Oglašavanje znakova vremena
Zehrudin Hadžić, SVJEDOK KAZIVANJA (promišljanja, osjećanja, obraćanja), Jajce, 2024.
Rukopis knjige “Svjedok kazivanja“autora Zehrudina Hadžića pročitao sam u cijelosti od 11. do 16. januara 2024. godine. Djelo sadrži blizu 240 stranica na kojima su ponuđeni tekstovi u tri glavna žanra ili u tri magistralne dionice. “Promišljanja“su dobila prioritetno prvo mjesto, ona obuhvataju kratke i emotivno snažno kazane zapise ili crtice usredsređene na nešto što je oslovilo pažnju, razum, um, dušu i srce autora Zehrudina Hadžića i njegovu svakodnevicu.
Potom slijedi dionica “Osjećanja“u kojoj autor nudi, može se kazati predstavlja, dvadeset ili trideset svojih pjesama i lirskih poetskih sastava, svi oni su mahom usredsređeni na granične situacije čovjeka. U ovoj dionici autor Hadžić raskriva nam se i kao pjesnik koji s pažnjom njeguje spoj svojih “mišljenja i pjevanja.“
Napokon, “Obraćanja“su dobila svoje mjesto na trećoj dionici knjige, riječ je o Hadžićevim govorima ili obraćanjima, neka od njih mogla su funkcionirati, ili se jesu tako pojavila, kao hutbe ili vjerski intonirane besjede. Iz činjenice da se “Obraćanja“, svako ponaosob, usredsređuju na neku zasebnu temu, mjesto, događaj, znamenito vrijeme, i tome slično, “Obraćanja“podrazumijevaju publiku koja je, na neki način, prisutna ispred govornika Zehrudina Hadžića. On se toj publici obraća s uvažavanjem i poštovanjem.
U svojstvu recenzenta ove vrijedne knjige tvrdimo da je pero Zehrudina Hadžića itekako stasalo, ono se odlikuje sigurnošću svojih kretnji, ima svoj osobeni stil, ono na hartiji izvodi rutinske i odveć uhodane putanje. Uz to, autor Hadžić dopušta svome peru da na lijep način dovede do riječi one detalje koji se samo iz života mogu uzeti, iz njega isplijeviti i u njegovom obilnom bujanju primijetiti. Drago nam je da Zehrudin Hadžić postaje sve više jedan takav, na svoj način prepoznatljiv autor.
Ovu vrijednu Hadžićevu zbirku - koja je strukturirana u trijadi (promišljanja, osjećanja, obraćanja) - ne samo tematski i konkretno, već i emocionalno i duhovno, sadržajno objedinjuje, prožima i drži ono što je uži zavičaj Zehrudina Hadžića preživio, a i on sam preturio preko glave, u periodu od 1992. do 1997., a dijelom i kasnije, pa i danas. Podsjećamo, Zehrudin Hadžić je rođen 1978. godine, kao tinejdžer preživio je sve strahote rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), doživio je izgon iz Jajca, život u muhadžirluku, teška iskušenja povratka u rodni kraj. Naravno, Zehrudin Hadžić je tu svoju izbjegličku sudbinu dijelio s desecima, pa i stotinama hiljada, stanovnika Bosne i Hercegovine. Hadžićevu zbirku “Svjedok kazivanja“prožima ta aroma snažne zapitanosti o porijeklu čovjekovih stradanja, o krajnjim svrhama ljudskog skapavanja na zemlji, o dometima moralnoga stava kojeg se drži čovjek, to dvonožno racionalno biće kojeg treba da obavezuje moral i ćudoređe.
