Koliko su bašta napustili: Priča o diskontinuitetima i kontinuitetu djelovanja prof. dr. Fikreta Karčića
Dana 16. marta navršavaju se dvije godine od smrti prof. dr. Fikreta Karčića. Njegovo odsustvo osjeti se svakodnevno, a u javnoj sferi naročito u vrijeme kriza, kojih, nažalost, ne nedostaje niti na globalnom niti na lokalnom nivou.
Tokom protekle godine, tragajući za njegovim neiscrpnim naslijeđem, naišla sam na pjesmu „Lavlje dvorište (koliko su bašta napustili)“, objavljenu u “Preporodu”, koju je napisao kao učenik IV razreda Medrese. Pjesma je govorila o progonu muslimana iz Španije i gubitku Granade: „Mjesto lava kamen stoji, hladna voda snove sniva, o jednom davnom dobu, prohujalom vjekovima“.
Zadivljujuće je, iako, poznavajući profesora Karčića, ne i iznenađujuće, da su teme koje su zaokupljale njegov naučni i publicistički rad tokom četiri decenije, jednako ga zaokupljale i kao osamnaestogodišnjaka, učenika srednje škole. O muslimanskoj Španiji, a naročito Granadi, pisao je posebno u posljednjih nekoliko godina života, kada je Bosna i Hercegovina tonula u sve dublju krizu, a pouke iz historije Granade, pred njen pad, sve očitije.
Tako je u nekoliko posljednjih tekstova objavljenih u ovom listu ukazivao na lekcije iz Granade, analizirajući i rezimirajući djela britanskog hispaniste i arabiste Leonarda Patricka Harveya (1929–2018), za kojeg je istakao da je napisao najvažnija djela o historiji muslimanske Španije na engleskom jeziku. To su dvije knjige: “Islamska Španija, od 1250. do 1500.“(Islamic Spain, 1250 to 1500, Chicago, London, The University of Chicago Press, 1990) i “Muslimani u Španiji, 1500–1614” (Muslims in Spain 1500–1614, Chicago, London, The University of Chicago Press, 2006).
Sjećam se kako je s oduševljenjem govorio o tim djelima, kao klasicima koje treba imati u kućnoj biblioteci, mnoštvu i važnosti izvora koje je autor koristio za rekonstrukciju prošlosti muslimanske Španije, i novim perspektivama i pogledima koje je dao. Bila je, kao i uvijek, nadahnjujuća njegova potraga za znanjem i vrednovanje znanja.
Posljednje lekcije iz Granade
U prvom tekstu „Ko se sjeća Granade“objavljenom 1. maja 2021. tematizirao je političku i društvenu krizu u Bosni i Hercegovini, ističući da bi komparativni historičari u budućnosti mogli uočiti brojne sličnosti između historije Granade i Zapadnog Balkana i Bosne i Hercegovine u 21. stoljeću. Neke od sličnosti na koje je podsjetio profesor Karčić bile su: “konstantno sužavanje teritorije na kojoj su živjeli muslimani”, što je između ostalog “vidljivo i iz imena mjesta u andaluzijskim pjesmama, mjesta o kojima se pjevalo a u kojima su već odavno živjeli drugi ljudi”; zatim, “međusobne podjele i intrige koje su morile Granadu u doba dekadence,” kada su “favoriti i klijenti bili važniji nego učeni i sposobni”, te promjene “percepcije i samopercepcije muslimana i njihovih protivnika”, kada su “Kastiljanci sebe zvali vukovima a muslimane ovcama”, a muslimani “izgubili samopercepciju hrabrih boraca, kao što su bili oni koji su se iskrcali s Tarik ibn Zijadom 711. godine”.
U narednom tekstu “Apeli za pomoć: još jedna priča iz Granade” posebno je ukazivao na problematičnost oslanjanja vlasti Granade na vanjsku intervenciju, osvrćući se na djelo historičara Hugha Kennedyja “Muslimanska Španija i Portugal: politička historija al-Andalusa” (Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus, London- New York, Routledge, 1996). Tako opisuje da kada su Granađani tražili pomoć od egipatskog memlučkog vladara 1487. on je poslao dva fratra iz Crkve sv. Groba u Jerusalemu s pismom kastiljanskim kraljevima da poštede Granadu. Primivši izaslanike s počastima, kralj Ferdinand je odgovorio da će “građanska i vjerska prava muslimana biti poštovana kada se predaju”, a pisama više nije bilo.
Kao pouku iz ove epizode tragične historije Granade, profesor Karčić je istakao da se vanjska politika niti jedne zemlje ne treba zasnivati na tuđoj humanitarnoj intervenciji, da su države od kojih se traži pomoć suočene s kompleksnim odlukama i da će odluka o intervenciji zavisiti od “trenutne geopolitičke situacije, prioriteta u vanjskoj politici a zatim i od stvarnih operativnih mogućnosti da se pomoć pruži.”
U trećoj kolumni posvećenoj Granadi i lekcijama iz njene historije iz juna 2021. profesor Karčić daje odgovor na pitanje kako se ponašala politička elita pred pad Granade, koja se u 15. vijeku “mogla odbraniti od vanjskih napada, ali ne i od unutrašnjih podjela u arapskim izvorima označenih kao smutnja (fitna)”. To se, između ostalog, ističe, ogleda u činjenici da se aristokratija najviše brinula za očuvanje svojih posjeda, a ne za narod, što je naročito “vidljivo iz ugovora o predaji pojedinih tvrđava i gradova koji su pali prije samog grada Granade”; zatim u nespremnosti političke elite za preuzimanje odgovornosti za ključne odluke, te ulozi uleme samo kao “dijelu uglednika kojima političke vlasti saopštavaju svoje odluke”.
