Mathias Rohe u Sarajevu: Evropa je domovina muslimana
U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu je 21. februara održano predavanje profesora Mathiasa Rohea o temi “Akomodacija islama i muslimana u Evropi i Njemačkoj“. Predavanje je dio serijala tribina „Evropa danas“, koje organizira Uprava za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a ovaj put je održano u saradnji s Medžlisom Sarajevo
Profesor Rohe je istaknuti stručnjak za pravo i islam u Evropi, a govorio je o položaju muslimanskih zajednica u Evropi s posebnim osvrtom na primjer Njemačke.
Prije izlaganja profesora Rohea, glavni imam Medžlisa Sarajevo Abdulgafar-ef. Velić je istakao zadovoljstvo ranije organizovanim radnim sastankom sa sarajevskim imamima na kojem su imali priliku slušati profesora i s njim diskutovati. Na ovo predavanje iz Medžlisa su posebno pozvali omladinu. Važnost teme glavni imam Velić prepoznaje u povezanosti globalnih događaja, a čije se posljedice posebno osjete i u Bosni i Hercegovini kao što je to bilo i s padom Berlinskog zida te je u tom pogledu naglasio značaj praćenja takvih društveno-političkih kretanja.
Muslimani su dio identiteta Evrope
U uvodnom obraćanju Muhamed Jugo, stručni saradnik u Upravi za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta podsjetio je na tri faze prisustva muslimana u Evropi i njihovog učešća u formiranju evropskog identiteta: višestoljetna muslimanska vlast u Endelusu, potom višestoljetno prisustvo i vlast Osmanskog Carstva te migracije muslimana u evropske zemlje tokom 20. stoljeća.
„Izneseni historijski okvir nam govori da Evropa skoro pa ne pamti periode u kojima nije bilo vidljivog prisustva islama i muslimana na njenom tlu. Podsjećam da ni tradicionalni, matični muslimanski prostori nisu bili bez značajnijeg prisustva kršćana i jevreja“, istakao je Jugo. Potom, shodno interesu Islamske zajednice, govorio je i o valovima migracija Bošnjaka muslimana kroz tri slučaja: jugoslavenska (nakon sporazuma Zapadne Njemačke i Jugoslavije o razmjeni radne snage 1968.), ratna (uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu) i političko-ekonomska (u fazi orijentacije, pri čemu zemlju najviše napuštaju mladi).
„Prethodno iznesena podjela dijaspore po vremenu i načinu emigracije ukazuje na njenu heterogenost. Prema izvještajima iz dijaspore može se uočiti da vrijeme provedeno u zemlji domaćinu igra važnu ulogu u odnosu kako prema domovini, tako i prema IZ. U narednom periodu neophodno je provesti stručna istraživanja i analize odnosa prema ovim fenomenima“, kazao je Jugo.
Bošnjačka dijaspora i Islamska zajednica
Također, podsjetio je da se bošnjačka dijaspora najčešće organizira u džematima, a s obzirom na nedostatak kulturnih, ekonomskih i političkih asocijacija, IZ je pred izazovom da to nadomjesti kao što je pred izazovima da u svoj rad uključi veći broj mladih i žena. Uz to, istakao je i evropski kontekst u kojem jedan dio zemalja priznaje islam, a drugi dio ne, ali da većina zemalja priznaje pravo na slobodu vjere „što daje sasvim dovoljno prostora za organizaciju Islamske zajednice“.
Na kraju je podsjetio na modele organizovanja muslimanskih zajednica u dijaspori, ističući da je za IZ karakterističan model kombinovanja historijsko-vjerske hijerarhijske tradicije pri kojem se uvažavaju potrebe zemlje domaćina.
Prije svega, u svome govoru profesor Rohe je potvrdio činjenicu da su muslimani već stoljećima prisutni u Evropi kazavši da je Evropa domovina muslimana te je podsjetio na benefite koje su svi Evropljani imali tokom trajanja muslimanske vlasti u Endelusu.
„Nažalost, mnogo ljudi to ne zna. Zbog toga je veoma važno da ih podsjećamo, jer je riječ o veoma bogatoj baštini“, naglasio je Rohe.
