O kakvim sutrašnjim vezama govorimo ako ih nove generacije ne prepoznaju već danas
Većina sagovornika u Hrvatskoj je stavila naglasak na mlade kojima trenutno nije toliko bliska priča o zbližavanju s drugima u regionu, ali svaki put kada osjete iskustvo bliskosti s vršnjacima u Bosni ili nekom drugom gradu to prepoznaju kao vrijednost u svom životu
Nakon razgovora s muslimanima u Srbiji i uvida u brojne izazove koji mogu utjecati na razvijanje veza s muslimanima u regionu, prije svega s muslimanima u Bosni i Hercegovini s obzirom da su se sagovornici fokusirali uglavnom na veze s Bosnom, sagovornici u Hrvatskoj su nam ukazali da njihov položaj kao i veze koje bi uspostavljali s muslimanima u regionu ovisi, u prvom redu, o njima samima. Naime, ne postoji miješanje države u unutarnje poslove Islamske zajednice, ne postoje jezičke barijere među muslimanima unutar Hrvatske, ekonomska neizvjesnost ili nerazvijesnot nekih mjesta u kojima žive muslimani. Muslimani u Hrvatskoj su, uglavnom, Bošnjaci i Albanci i njihovo institucionalno vjersko organiziranje je uglavnom bez političkih ili nacionalnih izazova. Ono što se može razumjeti kao poseban izazov muslimana jeste neiskorištenost njihovog potencijala i mogućnosti koje im ova država pruža. Ti izazovi ostavljaju nesumnjivo vidljive posljedice na veće iskorake muslimana na polju zajedničkog kulturnog i političkog predstavljanja u hrvatskom društvu. Veze s muslimanima u regiji se ostvaruju uglavnom na individualnoj osnovi, kroz porodične i prijateljske susrete. Ekskurzije mladih u Bosnu su rezultat želje Islamske zajednice da se mladima prenesu vrijednosti zajedništva, a otvorenost hrvatskog društva i mogućnosti mladih da nastave život u drugim evropskim zemljama, s obzirom da je Hrvatska članica EU, predstavljaju potencijalnu opasnost da se mladi udalje od svake ideje povezivanja s regionom.
Ako ne održavate, ne zalijevate veze one će presušiti
Iako nam muftija zagrebački akademik Aziz-ef. Hasanović nije bio prvi sagovornik, dijelove razgovora s njim objavljujemo na početku kako bismo upoznali čitateljstvo o ustrojstvu Islamske zajednice u Hrvatskoj i prikazali na koji način su svi muslimani u Hrvatskoj općenito organizirani, za razliku od muslimana u Srbiji i drugim državama.
„Prostor bivše Jugoslavije je objedinjavao jednu Islamsku zajednicu i sve su zemlje bile naslonjene na Sarajevo kao duhovni centar. Nakon raspada Jugoslavije došlo je i do osamostaljenja vjerskih zajednica, jer je Obnoviteljski sabor isključio sve osim Bosne i Hercegovine. To je bio period od 1993. do 1997. godine kada je došlo do ujedinjena, odnosno vraćanja Mešihata u Hrvatskoj, Mešihata u Sloveniji i Mešihata u Srbiji u okrilje matice u Sarajevu. Tada je zadržana pravna autonomija koja je uvjetovana zakonskim okvirima država Hrvatske, Slovenije i Srbije. To je valjalo Islamskoj zajednici u Hrvatskoj jer se morala okrenuti sama sebi, organizirati se sasvim drugačije te je tako jačala vlastite institucije, poput Islamske gimnazije, Centra za kulturu dijaloga, Ziraata kao humanitarne organizacije zajednice, Instituta za arapski jezik itd. No, te 1997. godine napravljen je iskorak pa su se Mešihati ponovno ujedinili i sadašnji Ustav i pravni okvir govori o jednoj Islamskoj