Da li su ljudi danas neosjetljiviji na nasilje nego prije?!

Nasilje se dešava na iznimno neljudski i brutalan način, a najbolji primjer toga jeste situacija iz augusta mjeseca prošle godine kada se dogodio užasan primjer femicida i nasilja u porodici, a ubistvo žene je prenošeno uživo putem društvenih mreža ili situacija gdje je na brutalan način ubijen otac u porodici pri čemu postoje indikacije da je cijela porodica učestvovala u tome

Svjetska zdravstvena organizacija definiše nasilje kao: “namjernu upotrebu fizičke sile ili moći, ugrožavanja ili stvarno, protiv sebe, druge osobe, ili protiv grupe ili zajednice, što rezultira ili ima veliku vjerovatnoću da će rezultirati ozljedom, smrću, psihičkim ozljedama, nedostatkom u razvoju ili lišavanjem nekoga”.

Svjetska zdravstavena organizacija prema prirodi nasilja rangira i: fizičko nasilje koje predstavlja namjerno nanošenje tjelesnih ozljeda, emocionalno ili psihičko nasilje koje predstavlja najčešći verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda drugoj osobi, seksualno nasilje predstavlja specifičan oblik fizičkog nasilja koje karakterišu neželjeni seksualni kontakti, digitalno nasilje predstavlja specifičan oblik nasilja u digitalnom svijetu koji je uzeo maha u posljednjoj deceniji.

Nasilje je postojalo oduvijek, a osnovni razlog je potreba za dominacijom nad drugima. Kroz ljudsku historiju ratovi su vođeni s ciljem ostvarivanja kontrole nad određenim resursima i teritorijama. Činjenica koja nam dosta toga govori jeste da nikada u svijetu nije postojalo mirnodopsko vrijeme u jednom trenutku na cijeloj zemaljskoj kugli. U našem digitalnom vremenu sve izgleda dramatičnije upravo zbog brzog protoka informacija. Sve počinje od jedinke, tj. nasilnog pojedinca. Osobe s nasilnim oblikom ponašanja su prisutne u svim sferama života i svim društvenim klasama. Zajedničko svim nasilnicima je potreba za kontrolom i moći nad drugima. Imaju slabu samokontrolu, skloni su sukobima, kršenju pravila, prkosu, kao djeca su bili teško “odgojivi”. Izrazito su rigidni u svojim stavovima i razmišljanjima, često su skloni da pogrešno interpretiraju socijalne situacije na način da misle da su uvijek svi protiv njih. Nemaju razvijenu sposobnost kontrole vlastitih emocija zbog čega “lako eksplodiraju”, i u principu imaju nisko samopoštovanje. Kod nasilnika dominiraju sociopatske i narcisoidne crte ličnosti, koje postaju izraženije kod onih osoba koje imaju nepovoljne okolinske faktore. Kada biraju žrtve ustreme se na dosta slabije od sebe, na način da rade po principu “zvjerinja” koje u prirodi uvijek lovi lak plijen koji nije u mogućnosti da im uzvrati. U ulozi žrtve često su osobe sitnije građe, starosno mlađe, po strukturi tihe, mirne, povučene, niskog samopouzdanja, često izopštene iz društva i s preferencijom pasivnog oblika komunikacije.

Agresivnost - urođena ili stečena?

Najznačajnije teorije nastanka nasilja su:

Instinktivističke teorije koje nastanak agresivnog ponašanja objašnjavaju kao reakciju na određenu situaciju. Otac psihoanalize smatra da agresivnost ima biološku osnovu, a svoju je teoriju agresivnosti razvio na tezi o destruktivnom nagonu koji posjeduju sva živa bića.

F-A teorija agresivnosti koja nastanak agresivnog ponašanja objašnjava kao posljedicu frustracije

Socijalne teorije nastanak agresivnog ponašanja objašanjavaju kao posljedicu učenja po modelu

Kognitivne teorije pojašnjavaju da emocionalna reakcija na bilo koju vrstu prijetnje je strah, a odgovor bijeg ili borba

Biološka teorija kreće od ideje da je uzrok agresivnog ponašanja biološko-fiziološka struktura

