Pita li ko za Vojvodinu i Beograd
Zaborav matice
Glavni problem muslimana u ovom kraju je nedostatak kulturnih udruženja koja bi bila naslonjena na neku maticu ili instituciju koja bi koordinirala rad / Vrlo važni prijedlozi muftije beogradskog Rešad-ef. Plojovića / Pod pritiskom specifičnih izazova mnogi muslimani u Beogradu nemaju taj luksuz da uspostavljaju konekcije s drugim muslimanima u regionu, a, s druge strane, pitanje je koliko muslimani u regionu znaju i žele znati za muslimane u Beogradu i Vojvodini
Nakon boravka u Sandžaku posjetili smo Vojvodinu u kojoj živi znatan broj muslimana. Prema zadnjem popisu stanovništva autonomna pokrajina Vojvodina u Srbiji ima oko 1.800.000 stanovnika, od čega je oko 50 do 60 hiljada muslimana. Nakon napada na institucije Islamske zajednice, i odvajanja jednog dijela muslimana od matice u režiji državne vlasti s tadašnjim muftijom Hamdijom ef. Jusufspahićem s ciljem služenja političkim interesima države, muslimani Vojvodine su ostali skoro u potpunosti jedinstveni i na prostoru do Beograda većina muslimana je institucionalno organizirana isključivo kroz Novosadsko muftijstvo na čijem čelu je muftija novosadski Nedžad-ef. Hasanović. Inače, Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, s duhovnim i administrativnim sjedištem u Sarajevu kroz IZ u BiH, krovna je organizacija za četiri muftijstva: Beogradsko, Novosadsko, Sandžačko i Preševsko. Prilikom posjete Novom Sadu uvjerili smo se u napredak pri izgradnji vjerske infrastrukture u Vojvodini. Kada smo posjetili Novosadsko muftijstvo, pored džamije u Subotici, postojala su četiri mesdžida. Tri mesdžida u Novom Sadu, a jedan u općini Beočin. U međuvremenu je otvoren mesdžid u susjednom Somboru, u kojem je nekada postojalo 11 džamija. Desetak učenika se školuje u medresama besplatno kako bi se popunio potreban kadar za obavljanje vjerskih aktivnosti.
Zbog višegodišnje izloženosti strahu od samoidentifikacije još uvijek je teško utvrditi broj muslimana, jer se to često sazna samo nakon smrti nekoga, ali u krajevima koji gravitiraju Subotici muftija Hasanović smatra da živi do 15 hiljada muslimana. U razgovoru s grupom muslimana u Subotici došli smo do zaključka da je glavni problem muslimana u ovom kraju nedostatak kulturnih udruženja koja bi bila naslonjena na neku maticu ili instituciju koja bi koordinirala rad, jer nekada nisu u pitanju i sredstva za realizaciju projekata, ali važno je da postoji institucionalni oslonac. Islamska zajednica sa svojim vjerskim objektima je neosporno važan izvor svih komunikacija, ali ogroman broj muslimana ostaje izolovan jer nisu privrženi džamiji i džamijskim aktivnostima, stoga su, prema sagovornicima, nužne dvije stvari. Prva jeste formiranje jakog kulturnog udruženja ili organizacije s ciljem prezentacije muslimanskog identiteta u Vojvodini, koja je inače simbol otvorenosti srbijanskog društva, te organizacija omladinskih i drugih posjeta među gradovima u regionu. U Novom Sadu smo čuli i kritike muslimana zbog neodgovornog odnosa prema nauci što bi trebalo biti u fokusu rada i misije Islamske zajednice kako bi se podigla svijest o obrazovanju. Najveći procenat muslimana čini romska populacija kojoj Islamska zajednica pomaže da se vjerski, naučno i ekonomski osnaži radi ozbiljnijih iskoraka u samopredstavljanju. Jedan od problema muslimana u ovom kraju jeste podijeljenost koja je nastala formiranjem nove Islamske zajednice, zvane Islamska zajednica Srbije, od strane države 2007. godine. Tako su nakon raspada Jugoslavije u mnogim gradovima muslimani osjetili potpunu slobodu, napredovali u svojim vjerskim aktivnostima, izgradnji infrastukture, dok su se u Beogradu muslimani suočili s tri najveća izazova. Prvi je jak utjecaj asimilacije što je ostavilo posljedice na identitet muslimana, drugi je nedostatak kvalitetnih vjersko-kulturnih sadržaja čime bi se ojačao identitet muslimana te formiranje paralelne zajednice pri čemu su svi oni koji su je odbili priznati prepušteni sami sebi. Naravo, zahvaljujući naporima Mešihata u Novom Pazaru oni nisu sami, ali je pitanje koliko se pomaže Mešihatu da prebrodi sve izazove koje sputavaju ove muslimane da žive islam punim plućima u Beogradu, ali i Vojvodini. Pod pritiskom ovih izazova mnogi u Beogradu nemaju taj luksuz da uspostavljaju konekcije s drugim muslimanima u regionu, a, s druge strane, pitanje je koliko muslimani znaju i žele znati za muslimane u Beogradu i Vojvodini. S ovim u vezi, vrlo je važno ono što je muftija beogradski Rešad-ef. Plojović dao kao prijedlog u kontekstu ove teme.