zajednici. Svi su integralni dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini s posebnim statusom unutar Ustava IZ u poglavlju o mešihatima. Islamska zajednica u Hrvatskoj je višenacionalna. Oko 75% su Bošnjaci, a značajna skupina su Albanci, Romi, Turci i drugi, među kojima su i Hrvati muslimani. Svi oni ujedinjuju vjerske aktivnosti oko Islamske zajednice u Hrvatskoj i ona nema alternativnih parazajednica što je dodatno ojačano ugovorom koji je potpisala IZ s Vladom Republike Hrvatske. Islamska zajednica je zajednica svih muslimana koji je tako doživljavaju. Među šesnaest predsjednika medžlisa sedmorica su Albanci. Nije njih niko tamo birao zato što su Albanci nego što su prepoznati kao vrijedni i čestiti. Imamo medžlisa gdje su Albanci većina kao naprimjer
u Osijeku, Vinkovcima, ali nikada se po tom osnovu nije pravila razlika. Dok sam bio imam imao sam dvije grupe vjeronauke na albanskom jeziku. Bitno je da doprinosimo Zajednici. Naravno, na terenu, u institucijama, u Saboru vodimo računa da budu zastupljeni i nebošnjaci, ali to uopšte nije presudno“, objasnio je muftija Hasanović. On smatra da nisu dovoljno jake veze među muslimanima u regionu.
„Ako govorimo o cijeloj bivšoj Jugoslaviji te veze nisu dovoljno jake. Prošle godine sam sa svojom jednom ekipom iznajmio kombi i otišli smo u Crnu Goru, na Kosovo, u Makedoniju, vratili se u Sandžak i iz Sandžaka došli kući. Osam dana smo putovali. Ti ljudi su se obradovali našem dolasku kao da smo došli s nekim silnim poklonima. Zašto? Jer to se ne događa često, a ima potrebe. T u praksu obilaska sam predlagao i reisul-ulemi. To je neophodno. To obraduje ljude. Mnogi ljudi su ostali sami, naročito ljudi na Kosovu koji su još u fazi dokazivanja samostalnosti. Kasnije su mi ti ljudi dolazili u uzvratnu posjetu i prisustvovali našim manifestacijama. Mislim da je to put. Moramo pokazati da smo jedno i da te administrativne granice ne smiju poremetiti našu ljubav i odnos. Odnosi se njeguju. Ako ih ne održavate, ne zalijevate oni će presušiti. S druge strane, imamo Sloveniju koja je naša komšijska. Ljudi na podne ili jaciju odu u Ljubljanu na namaz, jer je relativno blizu, a sada nema ni granica. Najvećim dijelom predavači nam dolaze iz Bosne, iz svih muftijstava. Mi volimo da nam se dođe, ali i da odemo“, objasnio je muftija Hasanović koji smatra da njegovanje tih odnosa pokazuje da je to snažna poruka da muslimani imaju svoju duhovnu maticu.
„Ono što trebamo raditi jeste da mladim generacijama osiguramo vezu s drugim muslimanima kao što to imaju generacije koje su iz Bosne i koje imaju emotivnu vezu s Bosnom. To se postiže redovnim izletima svih naših osnovaca i srednjoškolaca uglavnom kroz Bosnu. Također, svake godine pošaljemo nekoliko autobusa djece u Srebrenicu, u Potočare, na čas povijesti kako bi se upoznali s prošlošću. Svi naši učenici u mektebu obiđu Sarajevo“, kazao je muftija Hasanović.
Neoprostivo za jedan narod
S obzirom da je u Hrvatskoj registrirano više bošnjačkih udruženja i organizacija zanimalo nas je koji su to projekti na kojima se radi. Prema riječima muftije Hasanovića takvih organizacija ima 107, ali njihova učinkovitost je upitna i bilo bi znatno učinkovitije da ih je manje, ali s jasnom strategijom djelovanja.