U nastavku je profesor istakao važnost doprinosa koji Evropi daju muslimani Bosne i Hercegovine potcrtavajući višestoljetno iskustvo islama koji žive. Pri tome je govorio i o značaju prijelomnog historijskog trenutka dolaskom Austro-Ugarske vlasti.
Sekularizam i otvorenost prema religiji
Govoreći o sekularizmu, istakao je da takva razdvojenost religije i države mora biti na nivou dopunjavanja, a ne isključivosti. Uz to je podsjetio da u većini evropskih država postoji otvorena religijska svijest, ali postoje i one države koje su na takvom nivou isključive prema religiji.
„Sekularna država mora istovjetno i neutralno tretirati sve religije. To je pretpostavka i za etabliranje muslimanskih organizacija unutar sekularne države. Mi u Evropi moramo uraditi sve da muslimani imaju svoja prava. U Njemačkoj se to čini sistemski, iako ne uvijek“, istakao je. Govoreći o fenomenu migracija
Rohe je napomenuo da se mora biti realističan.
„Zemlje iz kojih ljudi iseljavaju imaju i legitiman interes da održe veze s tim ljudima, a, s druge strane, postoji interes i da se ti ljudi asimiliraju. Ljudi ne smiju biti prisiljeni da napuste svoj identitet. To i jeste strah mnogo ljudi koji se iseljavaju. Takvi strahovi se moraju ozbiljno shvatiti. Zato je važno da zemlje održe što bliži kontakt s ljudima koji su iselili“, kazao je Rohe. Naglasio je da mora doći do susreta s ljudima koji se iseljavaju u evropske zemlje te im se vrata moraju otvoriti, a za to, kako je istakao, postoje pravne pretpostavke.
„Zadatak je shvatiti i prihvatiti drugog i drugačijeg. Moramo čuti drugog, prije nego učinimo svoj korak. Mnogo je predrasuda, a mnogo ih potiče iz historije. Ne smijemo dopustiti da se historija zloupotrebljava“, istakao je.
Zloupotreba straha od islama
Posebno je potcrtao da se u rad muslimanskih organizacija uključe i drugi ljudi, različitih profila i zanimanja. U tom pogledu je podsjetio i na ulogu imama koji često nose preveliki teret kroz organizaciju religijskog života, a uz to, naprimjer, i kroz rješavanje porodičnih konflikata unutar muslimanske zajednice. „Centralna zadaća u Evropi je da se muslimanima otvore vrata i da se borimo protiv diskriminacije. Nemali je broj ljudi koji se boje islama. Ne znaju koliko je islam pluralistički. U anketi sprovedenoj u Austriji smo pitali ljude imaju li problema s muslimanima u svakodnevnici. Velika većina je odgovorila da nema, a kada su upitani o tome da li smatraju da će imati problema s muslimanima u budućnosti, dvije trećine je odgovorilo: da“, pojasnio je Rohe. Naposljetku, istakao je da taj strah od islama desničari zloupotrebljavaju.
„Kroz vlastito djelovanje sam uvjeren da postoji svjesnost da se ljudska prava u demokratiji moraju poštovati i moramo to omogućiti svima koji žive na tlu Evrope“, zaključio je Rohe.
Podsjetimo, profesor Rohe je u višednevnoj posjeti Bosni i Hercegovini, što je bila prilika da se upozna i s radom različitih organa Islamske zajednice. Ovom predavanju je prisustvovao i niz predstavnika Rijaseta IZ. Profesor Mathias Rohe je studirao pravo i islamske nauke u Tibingenu i Damasku. Predsjedavajući je Odsjeka za pravo na Univerzitetu Erlangen-Nürnberg i direktor Erlangenskog centra za islam i pravo u Evropi. Stalni je učesnik Njemačke islamske konferencije i međureligijskog dijaloga. Autor je brojnih publikacija o islamu u Njemačkoj i Evropi te modernom razvoju islamskog prava.