Posljednji Maurov pogled
Izgnanstvo i progon muslimana Španije često je koristio kao paradigmu za razumijevanje progona muslimana iz drugih dijelova svijeta, a naročito Balkana. U listu Vilajet, u Australiji, 2001. napisao je kratak zapis o Ibrahimu Pečeviju, čije je dvotomno djelo “Historija” (Tarih-i Pečevi) ocijenio “jednim od najvažnijih izvora za historiju Osmanlijske Države za period između 1520–1640.” Djelo je, ističe profesor Karčić, “napisano na osmanlijskom turskom jeziku a bazira se na brojnim izvornim dokumentima, svjedočenjima učesnika u historijskim događajima i hronikama a govori o osmanlijskom prisustvu u centralnoj Evropi od doba sultana Sulejmana Kanunija do Murata IV”. Njegova posebna vrijednost ogleda se u tome što se “nije ograničio samo na osmanlijske izvore nego je uključio i “drugu stranu” – evropske mađarske autore”.
Osim osvrta na njegovu “Historiju” dao je i kratak biografski zapis o Pečeviju. Bio je rođen u Pečuyu, u prekodunavskoj Mađarskoj, dok je bio u sastavu Osmanske Države (1543-1686). Kao i mnogi stanovnici tadašnjeg Pečuya, i ostalih dijelova Budimskog beglerbegluka bio je bošnjačkog porijekla. Nakon što se povukao “iz svijeta osmanlijske vojne i administrativne klase” u koju ga je uveo daidža Ferhad-paša Sokolović, koji je o njemu brinuo nakon što mu je umro otac, pozne godine proveo je pišući svoju “Historiju”.
Svoj kratki zapis o Pečeviju, profesor Karčić završava riječima:
“Preselio je na ahiret 1649. ili 1650., nepune tri decenije prije nego što će njegov rodni grad biti izgubljen. Muslimani Pečuya, koji su tada izbjegli mač, krenuli su putem prema jugu; prema Bosni i preostalim muslimanskim teritorijama. Hidžret se nastavljao; kolone volovskih i konjskih zaprega, snena djeca, prepečeni hljeb koji su nane spremile da može trajati do prvog sigurnog utočišta, ključ iz kuće i “posljednji Maurov pogled”. Ibrahim efendi Pečevi nije bio tu da zapiše taj dio historije. Ona je ostala u usmenoj tradiciji bošnjačkih porodica koje nose imena mjesta iz svog nekadašnjeg zavičaja: Budim, Kaniža, Čepel, Pečuj.”
Moja Granada
Dok sam kao Fulbrightov stipendista provodila semestar u Sjedinjenim Američkim Državama u drugoj polovini 2021. i početku 2022. poslala sam profesoru poruku naslova „Dvije lijepe vijesti.“Vijesti su se odnosile na to da sam dobila stipendiju za predavanja na Univerzitetu u Granadi i da je moje mišljenje o tada zastrašujućoj političkoj krizi u domovini, koja je proizvodila neprospavane noći u Americi i strah od buđenja – jer su izgledi da ću svakog jutra pročitati da je opet rat bili vjerovatniji nego ikada – prihvaćeno za objavljivanje u jednom svjetskom mediju. Odgovorio mi je da mi čestita na obje vijesti, a posebno na Granadi. Bio je među prvim osobama kojima bih javljala takve vijesti, jer im se naročito radovao. Po povratku iz SAD-a, sredinom februara 2022., javio mi je da u dogovorenom terminu ne može doći jer se nije osjećao dobro i da je test na COVID-19 pokazao prisustvo virusa. Od tada smo komunicirali putem emaila i SMS-ova. Nisam stigla da mu ispričam sve utiske i opservacije iz Amerike koje sam brižljivo pamtila i birala za razgovor na jednom od naših susreta. Dva mjeseca kasnije hodala sam ulicama Granade, suočavajući se s gubitkom istinskog prijatelja, uzora i učitelja, dok je istovremeno svaki kamen podsjećao na njega. Na neispričane priče o talozima historije, koje je samo on, zahvaljujući nepreglednom znanju za kojim nikada nije prestao tragati, mogao ispričati.
Pri tome, morila me još jedna misao, još jedan žal. To što nikada nije imao priliku posjetiti Granadu i što se njegovi planovi za proputovanjem Andaluzijom, s voljenom suprugom Hamidom – bez koje nije želio niti htio ništa i nigdje – nisu ostvarili.
U pokušaju da odagnam tu misao, koja mi je naročito teško padala, pomislila sam da je možda bolje što nije vidio iskorijenjenost, odsustvo i tragove nekadašnjeg postojanja, zbog čega je toliko dugo i tako snažno bio zaokupiran Granadom. Možda bi mu isuviše teško palo, pomislila sam. Kao što nikada nije mogao vidjeti ni svoj rodni Višegrad, koji je, nakon posljednjeg vala progona i pokolja bošnjačkog stanovništva, bio obilježen istim odsustvom i iskorijenjenošću.
„Bistri potok sa planine, na gromadi sive stijene, ukleso je vječni pomen, izgnaniku iz Granade“(Fikret Karčić, uč. IV r. Medrese)