„Trenutno su u tom pogledu stvari katastrofalne. Imali smo možda najbolji časopis na prostoru bivše Jugoslavije, časopis Behar koje je izdavalo društvo Preporod. To je sve ugašeno i neoprostivo za jedan narod. Kad nismo imali sredstava od države imali smo časopis, sada kada imamo podršku države mi nemamo takvog časopisa. Imamo sada problem da se svaka tri čovjeka mogu udružiti i kazati da predstavljaju Bošnjake. Na takav način Islamska zajednica ne može nikoga podržati. Mi smo potkapacitirani za jednu ozbiljnu političku stranku, kamoli tri. Mnogi Bošnjaci su odustali od ovih stvari - ne žele kompromitirati, jer nekom univerzitetskom profesoru nije stalo da mu se ime spominje kod nekih neodređenih i nedovršenih projekata. Država daje tim nacionalnim asocijacijama i udruženjima određena sredstva i često lični interesi utječu na rukovođenje. Ja sam protiv toga da sve bude svedeno na Islamsku zajednicu, ne želim da Bošnjaci budu percipirani kao vjerska skupina, ali nažalost nijedna naša asocijacija nije se izborila za prepoznatljivost u društvu osim Islamske zajednice“, kazao je muftija Hasanović.
Institucionalna podrška
S arhitektom i publicistom profesorom dr. Senadom Nanićem razgovarali smo o toj institucionalnoj saradnji među brojnim organizacijama i udruženjima. Nanić je bio i predsjednik nekadašnjeg društva Preporod u Zagrebu, koje je djelovalo neovisno o Bošnjačkoj zajednici kulture Preporod u Sarajevu.
„Složen je to proces. S tim stanjem ne možemo biti zadovoljni nikako. Izostanak institucionalne podrške Bosne i Hercegovine u ozbiljenju razine i ingerencija kapaciteta kulturnih udruženja. Nije se uspjela dobiti
ta institucionalna podrška. U neinstitucionalnim formatima to je počivalo uveliko na entuzijazmu i bez neke stabilne projekcije budućnosti. Također, prilikom ulaska Hrvatske u Evropsku uniju bilo je, da tako kažem, i političke podrške da se to raspadne. Nevjerovatna je promjena u našem društvu nastala ulaskom u Evropsku uniju kada govorimo o ovim temama. Nažalost, retrogradne snage su počele s poništavanjem manjinskih nacionalnih identiteta, a možda je to koincidenciralo s velikim projektima koje je u to vrijeme Preporod imao. Vrhunac je bio web-portal Behar koji je postao iznimno čitan a pronosio je identitetski ono što je pokazivalo koliko su Bošnjaci savremeno kulturno produktivni i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Bez zadrške kažem da je Preporod ugašen uz podršku politike. Nakon što je pometena ta grupa entuzijazista na sceni se ništa bitno ne događa“, kazao je profesor Nanić.
Govoreći o nacionalnim identifikacijama Nanić je istakao kako su Bošnjaci generalno prihvaćeni u društvu, dokazuju se kroz svoje profesije, ali sama deklaracija nekoga kao Bošnjaka zatvorit će određena vrata u društvu. „To više nije ona nekadašnja prisutnost ljudi muslimansko-bošnjačkog porijekla po hrvatskim institucijama, na univerzitetima, u kulturnim ustanovama itd. Naravno, tu je sada i pitanje koliko je Zagreb zanimljiv Bošnjacima iz Bosne za nekakvu afirmaciju. Nije to više kao nekada jedna od rijetkih lokacija gdje se možete afirmirati, Zagreb ili Beograd“, istakao je Nanić.
Život nas ne upućuje jedne na druge
Kada je riječ o vezama muslimana profesor Nanić je istakao kulturno-zavičajni odnos među muslimanima.