Kako ostvariti kontakt
Putujući s muftijom novosadskim hafizom Nedžad-ef. Hasanovićem po Vojvodini vidjeli smo šta znači biti muftija ovdje, odnosno mogli smo osjetiti šta znači izraz koji danas mnogima postaje samo fraza: raditi u ime Allaha na Njegovom putu 24 sata. Uglavnom, pored rješavanja zahtjeva s terena, od organizacijskih i administrativnih do humanitarnih i diplomatskih, muftija je ujedno bez sekretara i vozača putujući i imam, i muallim, i vaiz i savjetnik. U razgovoru s džematlijama u Vojvodini to je i potvrđeno, iako ovaj put to nije bila naša tema. Muslimani Vojvodine su imali drukčiji pogled o vezama muslimana u regionu, a to jeste: koliko druge muslimane u regionu zanima islam u Vojvodini, jer oni o muslimanima u drugim državama, naročito Bosni neprestano misle. Njihova ljubav i želja za muslimanima u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije je neupitna, ali koliko druge muslimane zanima ovaj dio nekadašnje zajedničke države?
„Mi smo odrasli kroz Islamsku zajednicu. Tu sam se formirao. Jedino što može da održi ljude, da ih spoji na cijelom Balkanu jesu islamske zajednice. Bez njih mislim da neće biti ni spajanja ili jako, jako otežano. U Subotici je džamija centar i njoj sve gravitira. I oni koji ne dolaze znaju gdje okreću glavu i gdje pripadaju. Iz nje izviru sve
komunikacije i izvori spajanja. Svako ima svoj pogled i viđenje, ali mi treba da se bavimo sobom. Zajednica je ta koja jača pojedinca i on je taj koji nju jača“, kazao nam je na početku razgovora predsjednik Medžlisa Subotica Ibazer Uzairi.
Emir Sušić rodom iz Kozarca živi u Subotici od 1992. godine. Smatra da treba gledati pozitivne stvari, ali krenuti s ozbiljnijim projektima. „Ako govorimo o duhovnom kontaktu, on postoji. Dok je postojalo Udruženje Bošnjaka Vojvodine mi smo imali kontakte s predstavnicima u gradovima Rijeka, Brčko, Sarajevo, Novi Pazar itd. Udruženje Preporod iz Brčkog nam je često dolazilo, s omladinom i oko tridesetero djece. Prvi kontakt je bio težak, roditelji su bili skeptični da puste djecu da dođu u Srbiju, ali kasnije je bio lom ko će da ide u Soboticu, jer je takvo interesovanje bilo. Čak smo zajedno gledali i jedno svjetsko prvenstveno kad je Bosna igrala. Postoji volja ljudi da prime goste. Međutim, problem su uvijek sredstva i taj dio je najveći nedostatak u našim kontaktima, jer ne postoje sredstva u Srbiji za takve stvari. Mislim da akcenat treba staviti na taj segment. Imamo Islamsku zajednicu s centralom u Sarajevu i ako je moguće da inicijativa krene odatle. Nesumnjivo postoji volja i želja Bošnjaka i općenito muslimana da imaju kontakt s regijom. Ako trebamo govoriti kako bi se trebala ostvariti komunikacija to je najviše kroz nevladina udruženja. Mora postojati organizacija za pripremu i doček ljudi sa smislenim programom. Ne možemo mi očekivati od mladih generacija, mi njima moramo dati. Ni mene mladog mnogo toga nije interesovalo dok nisam došao svijesti šta je važno za vlasititi identitet i pripadnost te da je potrebno i sebe dati za neke stvari“, objasnio je Emir. Njegove riječi smo potvrdili pitajući mlade u Subotici o ekskurzijama koje bi se organizirale među mladima u regionu. Primjera radi, srednjoškolac Sanel nam je kazao kako se prilikom organizacije ekskurzije u Sarajevo dosta djece prijavilo.
Emir se danas bavi trgovinom tekstila i kaže da mu je vrata u tom poslu otvorio Šaban i drugi ljudi iz Novog Pazara. On nema ličnih poveznica s Pazarom, nije nikoga znao, ali tom nekom povezanošću je počeo raditi, stoga postavlja retoričko pitanje možemo li zamisliti kakvi bi rezultati bili da se ljudi uvezuju preko neke organizacije ili udruženja.
Šaban Mehmedović, rodom iz Novog Pazara, je vlasnik predivnog hotela u Subotici koji je prva destinacija mnogima koji dolaze iz južne Srbije, ali i dijaspore. Riječ je o čovjeku koji poznaje duh i mentalitet grada i njegova očekivanja od Islamske zajednice i općenito muslimana su velika, kako u pogledu njihove vidljivosti u gradu tako i njihove svijesti šta trebaju raditi i kako pristupiti mogućnostima koje Vojvodina pruža. Muftija Nedžad-ef. Hasanović ga smatra čovjekom koji s drugima treba da predstavlja stubove muslimana, jer imaju kompetencije ali i svijest o sebi.