Tipovi komunikacije

U prirodi susrećemo dva osnovna oblika komunikacije među živim bićima, a to su pasivna i agresivna komunikacija, kod ljudi koji jedini od svih živih bića imaju svijest, javlja se asertivna komunikacija koja predstavlja najuzvišeniji oblik komunikacije baziran na međusobnom poštovanju sagovornika. Nasilje počinje s neadekvatnom komunikacijom, a u standardnom obliku imamo dva sagovornika gdje je jedan pasivan, a drugi agresivan. U takvom odnosu “snaga” pasivni se kontinuirano povlači, dok agresivni napada, to je promjer dijadnog odnosa gdje imamo jasno definiranog nasilnika i žrtvu. U agresivni oblik komunikacije spada široki spektar različitih ponašanja kao što su vrijeđanje, ogovaranje, javno ismijavanje, optuživanje, izdvajanje, ponižavanje, podrugivanje, izopćivanje, udaranje rukom ili nogom, svođenje na seksualni objekt ili vrijeđanje na spolnoj ili etničkoj, klasnoj ili rasnoj osnovi. U situaciji kada imamo čudan spoj “pasivno-agresivnog” tipa komunikacije koji karakteriše verbalno nasilje u smislu cinizma i sarkazma bez mjere u kombinaciji s drugom osobom koja preferira agresivni oblik komunikacije imamo sukob koji je čest u disfunkcionalnim partnerskim odnosima. U situacijama kada imamo dvije osobe s agresivnim oblikom komunikacije, tu imamo kao posljedicu navedenog odnosa otvoreni, često fizički sukob.

Nasilje u BiH

Nasilje je problematika o kojoj se sve više govori, ali je nažalost još uvijek nedovoljno istraženo. U našoj državi nedovoljno je programa za prevenciju i suzbijanje nasilja kako na nivou porodice, tako i na nivou društva. Ne trebamo zaboraviti da je porodica, prema sociološkoj definiciji, osnovna gradivna jedinica svakog društva. Svjedoci smo da je upravo porodica kako našeg tako i društva na globalnom planu u velikoj krizi. U posljednje vrijeme učestalo smo bombardovani vijestima iz crne hronike da se u porodici ili na ulici dogodilo upravo nasilje. Nasilje se dešava na iznimno neljudski i brutalan način, a najbolji primjer toga jeste situacija iz augusta mjeseca prethodne godine kada se dogodio užasan primjer femicida i nasilja u porodici, a ubistvo žene je prenošeno uživo putem društvenih mreža ili situacija gdje je na brutalan način ubijen otac u porodici pri čemu postoje indikacije da je cijela porodica učestvovala u tome, potom vršnjačko nasilje koje se svakodnevno dešava u našim školama, do nasilja na ulicama gdje je ubijen mladić nakon rasprave u saobraćaju. Mogli bismo u nedogled navoditi primjere iz prakse.

Ljudi nisu postali nasilniji nego što su bili u nekim drugim vremenskim epohama. Objektivno gledano, danas imamo pristup internetu koji predstavlja jednu veliku bazu podataka koji se prenose brzinom svjestlosti, tako da dobijemo dojam da su ljudi postali bešćutniji nego ikada u svojoj povijesti. Situaciji koja se dogodila u mjesecu augustu, primjer porodičnog nasilja i femicida popraćen prijenosom uživo na društvenim mrežama, me ponukala da se prisjetim starih lekcija iz područja socijalne psihologije, gdje sam usporedila slučaj sa slučajem iz SAD koji se zbio 60-ih godina poznat kao “slučaj Kitty Genovese” gdje je mlada djevojka ubijena pred četrdesetak svjedoka, a da niko nije pritekao u pomoć. Došlo se do zaključka da je bio veliki broj ometajućih faktora kao što je pluralističko neznanje, difuzija odgovornosti sl., koji su bili ključni da niko ne pruži pomoć djevojci, baš kao u slučaju iz naše domovine. Brojni su zakoni koji tretiraju pitanje nasilja, ali je primjena u praksi jako loša i dokazuje da je potrebno još mnogo rada kako bi se došlo do pozitivnih promjena.

Pozitivne promjene u našem društvu

Da bi došlo do pozitivnih promjena u našem društvu prvo moramo krenuti od pojedinca, a to je sebe. Trebamo se zapitati šta možemo uraditi da pokrenemo zajednicu ka naprijed. Pojedinac treba paziti podjednako na svoje tjelesno i mentalno zdravlje, jer jedno bez drugog ne ide. Kao što je već navedeno, adekvatna komunikacija je jedan od temelja mentalnog zdravlja. Svaki pojedinac bi trebao da preispita svoj stil komunikacije, jer upravo to je karika koja može pomoći da se uveliko umanji nasilje. Najbolji oblik komunikacije jeste asertivni oblik koji podrazumijeva: aktivno slušanje (gledanje u oči te pokazivanje razumijevanja i osjećaja), jasno i direktno iznošenje svojih stajališta i osjećaja, korištenje „ja“poruka, predlaganje rješenja, poštivanje sagovornika, pozitivno izricanje prigovora (kritika), pohvale sagovorniku, spremnost na kompromis, spremnost izvinjenja kada se pogriješi i kontrola negativnih osjećaja.

“Nasilje počinje s neadekvatnom komunikacijom(...) Svaki pojedinac bi trebao da preispita svoj stil komunikacije, jer upravo to je karika koja može pomoći da se uveliko umanji nasilje.”