„Sama činjenica da je većinsko porijeklo muslimana u Hrvatskoj bošnjačko i bosansko onda je usmjerenost na Sarajevo trajnog karaktera. Sarajevo se javlja ne više kao institucionalni već kao duhovni centar muslimana našeg južnoslavenskih prostora. Mnogi idu u Bosnu, vole Bosnu, žene se iz Bosne, neki razmišljaju i o iseljenju u Bosnu itd. To je prisutno i kod četvrte generacije i to nije kao kod dijaspore npr. u Austriji. Ovdje je to još uvijek vezano za matičnu domovinu. Islamska zajednica bi sada mogla biti nadnacionalna da bi se ljudi mogli mnogo lakše u njoj prepoznavati. Velika grupacija u Hrvatskoj su Albanci iz Makedonije i Kosova i mislim da oni nemaju takav osjećaj prema Sarajevu kakav su nekada imali. Slab je kontakt s muslimanima u Srbiji i drugim dijelovima. Život nas ne upućuje jedne na druge. Treba revitalizirati regionalni kapacitet Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu. Sjećam se kada je inicijativa došla iz Mađarske da se muslimani priključe Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, jer je osjećaju jedinom suvislom. To su stvari koje nam nešto govore, ogroman broj ljudi po ovim zemljama u regionu žele da budu dio nečega većeg“, kazao je profesor Nanić kao i da se na institucionalizaciji veza među muslimanima može mnogo više uraditi, ali i uzeti u obzir izazove po današnje organiziranje institucija.
„Općenito je kriza institucija. Nove generacije imaju malo razumijevanja za institucije i spremnosti na održavanje institucionalne organiziranosti ne samo na nivou vjerske, već i nacionalne i državne svijesti. To je nešto što je duh vremena, a ne posebnost naše situacije. Muslimanska djeca u Hrvatskoj pokušavaju izboriti svoj neki put. Vidljiv je broj odlazaka studiranja na studiranje u inozemstvo. Mislim da će to dugoročno slabiti muslimansku zajednicu u Hrvatskoj. Koliko god dijaspora može biti snažna, bez tog svakodnevnog života džemata nema te duhovnosti u zajedništvu. Ne može se to nadomjestiti povremenim susretima“, kazao je Nanić.
Ajla Ćustović, koja je doktorirala političke nauke, također nam je kazala kako tema duhovnih veza među muslimanima postoji u prvom redu na osnovu ličnih poveznica s nekim dijelovima u regionu.
„Svaki musliman u ovom regionu bi nam trebao biti važan. Ja sam rođena u Sarajevu, za vrijeme rata smo izbjegli u Libiju odakle smo htjeli za Njemačku, ali smo došli u Hrvatsku. Planirali smo ostati tri dana, a evo ostali smo 30 godina. Moje veze s Bosnom su neraskidive. Bosna je prva ljubav, a Hrvatska druga. Kad odem u Bosnu nedostaje mi Hrvatska, a kada sam ovdje nedostaje mi Bosna. Najviše volim kada dobijem poziv iz Bosne da sarađujem na nekoj akademskoj razini, pišem članak i slično. Upravno pišem članak o islamu u Evropi. Meni je svaki musliman bitan neovisno gdje se on nalazi, naročito neko iz Bosne jer mislim da imamo tu neku neraskidivu vezu koju bismo trebali održavati“, kazala je Ćustović s kojom smo razgovarali i o problemu uvezivanja muslimana što bi imalo trajniji koncept.
„To je teško pitanje. Ovo druženje koje smo imali, na kojem se govorilo o ženi u Kur’anu, imalo je pravi smjer, jer to je bilo nešto zanimljivo neovisno jesu li muslimani. Također, općenito prava ljudi u islamu je tema koja je zanimljiva. Mislim da je ovo pravo vrijeme, kada se kreira pogrešna slika o islamu, da se ovim temama privuku ljudi i napravi veza među njima. Mlade ljude je najteže zainteresirati, pogotovo one koji su rođeni u Hrvatskoj. No, ovakve specifične teme mogu im biti zanimljive“, kazala je Ćustović.