Želim biti bliže čovjeku iz Sarajeva nego iz Turske
„Skoro sam s porodicom putovao kroz Bosnu, išao iz grada u grad. Kada odem tamo čini mi se da bih mogao na ulici spavati. Tako se ugodno osjećamo. Te kontakte s Bosnom i Pazarom pokušavamo održavati. Podržavam ono što je kazao Emir. Ne mogu ni sam niti možemo sami realizirati. Subotica je otvoren grad i pruža mnoge mogućnosti. Meni je važno da pod jednom Islamskom zajednicom budem bliže čovjeku iz Sarajeva nego Turske. Neki mentaliteti se poklapaju s nekim više, ali generalno mi smo upućeni jedni na druge. Kada je riječ o sredstvima uvijek se to svodi na nekoliko ljudi i s vremenom to postaje naporno. Došli smo u situaciju da otkažemo i jednu kancelariju preko koje se to odvijalo. Imali smo kulturna dešavanja i to je bio ponos pa smo tako imali programe i u Gradskoj kući Grada Subotice. To je bila poruka da postojimo. Imamo dosta poslovnih ljudi ovdje, ali je potrebno povezati te ljude. Bez nekog udruženja nas ovdje kao da nema. Ne želim da se predstavljam kao poslovan čovjek, već želim da punim plućima kažem ko sam i kome pripadam i iza čega stojim. S ponosom prihvatim muftiju Hasanovića koji dođe ovdje i bude s nama. Volio bih da imamo mnogo više dešavanja. Moj sin, moja djeca trebaju se pohvaliti svojom kulturom. Ako nema kulture, nema te nigdje. Mi možemo mnogo toga tražiti od grada, ali potrebno je imati program. Ima dosta muslimana ovdje, ali oni su se izgubili, ne znate za njih, utopili su se u ovo društvo i ne primijetite ih. Neko ko i nije musliman mogao je prije vidjeti ljepotu koncerata koji su organizirali, programe koji su izvođeni. Uglavnom, za te ljude koji su muslimani potrebno je osmisliti programe da ih izvučete iz njihovih kuća, da se međusobno upoznaju, kahvu popiju. Moje dijete treba da se predstavi drugim mladima. Ja znam da ovdje ima i starijih i mlađih, ali ih ne viđate. Volio bih, zato, da pored džamije imamo i neke kulture sadržaje i da se predstavimo u pravom svjetlu“, kazao je Šaban.
Gdje su kulturni sadržaji
Prema riječima Emira to je upravo bio razlog formiranja sada ugašenog Udruženja Bošnjaka Vojvodine 2008. godine. To je bilo prvo udruženje Bošnjaka van Sandžaka. Samo u Subotici ima preko hiljadu Bošnjaka. „Uvijek smo znali koliko imamo Jugoslavena koji su pripadali nama, ali tako su se izjašnjavali. Znate, ovo o čemu govorimo da ima ljudi koji ne idu džamiju je složen problem. Neki ne idu u džamiju jer ne znaju da trebaju, a drugi zbog straha. Taj strah i dan-danas postoji. Kada smo počeli obilježavati Bajram to je bila nekolicina sve dok nije došao jedanput gradonačelnik i onda su ljudi masovno počeli dolaziti. Kada je lokalna politika podržala tu priču, onda se ljudi ohrabre i da pokažu ko su. Kroz kulturne institucije se moraju ljudi uključiti u društvo i to je ljudima lakše. Nažalost, van Sandžaka nemamo tih kulturnih institucija“, zaključio je Emir. Ranije su postojale, prema riječima Ibazera, i Romska kulturna zajednica i Goranska kulturna zajednica, ali pitanje održavanja je dovelo do zastoja u razvitku ovih zajednica. Nekada se i sredstva mogu pronaći, ali je drukčije ako stoji neka institucija iza toga.
Manuel Šerif, rodom iz jednog romskog naselja u Skoplju, u Suboticu je došao 1996. godine. Otac mu je došao poslom i ostao. Manuel je završio školovanje u Subotici danas radi u jednoj školi kao pedagoški asistent i radi s omladinom.
„Kad je Subotica u pitanju to je multietnički grad. Ja se mogu osjećati povezanim sa svakim muslimanom koji i nije Rom. Taj selam povezuje ljude i ono što nas povezuje jeste džamija. E, sada gdje su kulturni sadržaji? Jedan od načina, prema mom iskustvu jer radim u nevladinom sektoru, jeste da ako želimo povezanost s drugima jesu razmjene između drugih gradova. Samo se tako može graditi taj osjećaj: mi dođemo u Sarajevo na desetak dana, pa da nama iz Sarajeva dođu. Tada možete vidjeti šta nas povezuje. Šta ja sada osjećam je pitanje. Iskreno, ja nisam nikada bio u Sarajevu. Veću povezanost imam s Novim Pazarom, jer dolje i odem, a iz Pazara nam ljudi i dođu“, kazao je Manuel, koji o spomenutoj vidljivosti muslimana u društvu kaže da je bitan faktor brojnost.
