Sistem treba graditi, a ne razgrađivati

Dva momenta su interesantna. Prvo, ako uzmemo u obzir da je ključni uslov za obavezu izdvajanja zekata nisab i ako znamo kolika je trenutna visina nisaba, pa prostom matematikom izračunamo najmanji iznos koji se, kao zekat, mora izdvojiti, jasno je da dobar dio, da ne kažem većina, naših džematlija nije u kategoriji obaveznih davalaca zekata. Nekako sam siguran da upravo oni koji nisu obavezni dati zekat nastupaju najžustrije u svojim polemikama i atacima. Drugo, svi poznajemo bar ponekog pojedinca ili organizaciju koji, mimo Islamske zajednice, rade na ukupljanju zekata. Možda mi je promaklo, ali nisam zapazio da su se takvi pretrgli transparentnošću kad je u pitanju raspodjela ukupljenog. A, iskreno, i što bi, kad im to gotovo niko i ne traži. Ovim apsolutno ne imputiram tezu da Islamska zajednica ne treba biti transparentnija. Ne da treba, nego mora. Islamska zajednica je sistem, a tamo gdje nema sistema, ima anarhije i “može svakako” djelovanje. Ima li potrebitih u našim džematima do kojih ta sredstva neće doći? Ima. Šta je, onda, rješenje?

Rješenje je, najprije, podržati Bejtul-mal, a onda pratiti i biti korektiv konačnoj realizaciji ove akcije. Rješenje je uporno ukazivati svojim džematskim odborima, imamima i medžlisima na ljude koji su u stanju potrebe i mimo ramazana. Da, potrebite džematlije se uz ramazan imaju na umu - godinama svjedočim tome - ali ih se mimo ramazana malo ko sjeti.

Da, srca nam smekšaju, pa ih uz ramazan obradujemo svojim vitrama, ali, ruku na srce, hoćemo li ih se sjetiti u ševvalu, redžebu, muharremu...? Svjedočim i tome da ih se Islamska zajednica sjeti i tada. Islamska zajednica je sistem, kakav-takav, ali sistem, a sistem treba graditi, a ne razgrađivati. O učincima Bejtul-mala ću kazati samo da, koliko god je do sada moj povratnički medžlis sakupio, bar duplo više nam se vraćalo iz zajedničkog fonda. Bez tih sredstava teško da bismo mogli funkcionisati i teško da bi se ezan redovno čuo, i na Jablaničkom i na Ramskom jezeru.