Već je davno rečeno da svaki autor piše samo jednu svoju knjigu, tako i Zehrudin Hadžić knjigom “Svjedok kazivanja“piše dio one svoje jedne knjige koju će napisati za svoga života. Dok čitamo ovu knjigu, čak i kada naiđemo na stranice za koje nam se učini da su mjestimice kazane prestrogim stilom ili, možda, ponekom “prijekom riječju“, treba imati u vidu ono što je dječak i, potom, tinejdžer Zehrudin Hadžić preturio preko glave. Naime, nema pisanja izvan jednog općeg iskustva čovjekova života na ovoj zemlji. Ali, autora Hadžića mi vidimo i kao filantropa i humanistu, kao čovjeka koji je duboko odan mnogim pozitivnim i ćudorednim pluralizmima u našem današnjem svijetu.
Baš stoga ne treba iznenaditi da Zehrudin Hadžić, koji je po svojim obrazovnim vokacijama teolog, a po svome profesionalnom angažmanu već nekoliko godina glavni imam u Medžlisu Islamske zajednice Jajce, u ovim svojim promišljanjima, osjećanjima, obraćanjima... propituje iskrenost u vjeri, principijelnost u politici, svrhu u poštenju, nakanu u patriotizmu, ciljeve u zgrtanju imetka, laviranje u političkom svrstavanju, neiskrenost u odanosti naciji, autentičnu spremnost u žrtvovanju za općeljudsko dobro. Na neki način, sve ovo su nutarnje teme ili “ezoteričke“potke u ovom doista sadržajnom i bogato ispisanom djelu Zehrudina Hadžića.
Ova njegova kazivanja, kojima Hadžić sam svjedoči i takvu ulogu svjedoka sebi doznačava, oslovljavaju i kraljevski grad Jajce, njegove ljude, čaršiju, znamenite vjerske hramove, poratno podizanje grada iz ruševina i pepela. K tome, na stranicama ovog Hadžićevog djela naći ćemo i izričite spomene i oslovljavanja ljudi koji su davali duhovnu aromu gradu i svijetu izvan ovog grada. Ali, djelo “Svjedok kazivanja“govori i o tome kako netragom nestaje onaj grad Jajce koji je nekad postojao, koji sada doživljava sveopću depopulaciju i migriranje stanovnika u Evropu, koji pokušava da se uspravi u dostojanstvu života svih svojih ljudi i svojih hramova, ali kojemu čak ni obilje rijeka i vode ne omogućavaju da se to ostvari.
Među koricama ove Hadžićeve knjige naići ćemo i na te pasaže, oni su intonirani pesimizmom, pa i svojevrsnim
“pastirskim ukorima“koje Hadžić, kao glavni imam Medžlisa Jajce, upućuje svojim istovjernicima. Naročito je to vidljivo u dionici ove knjige koja nosi naslov “Obraćanja“, ali mjestimice i u “Promišljanjima“. Ali, autor Zehrudin Hadžić itekako je svjestan da je dužan “držati vazove“prije svega sebi, jer vaz koji nije održan prvo sebi, uopće ne dopire do drugih ljudi. Kako kaže jedna arapska poslovica: “Govor iz srca dopire do drugog srca!“
Velimo posve na kraju ovog našeg nagovora da se čita djelo “Svjedok kazivanja“Zehrudina Hadžića, da će ova Hadžićeva knjiga biti zanimljiva, pa i intrigantna, poradi svog odnosa prema našoj sadašnjosti. Ali, kao što je to tako s bosanskim hronikama, bilo onim franjevačkim, isihastičkim ili sufijskim, i ovu knjigu Zehrudina Hadžića očekuju i brojni čitatelji u budućnosti koji će njezine stranice čitati kao hroniku, ili zbornik svjedočanstava o vremenu (medžmuʻu), koju je ostavio autor kojem iskrena, odvažna i ćudoredna sufijska učenja nisu bila strana, već su duboko urasla u njegovo srce.
U toj nadi ispisujem ovih nekoliko pasusa sa željom da ova knjiga Zehrudina Hadžića dopre do onih čitatelja koji znaju ljepote osjećanja koja se pomaljaju u tišinama čitanja.