„Kada je riječ o vidljivosti muslimana npr. u Subotici, naša djeca u školama se moraju izjasniti kao muslimani, jer svaka škola ima vjeronauku. Ako želimo obogatiti islam u ovoj državi to mora biti kroz vjeronauku koja je redovna. Znam djecu koja su muslimani, ali ona idu na građansko vaspitanje, a ne na vjeronauku. Tu moramo podići svijest roditelja. Moramo pokazati brojem koliko nas je. Ovako smo nevidljivi. Tu su i drugi programi i inicijative kao što je skoro bio jedan da se u okviru Dana kulture u školi otvore vrata džamije i da se djeca upoznaju s džamijama i muslimanskom kulturom“, poručio je Manuel.
Nedžad Žigović iz Brodareva kod Prijepolja ima iskustvo života i poslovanja u Sarajevu i Istanbulu, a u Subotici je
od 2006. godine. „Dio školovanja sam završio u Sarajevu i ja ga volim punim srcem. Moj otac je pokrenuo posao u Sarajevu. Rođak iz Pančeva mi je predložio Suboticu kao mjesto za posao i tako sam došao u ovaj grad koji mi se svidio i za posao i za život. Sarajevo i Bosna su za nas posebni, ali ono nas je na neki način odbacilo i mi nikada nikakva prava tamo nismo imali. Nisam čuo ni od ljudi u Sarajevu da govore o nekoj povezanosti s nama. Moja djeca odu u Sarajevo. Glupo je pričati kako se ja osjećam lijepo u Sarajevu, nama je Bosna druga kuća bez obzira koga sreli – Bošnjaka ili nebošnjaka, ali govorim o odnosu prema ljudima van Bosne. Volio bih da imamo ovakva druženja, da čujemo jedni druge. Šta nas povezuje? Meni je bilo vrlo teško kada se ugasilo spomenuto udruženje. Ako nemaš udruženja, nemaš imena kao grupa. Potrebno je pokrenuti nešto dok još nije kasno“, kazao je Nedžad.
Novosadski muslimanskoetnički mozaik
Nakon Subotice posjetili smo Novi Sad, gdje smo razgovarali s grupom muslimana u zgradi Medžlisa, a razgovor smo započeli s glavnim imamom Fadil-ef. Muratijem koji je okosnica razvoja svih džemata u ovom gradu.
„Do 2015. godine imali samo jedan mesdžid u Novom Sadu, a danas imamo tri, što svjedoči jačanju naše zajednice. Ono s čime se Novosadsko muftijstvo može posebno pohvaliti jeste to što pripadnike Islamske zajednice ne čini samo jedna etnička zajednica, jer imamo izuzetno multinacionalnu sredinu. Među članovima imamo Bošnjaka, Albanaca, Torbeša, Aškalija, Egipćana, Roma, Goranaca, kao i Srba koji su prihvatili islam“, kazao je Murati. Iako je tek 1979. godine kupljena zgrada mesdžida u N. Sadu, ovdje je i ranije bilo islamskih aktivnosti. Sve do 1956. godine postojao je u Petrovaradinskoj tvrđavi mesdžid, koji je ranije služio za potrebe vojnika.
Fadil efendija je kazao da su starije generacije emotivno veoma vezane za Sarajevo. „Šta god se desi u Bosni, ja osjećam tu radost ili bol. Ovo je bila stanica mnogima iz Semberije kada su prognani devedesetih. Lično gajim veliku emociju prema Bosni. Trebali bismo osjećati kao muslimani bivše Jugoslavije da nam duhovno sjedište bude Sarajevo bez obzira kojim jezikom govorimo i kojim etničkim skupinama pripadamo. Neka mešihata u tim državama, ali naša duhovna centrala treba biti u Sarajevu. Uvijek mladima govorim kako je nekada bilo bez obzira što je tada vladao komunizam koji je nastojao dijeliti muslimane“, kazao je efendija Murati, koji je sa žalošću konstatirao da je mladima u školama uskraćeno kvalitetno vjersko obrazovanje.
Muftija Hasanović je istakao da nije jednostvno održavati sve islamske vrijednosti na ovom prostoru iako je općepoznato da su ljudi u Vojvodini širih pogleda na druge i drukčije spram ostatka Srbije.
„Ono što je poseban problem jeste realizacija Vjeronauke u školama na kvalitetan način. Trenutno Vjeronauku predaju nestručna lica zbog čega je kvalitet nastave vrlo slab i djeca napuštaju Vjeronauku i prelaze na alternativne predmete. Mi se trudimo da dođemo do mladih kroz džemate, imami idu od kuće do kuće, ali trenutno nemamo izravnog kontakta s većim brojem mladih i da nam je omogućen pristup ovom predmetu to bi bilo znatno bolje“, kazao je muftija Hasanović, objasnivši problem dolaska do mladih generacija kroz pohađanje Vjeronauke zbog diskriminacije. Naime, kadar paralelnog Rijaseta, koji je formirala vlast 2007. godine uz represivne metode Bezbjednosno-informativne agencije (BIA), predaje Vjeronauku u školama.
