Ramazan: Mjesec promišljanja, razbuđenja i obnove

Marshall G. S. Hodgson, u svojoj knjizi The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization (Pothvat islama: savjest i historija u svjetskoj civilizaciji), predlaže trodijelni model za razumijevanje islamskog religijskog iskustva. On tvrdi da je za razumijevanje duha islama neophodno shvatiti “pobožno vjersko iskustvo i ponašanje” istodobno. Za razumijevanje duha kur’anske poruke čovječanstvu dobar je primjer post u ramazanu.

Iako muslimani smatraju post vjerskom obavezom koju je Allah odredio, mi [također] vjerujemo da se nahode brojne svrhe i mudrosti u postu. Ramazan stoga ima dalekosežna značenja i pouke za sve nas. Pokušat ću sažeti neke od ovih glavnih mudrosti posta. Pri tome sam prvenstveno konsultirao i koristio traktat Saida Nursija o ramazanu. Nursi je jedan od vjerovatno najutjecajnijih muslimanskih mislilaca u Turskoj u 20. stoljeću.

Nursi ističe da je ramazanski post jedan od najistaknutijih stubova i najvećih simbola islama. Mnoge njegove svrhe odnose se na Božije gospodarenje i zahvaljivanje [Njemu] za blagodeti, kao i na individualni i kolektivni život čovječanstva, samoobrazovanje i samodisciplinu. Zatim, on ocrtava mudrost ramazana na sljedeći način:

Prvo, plemeniti Kur’an, Božija riječ, objavljena je čovječanstvu u mjesecu ramazanu (Kur’an, 2:185). U skladu s tim, izbjegavati niske zahtjeve ega i trivijalnosti i prikučiti se stanju meleka uzdržavanjem od hrane i pića kako bi na najbolji način pozdravili to nebesko uzdarje znači postići sveto stanje.

Kao muslimani, za vrijeme ramazana, mi učimo, čitamo i slušamo Kur’an kao da je tek objavljen. Trudimo se osluškivati Božije obraćanje kao da ga čujemo od našeg voljenog poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) - zapravo, od meleka Džibrila, ili od samog Allaha. Zatim nastojimo živjeti pune implikacije takovrsne izvjesnosti. Nastojimo sve dane našeg života nositi Kur’an u našim srcima, i dozvoliti mu da nas preobrazi iznutra i postane naš karakter.

Profesor Aref Ali Nayed nas podsjeća da je Kur’an poput stanovnika kuće koji je pretvara u “dom” živeći u njoj i održavajući je. Također znamo da će se bez Kur’ana naše srce, um i tijelo srušiti baš kao što napuštena kuća na kraju propadne. Stoga, tokom ramazana pozivamo Kur’an da se nastani u našim srcima, i da na kraju postane naš habitus. Međutim, mi ne čitamo Kur’an samo onako kao što bismo čitali intelektualno stimulativne i uzbudljive knjige, niti ga recitiramo na način poezije. Umjesto toga, mi ga recitiramo na vrlo poseban način koji se naziva ‘tilavet’.

Drugo, post nas uči da budemo zahvalni na blagodatima Allaha, dž.š. Allah je stvorio lice Zemlje u obliku trpeze natrpane svakojakim blagodatima. Na ovaj način Allah nam pokazuje savršenstvo Svoje milosti i samilosti. Ljudska bića ne mogu jasno razlučiti stvarnost ove situacije sve dok su u sferi uzroka ili zakriveni velom nepažnje, te ponekad to zaborave. Zahvaljivati Allahu znači prepoznati da blagodati dolaze direktno od Njega; to znači cijeniti njihovu vrijednost i uočiti vlastitu potrebu za njima.

Treće, post u ramazanu je, dakle, ključ istinske, iskrene, opsežne i univerzalne zahvalnosti. Jer u drugim razdobljima u godini, većina onih koji nisu u teškim okolnostima ne shvaćaju vrijednost mnogih blagodati jer ne osjećaju stvarnu glad. Međutim, tokom ramazana svi, od bogatih do onih potrebitih, iskazuju neku vrstu zahvalnosti kroz razumijevanje vrijednosti tih blagodati. Kako se približava zalazak sunca, pokazuju pobožni stav kao da su pozvani na kraljevski banket, čekajući zapovijed “Naklonite se i sebi pomozite!”