Dok jedni imaju svoje lične veze s Bosnom, drugi su više usmjereni na Sjevernu Makedoniju. Hadžija Bajrami je porijeklom iz Gostivara u Sjevernoj Makedoniji. Smatra da u ovo vrijeme slobode postoje ogromne mogućnosti za muslimane, samo je pitanje koliko se to koristi na zbližavanju ljudi. „Nama treba biti blizak musliman iz Makedonije, Bosne itd., ali nama je blizak i svaki musliman koji ovdje dođe. Ne samo ja nego i moja djeca održavaju kontakte s drugima i posjećujemo Gostivar redovno. Tamo imamo i imanje i rodbinu. Mnogi poznaju Bosnu jer imaju dućane i lokale tamo. Ja putujem na Kosovo, u Ulcinj, u Makedoniju, Albaniju. Kada idem u Ulcinj obavezno idem preko Sarajeva. Imam dosta prijatelja u Bijelom Polju u Crnoj Gori. Kad sam u Zagrebu meni je ova džamija kao drugi dom. Ovdje se okupljamo i to mi je najdraže u mom životu“, kazao je Bajrami koji ulaže velike nade u Islamsku gimnaziju i slične projekte koji bi trebali usmjeriti mlade generacije u pravcu njegovanja vlastitog identiteta.
Bez zajedništva niko nas neće poštivati
Halid Jasin, porijeklom iz Palestine, već duže vrijeme živi u Hrvatskoj. Smatra da muslimani moraju biti jedinstveni na iskren način, što će se prenijeti i na mlade generacije muslimana koje, kako je kazao Nanić, pronalaze svoj put. „Moramo imati zajedničko bez obzira odakle smo i koje smo nacije. Bez zajedništva niko nas neće poštivati. Ovdje pored Bošnjaka, Albanaca ima i nekoliko hiljada Arapa itd. Princip ili osjećaj nacije trebamo eliminirati kada gradimo zajedništvo. Budemo li gledali ko je ko, kao što imamo u drugim zapadnim zemljama, nas niko neće doživljavati ozbiljno. Kada je riječ o tome, ne možemo biti sigurni da smo postigli stopostotno zajedništvo među svim muslimanima u Hrvatskoj, ali sigurno možemo biti model i primjer drugima kako se radi pod istim krovom. Moram pohvaliti mlade generacije koji su ponosni muslimani i druže se s ostalima. Nisu izolirani. Izolirane osobe su gubitnici“, kazao je Halid.
Svojevrsno vijeće uleme jugoistočne Evrope
Privrednik dr. Mirza Šabić vidi mogućnost spajanja ljudi u regionu na nivou mladih, starijih koji već imaju određene međusobne veze, ali i među ulemom i to na širem prostoru od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Sandžaka koji ionako djeluje kao jedna zajednica.
„Skoro sam bio na Kosovu i u Makedoniji. Treba nam nešto što će nas zbližavati, a da ne bude neki zvanični šef. Za početak da sjednemo i razgovaramo o zajedničkim izazovima. Zapravo ne mora biti ni zvanična tema. Treba nam nešto neformalno kao neki opći sabor ili kao vijeće uleme jugoistočne Evrope. Imate Davos na koji svi dođu a niko nikome nije šef. Ne znači to mnogo u svakodnevici, ali ima jednu drugu važniju dimenziju. To je pitanje jednog zajedničkog nastupa. Mislim da to treba muslimanima u regiji. Ne govorim o nekadašnjem zajedništvu, ali mislim da možemo imati zajedničke teme. Mi se okupiramo lokalnim problemima. Nekada jedni druge posjetimo, ali to je tako rijetko i na tome ostaje“, kazao je Šabić, koji se dotakao problema mladih u dijaspori. Naveo je primjer mladića koji je posjećivao Bosnu dok su bili živi djed i nana, ali koji sada ne može objasniti ocu da trenutno ne može pronaći poveznicu s Bosnom kao njegov otac koji je u Bosni završio školu, stekao prijatelje. Dodatni izazov jeste i nepoznavanje bosanskog jezika na zavidnom nivou, što nije slučaj u Hrvatskoj jer djeca poznaju bosanski jezik. No, postoje drugi izazovi, koje je i profesor Nanić ranije naveo, a to jeste generalno zaokupljenost različitim životnim okolnostima.