Behair Duraki, poznatiji u džematu kao Beg, od svoje četvrte godine je u Novom Sadu, a njegov otac je s Kosova došao tridesetih godina prošlog vijeka. „Svako može da se deklariše kako želi, ali Bosna i Sarajevo su uvijek bili na prvom mjestu. Ta veza je uvijek postojala i to nam je uvijek bio duhovni centar, bez obzira što smo s Kosova. Sve što smo dobivali do štampe i vjerske literature bilo je iz Sarajeva čak i na Kosovu. Ja mogu iz svog iskustva kazati: ja kad sam u Bosni osjećam se kao u svom domu. Volim Kosovo, a i Makedoniju doživljavam kao svoju jer ima naših ljudi i nije mi u tim zemljama ništa strano. Sredina itekako utječe na mlade i možda želimo da budu poput nas. Moja kćerka doživljava Sarajevo kao svoje. Nama je ovaj ovdje prostor stran spram Bosne i većina ljudi koje ja znam tako se osjećaju“, kazao je Duraki.
Samir Kučlar, porijeklom je iz Kosova, ljeti radi u Hrvatskoj, a zimi je u Novom Sadu. Vezan je za Kosovo, za Makedoniju gdje je rođen, za Srbiju, ali i Bosnu gdje mu je kćerka udata. „Postoje duhovne veze definitivno. I u Hrvatskoj, u Crkvenici gdje boravim, dobro funkcionira mali mesdžid u kojem također ima ljudi iz cijele regije. Funkcionira kao jedna porodica. Stvarno su te veze posebne i važne, ali to ovisi i od čovjekove vjere. Što se tiče mladih generacija postoji veliki utjecaj na mlade, posebno na mušku populaciju za razliku od ženske“, kazao je Samir.
Dvije destinacije: Sarajevo i Novi Pazar
Mirza Murati, koji se deklarira kao Torbeš, istakao je da Islamska zajednica u Srbiji i prije objedinjavana bila fragmentirana po mnogim jedinicama te je odavde inicirana ideja za objedinjavanjem vjerske zajednice. „Ovo ističem ne samo što je važno da budemo organizirani kao zajednica, već nam je bitna i ta duhovna strana. Prilikom objedinjavanja obratili smo se Novom Pazaru sa željom da se ujedinimo i hvala Bogu funkcioniramo godinama u tom organizacijskom smislu. Sarajevo nam je bitno iz dva razloga. Naši mladi kada žele da odaberu gdje će na ekskurziju oni odaberu dvije destinacije: Sarajevo i Novi Pazar. To znači da mlađa populacija ima donekle svijest o Sarajevu kao duhovnom centru. Jedne godine sam oca odveo u Sarajevo i klanjali smo u Begovoj džamiji. Prišao mi je jedan momak, pitao odakle sam i izrazio želju da popijemo kahvu. Tu sam vidio tu našu širkogrudnost bosanskog naroda. Moj sin je bio sa mnom pa me pitao kako da idemo na kahvu kada ne znamo čovjeka. Kada god naše džematlije odu u Sarajevo osjećaju se kao kod kuće. Sarajevo bismo trebali da čuvamo kao malo vode na dlanu“, kazao je Mirza, koji vodajući svoju djecu po Sarajevu, Makedoniji i drugim mjestima u kojima se nalaze muslimani, smatra da te posjete produbljuju ljubav jednih prema drugima. Kazao je da novi stil života utječe na to da npr. ljudi iz Gore na Kosovu ljetuju u Grčkoj i drugim destinacijama, ne razmišljajući da odu do Gore i drugih sredina da provedu dan slušajući pet ezana. Istakao je pozitivnu osobinu Goranaca da se ukopaju u svojoj rodnoj grudi bez obzira gdje se nalaze. Efendija Fadil je dodao da se ekskurzije trebaju organizirati ne samo za mlade, već i starije.
Kada je riječ o mladima Bajram Deri, s kojim smo razgovarali, poslao je dvoje djece od svojih jedanaestero djece u medresu. Prema njegovim riječima veze među ljudima su jake zbog vjere, ali i rodbinskih veza. No, njegovo iskustvo govori da postoji razlog zašto mnogi muslimani iz drugih zemalja u regionu bliskom osjećaju Bosnu. „Neki koji potiču s Kosova nisu prihvaćeni na Kosovu kao od strane Bosne. U Prištini ne vidim tu želju da se vodi briga o njima. Mi koji živimo ovdje nemamo problema, ali je pitanje kako se osjećamo u okruženju u kojem ne možete osjetiti islamsku prisutnost. Naš islamski i duhovni centar je Sarajevo, tako ga i moja djeca doživljavaju.
Nedžip Alija s Kosova se pridružio braći u Novom Sadu. Vezan je za Goru na Kosovu i volio bi da nije bilo raspada Jugoslavije i da je Sarajevo ostalo kao naša prva duhovna kuća. „Kada sam došao ovdje dobio sam pomoć svoje braće, ali onda i drugih muslimana. To je bio
najmanji problem. Gjde god sam pitao imao sam podršku i bio sam dobro prihvaćen. Ne odvajamo nikoga i osjećamo se jednako“, kazao je Nedžip.