Četvrto, također ima neke mudrosti u postu s gledišta društvenog života čovječanstva. Ljudska bića nisu jednaka u pogledu sredstava za život. Međutim, kako naglašavaju Kathleen i McGinnis, «pravda svakoj osobi daje pravo na osnovne ekonomske potrebe za život, jer je Bog stvorio resurse Zemlje za razvoj svih osoba». Stoga Uzvišeni Allah poziva bogate da pomognu siromašnima, kako bi kroz glad koju proživljavaju u postu istinski razumjeli bolove i glad koju trpe siromasi.

Peto, ljudski ego zaboravlja sam sebe zbog nemara. Skloni smo ne vidjeti svoju potpunu nemoć, potrebu i nedostatak u sebi. Međutim, post budi i one najnepažljivije i najtvrdokornije na svoju slabost, nemoć i oskudicu. Posredstvom gladi, oni misle na svoje želuce; razumiju potrebu u tome.

Šesto, post je ljekovita tjelesna i duhovna prehrana najvažnije vrste. Kada ljudski instinktivni ego jede i pije kako mu se prohtije, to šteti i našem fizičkom i duhovnom blagostanju. Gurui dijetalnih programa dobar su dokaz za to. Post nas uči samodisciplini i potpunoj kontroli nad našim fizičkim i duhovnim blagostanjem.

Sedmo, post je također demonstracija jedinstva muslimana. Cijela muslimanska zajednica (ummet) posti zajedno u jednom istom mjesecu. Poistovjećujemo se jedni s drugima u našoj poslušnosti Bogu. To nam daje novi osjećaj zajedništva i udruživanja. [Nursi, Bediuzzaman Said, (1994). O ramazanu, zahvalnosti i štedljivosti].

Zapadni putnici u muslimanske zemlje uvijek su preplavljeni utjecajem ramazana na muslimanska društva. Kada je Muhammad Asad posjetio Kairo 1924. godine, svojim očima se osvjedočio u razbuđujuću, transformacijsku i obnoviteljsku moć ramazana. Bio je austrougarski muslimanski novinar, putnik, pisac, mislilac, diplomat i islamski učenjak židovskog porijekla. Smatran je jednim od najutjecajnijih evropskih muslimana 20. stoljeća. Njegovo prvo zapažanje o ramazanu je sljedeće:

Trećeg dana po dolasku, u zalazak sunca, čuo sam prigušeni zvuk topa s Citadele. U istom trenutku krug svjetla pojavio se na najvišim galerijama dvaju minareta koji su okruživali Citadelu. A sve se to zbilo jer je mladi polumjesec najavljivao novi mjesec (jer islamski kalendar ide po lunarnim mjesecima i godinama), a taj mjesec je bio ramazan, najsvečaniji mjesec u islamskoj godini.

On obilježava vrijeme, prije više od hiljadu tristo godina, kada je, prema predaji, Muhammed primio prvu objavu Kur’ana. Svakog muslimana u ovom mjesecu očekuje strogi post. Muškarcima i ženama, osim onih bolesnih, zabranjeno je jesti i piti (pa čak i pušiti) od trenutka kada prvi tračak svjetlosti na istočnom horizontu najavi nadolazeću zoru, do zalaska sunca: trideset dana.

Tokom ovih trideset dana stanovnici Kaira obilazili su užarenih očiju, kao da su uzdignuti u sveta područja. Kroz trideset noći čula se pucnjava, pjesma i povici, dok su sve džamije do zore svijetlile. Naučio sam da je dvostruka svrha ovog mjeseca posta. Čovjek se mora suzdržati od hrane i pića da bi u vlastitom tijelu osjetio ono što osjećaju siromašni i gladni: tako se društvena odgovornost ukucava u ljudsku svijest kao religijski postulat.

Druga svrha posta tokom ramazana je samodisciplina - aspekt individualnog morala, snažno naglašen u svim islamskim učenjima (kao, naprimjer, u potpunoj zabrani svih opojnih sredstava, što islam smatra prelahkim putem za bijeg od svijesti i odgovornosti). U ova dva elementa - bratstvu ljudi i individualnoj samodisciplini počeo sam nazirati obrise islamskog etičkog pogleda. [Asad, Muhammad, (2004). Put u Mekku, str. 187-189].

Neka nam Allah pomogne da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i da Ga ispravno obožavamo, te da svoj ramazan završimo oprostom, milošću i empatijom.