i sam zadobiva jedan dio besmrtnosti.

Na istom tragu ali gledano iz drugog ugla, Taha Abdurrahman, u svome djelu Suālu’l- amel, pojašnjava kako djelo čovjeka može učiniti besmrtnim. Za to je potrebno ispuniti dva uvjeta. Prvi je da djelo bude učinjeno u stanju svijesti o Allahu kao Hāliku/Stvoritelju – tada će se čovjek prema sebi, drugim ljudima i svemu živome odnositi s posebnom brigom, budući da je sve pobrojano Božije stvorenje, te samim tim zaslužuje dobro promišljen odnos. Drugi je da djelo bude učinjeno u stanju svijesti o Allahu kao Rāziku/Opskrbitelju – tada će svaki čin privređivanja i zarađivanja istovremeno postati dobro djelo, budući da čovjek svoj posao radi iz uvjerenja da na taj način postaje dostojan opskrbe koju će mu Bog poslati. On u tom stanju svoj posao obavlja profesionalno i pošteno. S takvim djelima čovjek postaje besmrtnim na način da njegovo djelo postaje vječno i ono u šta će se moći pouzdati (...a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati; 18:46). Na taj način Abdurrahman dovodi u vezu čovjekov odnos prema emanetu koji je prihvatio, odnosno njegovo upravljanje Zemljom, s postizanjem vječnosti.

A zar upravo želja za besmrtnošću nije bilo ono čemu je stremio praotac Adem kada je, zaboravivši netom preuzeti emanet, posegnuo ka drvu besmrtnosti (šedžeretu›l-huld)?