Imam u džematu Adice, udaljenom šest kilometara od centra Novog Sada, Gzim-ef. Plavci kazao nam je da je u njegovom džematu najviše džematlija s Kosova koji pričaju većinom albanskim jezikom. „Došli su tokom rata 1999. godine na Kosovu, a prije toga je bio manji broj kuća. Danas imamo do 190 domaćinstava. Prije džume držim ders na albanskom jeziku, a hutbu na bosanskom jeziku. Stariji ljudi ne razumiju bosanski, a mladi, s druge strane, ne znaju baš albanski“, kazao je efendija Gzim i objasnio kako je na početku bilo teško pokrenuti i završiti izgradnju mesdžida, ali su uspjeli 2014. godine upriličiti i otvorenje. Inače, pored mesdžida tu su i prateći objekti za potrebe džemata. „U tim nekim teškim trenucima, kada sam gledao ljude pod mostom, došao sam Fadilu efendiji koji me prihvatio i pomogao mi da radim. Radio sam prvo u Subotici i mijenjao efendiju Fadila ovdje. Nakon izgradnje mesdžida u Subotici počeli smo graditi mesdžid u Beočinu i onda sam završio u Adicima. Većina mladih kad god imaju odmor uvijek spominju Sarajevo ili Novi Pazar, jer tamo kažu da hrane dušu. Nažalost, u našim školama ne možemo mi odabrati Sarajevo kao destinaciju za našu djecu“, kazao je Gzim.
Prošli smo fazu opstanka
Nakon obilaska džemata u Vojvodini posjetili smo mesdžid u centru Beograda u kojem smo razgovarali s džematlijama te muftijom beogradskim Rešad-ef. Plojovićem.
Prema riječima muftije Plojevića važno je učvrstiti veze među muslimana koji su u proteklih tridesetak godina preživjeli mnoge promjene. Mnoge te veze su dovedene u jednu fazu kada ih je potrebno obnoviti i učvrstiti. Najčvršća veza muslimana u ovom regionu jeste na osnovu vjere, ali i na osnovu etničke komponente koja se najviše očituje kod Bošnjaka. Muftija je dobro zapazio kako je došlo do udaljavanja i među ljudima koji vode vjerske procese onda kada su se počele otvarati nove medrese. Prije se vjerski kadar školovao u Sarajevu ili u Prištini, a onda je raspadom Jugoslavije i početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu došlo do otvaranja novih medresa u drugim državama, koje su pohađali uglavnom učenici iz te zemlje. „Nove generacije koje su završavale medresu nisu toliko upoznate s kolegama u drugim medresama. To je jedan realan izazov o kojem govorim kada sam u prilici, s obzirom da sam bio i direktor Medrese u Novom Pazaru osam godina. Tako je i došlo do ideje o razmjeni učenika između medresa u Sarajevu i Pazaru. Odnos nas, koji predvodimo vjerski život, tih veza, koje počinju u učeničkim danima, itekako je važan. Mislim da postoji obaveza da jačamo veze među ljudima, naročito na prostoru oko Beograda i u Vojvodini. Naša veća briga za muslimane ovog područja počinje 2000. godine kada su se razvile institucije u Novom Pazaru i kada se smoglo snage da se snaga izlije iz Sandžaka prema drugim dijelovima Srbije gdje je bila potreba, a u prvom redu prema Vojvodini i Beogradu, jer su ti ljudi tražili jedinstvenu i snažnu zajednicu, ali i da se reisul-ulema u Sarajevu posveti ovom prostoru. Mi smo prošli tu fazu opstanka i sada smo u fazi kada se ne može naprijed krenuti bez jačanja veza muslimana u cijelom regionu. Postoje problemi koji nisu rezultat naše etničke pripadnosti, već vjerske. Cijeli ovaj prostor je usmjeren prema Evropskoj zajednici i mislim da bismo imali više uspjeha da probleme i izazove adekvatno riješimo ako bismo svoje potrebe artikulirali zajedno, uz zajednički nastup“, kazao je muftija Plojović, koji se nada izgradnji jednog islamskog centra u Beogradu, o čemu su vođeni ozbiljni razgovori s državnim vlastima. Prošlost opterećena i odbijanjem srbijanske javnosti da prizna genocid i ono što se desilo Bosni otežava završetak većih projekata i dobivanje maksimalnih rezultata.
Iskoristiti internatski potencijal Islamske zajednice
„Činjenica je da mi kao Zajednica imamo kapacitet organizirati oblike saradnje, posebno na polju povezivanja mladih. Mi imamo niz ustanova s internatima i bilo bi važno ponuditi mladima Vojvodine i Beograda da borave i budu dio programa u medresama u Novom
Pazaru, Tuzli, Sarajevu itd. To bi mladima pomoglo u pravcu njihovog odrastanja, obrazovanja, ali i povezivanja. Isto tako, intenzivniji susreti bi trebali postojati između vjerskih autoriteta, uposlenika Rijaseta, medresa od Vojvodine preko Pešteri i Crne Gore do Skoplja. Ti ljudi traže našu podršku i prisustvo. Bio sam u prilici prisustvovati manifestacijama na Kosovu i Makedoniji i vidio njihovu radost i želju za takvim susretima. Na taj način uvidjeli bismo i potrebe jedni drugih. Bojim se da je zaista tačno ono poznato: što je daleko od očiju postaje daleko i od srca. Bojim se da ostavlja traga ta naša fizička udaljenost i sve barijere kroz granice iz devedesetih godina. Mislim da smo neka pitanja o eventualnoj ugroženosti jednih od drugih prevazišli. Realnost je da imamo različite države. To ostavimo postrani i bavimo se muslimanima što i jeste naša dužnost“, poručio je muftija Plojović.
