LICEMJERSTVO

duhovno-društvena bolest

Nijedan grijeh Kur’an tako silno ne portretira kao licemjerje, hipokriziju (grč. – pretvaranje, licemjerstvo). Zaista, nijedan grijeh tako očigledno ne pokazuje šejtansko posunovraćenje čovjekove ličnosti kao što to čini licemjerje. Dok drugi čovjekovi grijesi proizilaze ili od nekog nesvjesnog pokreta njegove prirode, ili od zle navike, ili od strasti koje čovjekom ovladavaju, licemjerje je uvijek svjesno i proračunato pristajanje na zlo. Munafik je uvijek proračunat, sve mjeri prema vlastitoj skrivenoj namjeri, njegovo lice je – bezlično. Zato je licemjerje ne samo grijeh dvoličnosti, već, u samoj srži predstavlja udaljenost od Uzvišenog Boga.

Kur’anski koncept nifaka/ dvoličnosti je dosta složeniji od našeg razumijevanja licemjerstva kao ljudske osobine. Većina kur’anskih ajeta o nifaku aludira na društvene relacije. Na kur’anskim stranicama, ova društvena bolest se spominje kada je posrijedi borba, podjela zekata, ratnog plijena, zadobivanje autoriteta u narodu te u mnogim drugim društvenim relacijama. Upravo u tim trenucima se pojavljuju razna spinovanja i taktiziranja od strane munafika. Ovo je vrlo važno za razumijevanje nifaka jer se počesto misli kako je to duhovna bolest koja pogađa (samo) pojedinca bez ikakvih društvenih implikacija. Nifak danas ima itekako političke, intelektualne, religijske i mnoge druge implikacije (prijateljske, komšijske, rodbinske, itd.).

Iz kur’anskog kazivanja o nifaku je sasvim vidljivo da se razornost ponašanja munafika u društvenim odnosima ogleda u sljedećem:

nifak je opasna društvena bolest (kada je u pitanju nifak, stalno su prisutne najmanje dvije strane);

munafik je osoba koja stavlja u istu ravan svoje interese i interese društva;

munafik razara stabilnost zajednice kroz prevlast ličnog nad općim interesima.

Nifak je vrlo teško pozicionirati na individualnom, ali i kolektivnom nivou. Naravno, niti je lahko nekog imenovati munafikom, niti će iko prihvatiti da ima osobine nifaka, niti možemo olahko kazati da je određeno društvo ušlo u djelokrug ove opasne duhovne bolesti. Pa i Kur’an ne imenuje poimenice munafike, već ističe njihove osobine. Napokon, sve objavljene religije, etika, filozofija i svaki normalan čovjek na Zemlji osuđuju licemjerstvo kao vrlo opasnu duhovnu bolest. Licemjerstvo je problematično u tom kontekstu u bilo kojem obliku i nivou:

Na individualnom nivou (nifak u pojedincu stvara teške lomove između idealnog – onog što uči vjera i samih činova tj. realnog ponašanja). Munafik je razapet između ta dva svijeta. Upravo zbog toga su licemjeri nesretni ljudi.

Na kolektivnom planu licemjerstvo se pojavljuje kao konsolidirano, struktuirano licemjerje na svim nivoima društva (npr. na političkom, religijskom i svakom drugom planu) kada se ideali određenog kolektiva ne poklapaju sa realnim životom u društvu. U tome slučaju sve se svodi na proklamiranje nekih vrijednosti i propisa koji postoje samo u riječima, bez konkretnih djela.

Društvo koje se gradi u ambijentu licemjerstva u međuljudskim odnosima otvara prostor za: laž, prevaru, iznevjeru povjerenja, obećanja i pretjerivanje. Naravno da društvo u kojemu se nastani nifak postaje nestabilno i bolesno. Ako pretpostavljeni na čelu društvenih institucija dopuste da se ova bolest razvija među radnicima, posljedica je stvaranje ambijenta u kojem prosperiraju samo grobari ljudskih duša. Ako u porodičnim i bilo kojim drugim relacijama imamo klice nifaka, vrlo brzo će doći do destabilizacije i zahlađenja međuljudskih odnosa.