Bila mi je posebna čast latiti se prijevoda romana Boje višnje mog kolege i dragog prijatelja akademika Enesa Karića, dugogodišnjeg profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, publiciste, esejiste, znanstvenika i, iznad svega, jednog od vodećih teologa na ovim prostorima, i, bez sumnje, najpoznatijeg i najprisutnijeg egzegetu kur’anskog teksta na Balkanu, pa i šire. Njegova bibliografija stručnih i izvornih radova i književnih ostvarenja svakodnevno se povećava, pa se stječe utisak da čovjek ne može da pročita – naročito u ovom faktografijom preopterećenom vremenu – onoliko koliko Enes Karić može napisati. Prisutan je ne samo u Bosni, već u velikom broju renomiranih časopisa na njemačkom, engleskom, arapskom, albanskom i turskom jeziku, a fokus interesovanja njegovih rasprava predstavljaju aktuelne teme koje se odnose na egzistencijalna pitanja vezana za religijski identitet, o dijalogu među svjetskim religijama, o odnosu islama prema drugima, a napose prema kršćanstvu i judaizmu, o savremenim reformističkim konceptima u islamskom svijetu i kod nas, te o mnogim aspektima islamske tradicije u Bosni i drugo. Međutim, posebno treba naglasiti da je njegov najplodotvorniji zahvat na području kur’anskih studija i književnih ostvarenja. Samo jedan uzgredni pogled na veliki dio njegovih naučnih i književnih ostvarenja, dostupnih i na internetu, ukazuje da Enes Karić ne problematizira pitanja o kojima raspravlja – koja su odveć kompleksna – već u njima unosi sadržaje koji otvaraju perspektive. I književna ostvarenja i teološke i kulturološke rasprave jesu prospektivni, u svojoj biti otvaraju i nude mogućnosti, ruše zidove ideja - stereotipa, naslijeđenih floskula, jednom za svagda datih, a ne zadatih, interpretacija „vječnih istina“o kojima smo zajedno učili i jedan drugom ih predstavljali u Gazi Husrev-begovoj medresi i na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Opsežna i mnogovrsna bibliografija Enesa Karića zaista svjedoči o njegovoj trudoljubivosti koja traje u kontinuitetu od vremena njegova uređivanja Zemzema u Medresi pa do danas.
Ono što posebno želim da naglasim – pored svih dosadašnjih ogleda o njegovim književnim djelima od renomiranih književnih kritičara i publicista – jeste neprikosnovena činjenica, koju lično svjedočim, o događaju koji nužno prati Enesa Karića: svi njegovi radovi u prvim medresanskim danima bili su obilježeni književnom ambicijom koja je započela s jednom pričom objavljenom u Preporodu, a zadnjih deset godina je oživljenja ili raskrita objavljivanjem nekoliko romana s izvanrednim književnim darom i pregnućem o kojem su književni kritičari rekli ono što su imali reći. Ono što želim naglasiti je sljedeće: između te medresanske priče i današnjih romana, obimnog sadržaja, objavljivanih svake dvije godine po jedan, zadnjih deset godina, posreduje njegov nepresušni intelektualni napor, potpuno prožet samorefleksijom o kome slobodno mogu kazati da je dostigao stepen zasićenosti, do kog rijetko ko uspijeva prispjeti u oblasti kojom se bavi, a imajući u vidu, pri svemu tome, njegove eruditski potkrijepljene hermeneutičke tekstove o kur’anskim sadržajima, supstancijalne teološke uvide, lucidni prijevodi velikog broja djela, uključujući i prijevod Kur’ana, te značajne prospektivne koncepte... sve ovo nije bilo dovoljno da zatre njegovu unutarnju potrebu, njegov književni dar, pa se ponovo morao vratiti književnoj čežnji koja je duboko stršila u njemu. Malo je onih koji se u starijim godinama navraćaju na teme od književne, mističke i eseističke naravi, tragajući u njima za - ili bolje kazano, prisjećajući se - onom supstancom koja izmiče svim suhoparnim, svakodnevnim ili nekakvim krutim intelektualnim nastojanjima u kojima neki iznalaze svoju satisfakciju. Definitivno, ne radi se o slučajnosti već je riječ o događaju kojem se ne može odoljeti, a taj događaj u formi samorefleksije Enes Karić nalazi i ostvaruje u književnosti, tražeći u njoj odgovore na egzistencijalna pitanja koja potresaju čovjekov život u samom temelju.