Osmisliti strategiju
Muftija je potvrdio naše navode da postoji značajan broj muslimana koji nisu još spremni da budu vidljiviji u Beogradu i drugim gradovima, stoga smo pitali
kako doći do njih.
„Od 2007. godine do danas, barem prema mom iskustvu, vidljiv je napredak. Tada nije bilo ljudi u džematima, ali se stvari mijenjaju. Muftija Zukorlić je dosta uradio na tome da se ljudi oslobode straha. Još smo daleko od toga da možemo biti zadovoljni brojem muslimana centralne Srbije i Vojvodine koji se komotno osjećaju muslimanima i u javnosti. Veliki broj muslimana se zaista krije. U Beogradu je nemoguće pronaći pravi broj muslimana. Zvanično govorimo o brojci od oko 30 hiljada iz različitih nacionalnih zajednica, ali postoje procjene na osnovu realnih pokazatelja da je ta brojka najmanje duplo veća. Prisustvo kapitala iz Turske i nekih arapskih zemalja ide u korist boljeg odnosa prema muslimanima u ovoj zemlji što pozitivno djeluje i na vidljivost muslimanskog identiteta u javnosti. Samo Turska ima oko 800 registriranih firmi u Srbiji. U tom kontekstu Rijaset bi, uz našu koordinaciju, trebao osmisliti jednu strategiju s programima koji neće biti striktno vjerski za ljude koji nisu npr. privrženi džamiji. S određenim sadržajem bismo mogli podstaknuti te ljude na jednu vrstu vjerskog aktivizma ili barem javnog deklarisanja vlastitog vjerskog identiteta“, zaključio je mufija Plojović.
I u razgovoru s muslimanima u Beogradu često se naglašavala veza sa Sarajevom i želja da se Islamska zajednica više posveti Beogradu u kojem živi mnogo muslimana koji još uvijek ne osjećaju potpunu slobodu da se javno identificiraju kao muslimani uz poštivanje svih elemenata njihove kulture i tradicije. U opisima tog očiglednog problema protekli su svi razgovori i ostavili dojam da mnogi muslimani širom regiona i ne poznaju život muslimana u Beogradu.
Neko mora doći do ovih mladih ljudi ovdje
Predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Beograd Tafa Beriša ispričao nam je nekoliko slučajeva na koji način su se muslimani asimilirali u Beogradu. Nakon smrti mnogi muslimani se isprate s ovog svijeta s nemuslimanskim običajima.
„Ovdje ima dosta Bošnjaka iz Sarajeva i Sandžaka. Starije generacije su dolazile zbog posla, u specifičnim vremenima, u vrijeme kada su se ljudi izjašnjavali kao Romi iako su bili Albanci itd. Rođen sam u Beogradu, pripadam Aškalijama, govorim albanski jezik, i znam da je ogroman broj muslimana ovdje. Mogu govoriti i o 100 hiljada muslimana. Mješoviti brakovi i druženje s muslimanima su utjecali na to da ljudi kriju svoj identitet. Oni koji su na pozicijama u firmama predstavljaju se kao Baki, a ime mu je Bajram, ako je neko Husein predstavlja se kao Huki itd. Neke sam pitao zašto to čine, njihov odgovor jeste da ne želi probleme“, kazao je Beriša koji smatra da bi mlađe generacije mogle preuzeti kormilo u samopredstavljanju muslimana u centralnoj Srbiji. „Zbog posla u Beogradu danas se mogu vidjeti žene s mahramama u centru Beograda, stvari se mijenjaju i drukčije su okolnosti pa se može stvoriti ambijent da se muslimani više ne kriju. Naši mesdžidi su puni mladih ljudi. To ukazuje da oni nisu naslijedili strah koji imaju njihovi roditelji, drukčije razmišljaju i žele biti dobri vjernici“, kazao je Beriša.
Pajazit Abduli je porijekom iz Dragaša na Kosovu. Pripada generaciji starijih Goranaca koji pamte život muslimana u Jugoslaviji, tadašnje probleme za očuvanje vlastitog identiteta, ali i današnje izazove za muslimane u Beogradu koji uveliko utječu na ljude da budu više okrenuti muslimanima u drugim državama.
„Prije se više poštovala ta veza nego sada. Danas moja generacija često priča o bivšoj Jugoslaviji i kako su tada živjeli. Ne mogu to zaboraviti. Pratim šta se dešava u drugim državama. Kada čujem vijesti iz drugih mjesta nekad i zaplačem. I ranije i sada doživljavam na isti način kada čujem šta se dešava u Sarajevu, Prištini itd. Ovdje u Beogradu nas ima mnogo, ali pitanje je gdje su ti muslimani. Džamija bude puna, ali ima dosta onih koji ne idu u džamiju. Najteže je za žensko dijete. Mnogo djevojaka se udalo za pravoslavce. Zimi i ljeti uvijek šaljemo djecu na raspust u sela odakle smo. Sada imamo i Medžlis u Gori koji čini nekoliko džemata goranskih“, kazao je Pajazit koji je već u vrijeme komunizma poslao dijete u medresu.