Kur’ansko-hadiski tekstovi idu ka pročišćenju – kako na individualnom, tako i na društvenom nivou – od ove opake bolesti. Čovjek se mora osloboditi svih oblika licemjerstva jer je samo slobodan duh spreman za autentičnu vjeru, kao što je društvo oslobođeno od licemjernih proklamacija spremno izrasti u zdravo društvo. Akaidski stav o nifaku

Klasična ulema drži da je nifak srčana bolest koja utječe na kvalitet čovjekove spoznaje, a u konačnici može odvesti u nevjerovanje/ kufr. Ako čovjek potpuno slobodno, bez prisiljenosti i pri zdravoj pameti dvolično/ licemjerno vrši ibadete (npr. radi nekog interesa, a ne isključivo u ime Božije), on čini kufr.

Akaidski učenjaci su bili vrlo izričiti kada je riječ o nifaku. Ahmed b. Hanbel kaže da nifak predstavlja kufr, nevjerovanje u Allaha, dž. š. Zašto? Munafik robuje nekom drugom pored Njega, pri čemu javno ispoljava islam poput onih koji su živjeli u vrijeme Poslanika, a.s., a u principu robuje stvorenjima radi svog interesa. Zato Ahmed ibn Hanbel kaže u svojoj Akaidskoj poslanici: “Dvoličnjaštvo – nifak je nevjerovanje u Allaha, drugim riječima, dvoličnjak ne vjeruje u Allaha i robuje nekom drugom pored Njega – pri čemu javno ispoljava islam, poput onih koji su živjeli u vremenu Allahovog Poslanika, Allah ga blagoslovio i podario mu mir.”

Međutim, koliko su klasični akaidski učenjaci bili oprezni i dalekovidni, vidimo na primjeru Ahmeda b. Hanbela, koji nadalje objašnjava svoj stav o nifaku: “Na ovo se ne odnose hadisi u kojima je kazano: Kod koga budu tri stvari, taj je munafik…” Ovdje se radi se o dobro poznatom hadisu koji opisuje munafike. Hoćemo kazati da je Ahmed ibn Hanbel bio dalekovidan u svojim promišljanjima. Ustvari, postoje djela koja ukazuju i vode ka grijehu s jedne, te postoji sama uvjerenost čovjeka u opravdavanju određenog grijeha, s druge strane. Osobine spomenute u hadisu vode u opasan grijeh:“Kod koga se nađu sljedeće četiri osobine taj je pravi munafik, a kod koga se nađe neka od ovih osobina onda taj ima osobine munafika, i takav će ostati sve dok ne ostavi tu osobinu: kada mu se nešto povjeri on iznevjeri, kada govori laže, kada obeća ne ispuni, i kada se raspravlja bestidno se raspravlja” (Buharija i Muslim).

Ciljani nifak u ibadetima je grijeh iz uvjerenosti – vodi kufru. Ovo je na tragu Ebu Hanife, koji nifak iz uvjerenosti smatra teškim neoprostivim grijehom poput širka.

Na razini vršenja obreda, nifak je simulacija, zavaravanje, pretvaranje, prevara, glumljenje, prividna pobožnost, čak i lažno plakanje i lažne suze, a ustvari je riječ o lažnoj vanjskoj formi. Kur’an govori da onaj koji grubo odbija jetima i ne podstiče da se jadnik i siromah nahrane poriče svoju vjeru. U istom poglavlju Ma’un kaže: “... teško li se onim klanjačima koji namaz svoj nehajno, nemarno klanjaju, koji se klanjajući samo pretvaraju, pokazuju i

da budu viđeni i dobročinstvo sprečavaju i nikom ništa u naručje ne daju” (Ma’un, 1–7).

Kako prepoznati ovu bolest?

Munafici/ dvoličnjaci su podijeljene ličnosti, osobe duplog karaktera i hipokratskog ponašanja. Oni jednoj grupi ljudi dolaze jednim licem, drugoj grupi drugim licem. Oni su poput glumca na pozornici – svaku situaciju nastoje odglumiti kao ulogu. U kur’anskom jeziku za takvu ljudsku osobinu se kaže nifak. Zanimljivo je da isti glagolski korijen (n /f /k) je za nifak – licemjerstvo i za dijeliti imovinu – ar. glagol enfeka. Ustvari, osoba koja ne dijeli svoj imetak će ostati podijeljenog karaktera kada je posrijedi vjera. Munafik je osoba podijeljenog morala, karaktera, postupaka, ponašanja i djelovanja u društvenim relacijama. Munafik nikada nema jasan i čvrst stav, nije principijelan, pa se na njega ne možete osloniti niti u jednoj situaciji.