Otuda i ovaj roman koji se nudi čitalačkoj javnosti na makedonskom jeziku – pored do sada objavljenih romana Meše Selimovića Derviš i smrt i Tvrđava – emanira i svjedoči jedno locirano vrijeme i prostor, u jednom bosanskom selu, u kojem se isprepliću događaji koji potresaju ne samo bosanskog čovjeka već i svakog čovjeka. Roman obiluje višeslojnim sadržajima pjesničkog mišljenja koji su predmet znatiželje različitih profila mislilaca o kome su dali svoje ocjene književni kritičari. Ono što je posebno izazvalo moju znatiželju tiče se nekoliko egzistencijalnih pitanja koja Enes Karić nuzgredno dotiče i koja nije mogao izbjeći: problem smrti, da li je smrt duboko ukopana u čovjekovom bitku ili se ona javlja kod čovjeka izvana, preko rijeke Bile, udarci sudbine koji nisu ničim izazvani i posredovani, neizvjesnost s kojom se čovjek svakodnevno sučeljava, „granične situacije“kojima se čovjek ne može otrgnuti, čuđenje pred životnim izazovima, težina vremena i događanja u njemu, očaj i nevidljive sile nepoznatog, besmisao ratova koji udaraju na zidine Bosne i bosanskog čovjeka, pesimizam i svakodnevni udesi... i mnoga druga pitanja koja svjedoče o upućenosti Enesa Karića i u ona pitanja koja pokreću filozofsko mišljenje i iznova vraćaju čovjeka samorefleksiji. Međutim, kroz sva ova pitanja bez kojih je skoro nemoguće napisati dobar roman, strši i jedna optimistička vezivna ideja pred kojom mnogi likovi, drugih romana, ne uspijevaju uvidjeti ne samo vedrinu smrti već i vedrinu života. Ta vezivna ideja na kraju će pobijediti i smrt i život, i muku i jadanje, ono glavno pitanje Huseina Karića u romanu „gdje si bio Huso – nigdje, šta si radio Huso – ništa“, a to je vjerovanje u jednog Boga koje će ipak, na koncu, izvući čovjeka iz vrtloga udesa i stradanja i uzvisiti u vječnost vedrog i smirenog srca. Vraćanje ovoj vezivnoj ideji, kojom okončava život svakog od stradajućih likova u romanu Boje višnje, pri čemu se čovjekova samorefleksija otvara refleksiji o Bogu (talkin), vješto izbjegava naizgled kontradiktorni naslov romana koji ne odgovara događajima i udesima u Višenjevu, no na unutarnjem planu sve te udese i težine u jednom bosanskom selu – preko kojih ono postaje i „globalno selo“– Enes Karić doživljava kao vedrine, i samo ovaj aspekt opravdava naslov romana, jer se definitvno radi o autoru koji u svakoj svojoj muci i muci drugoga unosi svoju vedrinu koja slijedi njegovo lice od kako sam se upoznao s njim i takvog ga doživljavam.
Enes Karić i dalje nastavlja sa svojim pisanjem, suprotstavljajući se ugrušenoj misli i zakoravljenom znanju, o aktuelnim pitanjima koje danas muče „malaksali ummet“, više nego što je to do sada činio, jer takav nemiran duh nije u stanju zadržati potrebu za pisanjem koja svjedoči da se radi o jednom načinu ili modusu življenja. Pisati, istraživati i u svemu tome otvarati perspektive i nuditi nove mogućnosti, glavne su karakteristike njegovog duhovnog rada. On je među rijetkim intelektualcima koji ne posustaje u svom radu, već svaki dan, u svakoj prilici, suživljava se s onim što izaziva potrebu da se predstavi u književnom žanru, koji kod njega, za razliku od mnogih, ne može da ishlapi. Radi se o potrebi koja je primarna u odnosu na sve druge životne potrebe.
I na kraju neka ovaj prijevod i njegovo objavljivanje na makedonski jezik bude i jedno slovo pohvale i priznanje za sve ono što čini na duhovnom planu, a povodom njegovog četrdesetgodišnjeg intelektualnog i prosvjetiteljskog života koji će, voljom Božijom, trajati još mnogo godina.
Koristim ovu priliku da uputim zahvalnost i prof. dr. Lidiji Drakulevskoj, profesorici komparativne književnosti na Katedri za makedonski jezik za njeno poboljšanje prijevoda kao i renomiranoj izdavačkoj kući Logos A koja je izrazila želju da objavi ovaj vrijedni roman na makedonskom jeziku.