Mladi na prvom mjestu
„Ljudi se mijenjanju. Pitanje je koliko roditelji imaju vremena za djecu. Ja sam optimista i ne vidim nijedan problem da se mlade generacije upoznaju. Ne mislim da sada mladima u Hrvatskoj išta znače mladi u Makedoniji ili u Sandžaku, ali spajanje i upoznavanje, kao ideju, mladi bi sigurno prepoznali i podržali. Sigurno bi voljeli da se vide, upoznaju, ali u prvom redu jer su znatiželjni. Puno teže će se stariji razumjeti, jer će postavljati pitanja zašto da se idu upoznavati s nekim, nego djeca koja pronađu zajednički jezik. To uvezivanje mladih i općenito ljudi treba biti bez velikog pritiska i forme. Gledam kada naša djeca dođu iz Austrije u Zagreb, oni kada se jednaput spoje... Naše je da omogućimo uvjete: da prespavaju, ručaju, neki program zanimljiv i to je dovoljno. Naravno, djeca kada vide da se stariji uvezuju onda će s vremenom i sami krenuti tim putem. Problem će biti kada ode ova naša generacija koja se poznaje i koja o tome razmišlja. Stoga, pitanje je šta radimo sada, u ovom trenutku“, kazao je Šabić.
Važnost fokusa na rad s mladima stavio je i dubrovački umjetnik Fehim Feša Vukotić, čija djela su prepoznata u regionu i Evropi. S njim smo razgovarali u Dubrovniku, tačnije u dubrovačkom mesdžidu koji je nasljednik organiziranih vjerskih aktivnosti muslimana zvanično od 1933. godine, iako je i ranije bio prisutan vjerski život muslimana ovog primorskog grada. Arhiva se vodi od imama Derviš-ef. Korkuta koji je vrlo sistematski pristupao bilježenju svih važnih događaja u džematu. Jedan dio arhive pokazao nam je
sadašnji imam Salkan-ef. Herić.
„Do rata mi nismo imali nikakvih institucija osim Islamske zajednice. Zahvaljujući njoj, van matice Bosne, nije došlo do masovne asimilacije. Osim svih svojih osnovnih aktivnosti ona je bila servis za sve. Od rata u Dubrovniku se osnovalo više udruženja i političkih stranaka, ali sve je inicirano iz Islamske zajednice. Ona je glavni stub i bez nje se ne može, ako govorimo o budućnosti. To je jedna konstanta“, smatra Fehim, koji je porijeklom iz istočne Hercegovine. Upravo ta blizina Bosne omogućila je da ljudi s adresom u Dubrovniku ostanu vezani za Bosnu. To se nastavlja bez obzira što su mnoge generacije rođene u Dubrovniku.
„Nakon ovog rata istočna Hercegovina je popaljena. Nismo mogli voditi mlade tamo. Danas je to obnovljeno. U Gacku imamo izvrsnog imama i idemo u te krajeve nekada na sedmičnom nivou. Vodimo redovno djecu tamo i naravno to njima nije isti osjećaj kao nama, ali znam slučajeve da je nekoj djeci tu ljepše, vole tu doći više nego otići u neki grad u Zapadnoj Evropi. Valjda što tu imaju posebnu slobodu i komociju. U mjestu Ključ, odakle je i fudbaler Emir Spahić, djeca naprave kolonu s motorima kvadrovima i uživaju kroz polja. Mislim da je važno što ne postoji jezička barijera. Upravo djeca u dijaspori imaju taj problem i plašim se da ćemo izgubiti jednu generaciju, jer zaboravljaju bosanski jezik“, kazao je Fehim.
Govoreći o muslimanima regiona Fehim je na kraju zaključio da bi muslimanima bilo bolje da imaju jednu jaku instituciju. „Ne možemo se praviti kao da se ništa nije dogodilo, ali potrebno je uraditi nešto na zbližavanju, jer nije isto kada pod istom kapom stoji nekoliko hiljada i kada stoji više miliona. Trebamo pričati s ljudima o tome, a ne samo o vjerskim temama. I o tome trebaju govoriti alimi u prvom redu“, zaključio je Fehim.