Redžo-ef. Nukić iz Cerske kod Vlasenice u Beograd je došao 1969. godine. Preko 40 godina je bio službenik Islamske zajednice u Beogradu. „Nije bilo nimalo lahko u Beogradu nositi bajrak islama, naročito u vrijeme komunizma. Mlađih generacija ima. Bojim se da ne izgube svoj identitet, od vjere do ponašanja na javnim mjestima. Toj omladini treba pomoći. Svakom muslimanu na ovim prostorima koji se osjeća muslimanom treba centar i vođa i mislim da ljudi tako osjećaju Sarajevo. Ja sam toliko volio rahmetli muftiju Hamdiju efendiju Jusufspahića, ali kad sam čuo da se želi otcijepiti od Bosne ja sam prestao živjeti, jer to nisam mogao prihvatiti“, rekao je efendija Redžo sa suzama u očima. Istakao je kako je uvijek bilo slabo interesovanje za Beograd. Nekada se prijetilo da će neko biti poslan da bude imam u Užicu ili Beogradu.
„Imam u Beogradu treba da bude vrednovan posebno. Ovdje je teško raditi i teški su zadaci. Svi napori moraju biti učinjeni da imam ovdje bude cijenjen s posebnim statusom. Molim vas, to je važno za nas ovdje“, kazao je efendija Redžo.
Nuh Ajeti nam je kazao da je svoju vjeru i kulturu donio s Kosova 1967. godine. „Ja sam vezan sa sve muslimane u regionu. Bilo mi je teško kada se napravila paralelna zajednica u Beogradu. I ja i sin koji je završio medresu osjećali smo teror od nekih ljudi koji nisu bili nemuslimani, već muslimani. Ljudi su ovdje opstali unatoč svemu šta se događalo. Ljudi su ovdje gubili posao i sve beneficije nekadašnje države jer su ostali vjerni svojoj vjeri. To sam na svojoj koži iskusio“, kazao je Nuh.
Beograd moramo preporoditi
Adis Delimeđaš s iskustvom privatnog poslovanja smatra da se Beograd ne može prepustiti slučaju i da kao glavni grad Srbije mora imati preporod vjere kako bi ljudi ostali u kontaktu i iznijeli svoju vjeru u javni prostor. „Ljudi se kriju. Ne možemo govoriti da nas ovdje vole, ali će nas poštovati ako smo nezavisni. Svoja prava možemo trenutno tražiti samo preko Islamske zajednice. Moramo angažirati mlade generacije. Svako pametan zna da je nama Bosna duhovno pri srcu, ali ne može niko iz Bosne ovdje nama promijeniti stvari. Mi moramo. Na snazi je jaka asimilacija. Neko mora doći do ovih mladih ljudi ovdje. To mora pokrenuti i reisul-ulema Kavazović kao i liderstvo iz Novog Pazara. Mi se ovdje u mesdžidu viđamo, selamimo, ali se ne poznajemo dovoljno. Naravno, pitanje je ovdje ko se smatra muslimanom kada oženi pravoslavku i ima pravoslavnu djecu. Takvih ima i do 100 hiljada. Moramo napraviti analizu koliko muslimana ima, šta rade, studiraju, odakle su itd“, kazao je Adis. S njim se složio i Mehmed Kojić, porijekom iz Crne Gore, koji je završio gimnaziju u Sarajevu. U Beograd je došao 1969. godine. Mehmed smatra da se upravo Sarajevo mora više pobrinuti za prava i stanje muslimana koji žele održati veze s muslimanima u regionu. Također, mišljenje Adisa je podijelio i Sead Hodžić iz Pančeva je, kako kaže, krvno i duhovno vezan za Bosnu. Djed mu je došao 1948. godine u Banatski Brestovac koji je primjer suživota pripadnika različitih konfesija, jer se radilo na zbližavanju ljudi: „Takva je sredina. Dosta ljudi je izmiješano. S obzirom na ovakve prilike moramo imati jasne ciljeve. Povezivanje s drugima se nosi iz kuće.“
Seljaudin Šejapi s Kosova je s osamnaest godina došao u Beograd 1975. godine. Njegovo mišljenje jeste da veza i spona sa Sarajevom ide preko Novog Pazara. „Sada ne postoji razlog da se ne zbližavamo i osjećamo duhovno. Najvažnije je da se omladini pomogne kada pokažu vjerski identitet. U Beogradu se mogu pokrenuti neke stvari. Imamo učenih ljudi. Ima ljudi u gradu, ali moramo ih okupiti“, poručio je Seljaudin.
Za cijeli ovaj kraj u Srbiji važni su svi prijedlozi da ljudi zadrže kontakte i veze, ali ono što je govorio muftija Plojović je izvodljivo i nužno: omogućiti ekskurzije mladih, koristeći internate, te osmisliti strategiju rada s ljudima koji još iz straha od gubitka društvenog statusa nisu spremni biti sastavni dio vjerskih aktivnosti u džamijama. Muslimani u Vojvodini i centralnoj Srbiji razmišljaju o muslimanima u regionu, ali sjeti li se ko njih?