Nifak je definitivno duhovna bolest koja počinje simptomima kao i svaka bolest. Slatkorječivost (lahnu-l kavl) je prepoznatljiv simptom i znak ove bolesti. Ljudi lahke riječi, a praznog, neprirodnog govora pri obraćanju ljudima u konačnici stalno imaju nekakav vlastiti cilj i interes. To su simptomi dvoličnosti. U krajnjoj fazi te slatkorječivosti tačno se može uočiti da licemjer jednostavno prelazi sve granice u ulizivanju, poltronstvu i prodavanju karaktera – sve samo za vlastiti interes.

Jedan od znakova jeste i destruktivnost u poslu i komunikaciji. Munafici su destruktivne ličnosti jer to svekoliko pretvaranje razobličuje kako karakter. Kao takvi, munafici destruktivno djeluju u društvenoj stvarnosti. U Poslanikovim, a. s., predajama vidimo da munafici lažu, spremni su na izdaju i pronevjeru emaneta.

Kur’an ne imenuje poimenično ko su munafici, već ostavlja vjernicima da prepoznaju dvoličnjake po osobinama. Tako

Kur’an i hadis naznačuju nekoliko vrlo bitnih momenata kada je riječ o munaficima:

Munafici će biti na dnu Džehennema – ovo pokazuje težinu i opakost ove bolesti (Nisa, 145). Licemjeri dugoročno neće uspjeti na ovom svijetu. Njihovi partikularni ineteresi neminovno imaju za posljedice velike međusobne nesporazume i samo je pitanje trenutka kada će biti prokazani;

Nifak je duhovna bolest. U većini slučajeva čovjek i ne osjeća da je bolestan dok mu drugi ne ukažu na bolest koju su primijetili u njegovom ponašanju. Munafik ne može otkriti sebe u ovoj bolesti;

Kada Kur’an kaže da munafici nisu ni sa kim (Nisa, 143), onda su oni sami sa sobom, a to je već egoizam. Teška je to bolest – munafik će slagati, prevarati, pronevjeriti, izdati, pretvarati se (pa čak i u ibadetima) samo kako bi njemu bilo bolje i da bi stekao bolji rejting u društvu i zadovoljio goli interes u svojim egoističnim stremljenjima. Kur’an, ukazujući na bolest munafika, kaže da “oni pokušavaju prevarati Boga, ali će On njih prevariti” (Nisa, 142);

Nifak je prisutan u svim društvima procesima, na koncu moguće je prisustvo nifaka u svakom ljudskom postupku (naprimjer, Kur’an govori da kada oni klanjaju, lijeno ustaju na kijam, pretvaraju se pred ljudima kada nešto udjeljuju drugima, itd.). Prema tome, nifak je bolest koja prati ljudsku civilizaciju od samog postanka;

Carstva su, tokom povijesti, razarana klicom licemjerstva na dvoru. Ako pogledamo društvene odnose u širem kontekstu ili međuljudske odnose u našim zajednicama danas, vidjet ćemo da bi mogli biti mnogo bolji kada bismo se otarasili licemjerstva, dvoličnjaštva u postupcima i komunikacijama s drugima. Nekada su ti odnosi nepodnošljivi na svim razinama i to upravo zbog licemjestva;

Munafici su osobe koje tvrde da se drže određenih pravila, normi, standarda i vjerovanja, ali ih uporno krše. To su kolebljivci koji ne pripadaju nikome. Ustvari, oni hoće da ostvare kratkoročnu materijalnu korist i od jednih i od drugih. Oni osciliraju u stavovima i ponašanju između dvije grupe ljudi (muzebzebine bejne zalike), a u suštini ne žele dobro niti jednima – ni onima kojima se dodvoravaju niti onima koje drže u svojoj laži (Nisa, 143);

Čovjek dvoličnog karaktera se kreće u močvarnim i tamnim dubinama ljudske prirode, gazeći tako dostojanstvo – i svoje i drugih. Zato licemjerje nerijetko vodi ka najtežim grijesima;

Za onoga ko licemjerno živi drugi je uvijek prepreka, prijetnja, opasnost, a nikada brat, komšija, prijatelj, radni kolega… Život licemjerja je život u laži. Otuda je licemjerstvo duhovni kukavičluk koji se skriva iza podozrenja prema drugom ili laskanja drugom, a sve radi samo vlastitog interesa.