Izgraditi mlade ličnosti svjesne vlastitog identiteta
Žeraldina Krvavac je deset godina u mirovini, a cijeli život je provela u Dubrovniku s karijerom profesorice engleskog jezika. Poznavajući duh grada, ali i način života ljudi koji žive u Dubrovniku smatra da je teško današnje veze održati zbog drukčijeg tempa života. „Kada imate mnogo obaveza onda nemate ni mnogo kontakata s drugima. Tempo života je takav da su svi u trci. Dubrovnik je lijep grad, ali s velikim izazovima i kada sve to spojite s dnevnim obavezama ljudi nemaju vremena jedni za druge. S druge strane, treba naglasiti da će vas, barem ovdje u Dubrovniku, više cijeniti ako kažete ko ste i šta ste“, kazala je Žeraldina s uvjerenjem da bi ljudi mnogo više imali vremena za druge kada bi upoznali islam na pravi način.
Ispričala je i neke detalje iz povijesti Dubrovnika kao otvorenog grada za sve pa tako i za muslimane. „Hadžije iz Bosne su preko Dubrovnika išle na hadž i uvijek je postojala neka veza sa Sarajevom. Historija pokazuje da su neki ugledni muslimani u Travniku i drugim mjestima imali prijatelje ovdje koji su odlazili tim uglednicima kada im se rodi dijete. Želim kazati da su ljudi ovdje bili između istoka i zapada i na taj način uvijek je postojala mogućnost spajanja ljudi. Ove prostorije i aktivnosti koje se vode u mesdžidu mogu doprinijeti tome“, kazala je Žeraldina.
Hana Ćerimagić-Sarić nam je kazala da je njena nana došla u Dubrovnik 1937. godine, a djed mnogo ranije koji je imao trgovinu u Dubrovniku. Pomagali su drugima koji su dolazili u Dubrovnik, školovali mlade i čuvali islamsku tradiciju kao što je organizirani sunetluk u porodičnoj kući. Danas Hana često ide u Bosnu. Sarajevo je posjetila tek sa 27 godina, ali Sarajevu se često vraća. Djecu je tamo jedanput odvela i u toku ramazana. To objašnjava riječima da na taj način pune duhovnu energiju u Sarajevu.
„Dvaput godišnje porodično putujemo u Sarajevo na odmor, iako nemamo tamo nikoga od rodbine. Jednaput nam se dogodilo da smo preko stranice Booking iznajmili jednu kuću na Kovačima. Kad smo odlazili predstavili smo se vlasniku kazao nam je da smo spavali u kući našeg pretka, odnosno mog supruga Sarića. Mi smo spavali u kući naših predaka, a pojma nismo imali“, kazala nam je Hana kao primjer povezanosti ljudi ovog regiona. U Dubrovniku je, prema njenim riječima, muslimansko stanovništvo vidljivo onoliko koliko to želi biti. Svoj vjerski identitet ne krije niti želi da joj djeca odrastaju s bilo kakvim pritiskom nedovršenog identiteta. Ispričala nam je anegdotu iz života na Stradunu, najpoznatijem dijelu Dubrovnika, gdje porodica Ćerimagić-Sarić živi.
„Moja djeca se zovu Nemir, Eldar, Harun i Denis. Ta imena nemaju drugi na Stradunu. Moj prozor gleda tačno prekoputa glavne crkve. Ja s prozora vičem: „Harune, dolazi kući!“I meni moja prijateljica govori: ‘Znaš, bila je misa u to vrijeme, sve odjekuje: Harune!’ Moja djeca bez ikakvog ustručavanja preko cijelog Straduna nazivaju selam. Ono što je kazala profesorica ranije: Poštuj sebe da bi te poštovali drugi! Nadovezujem se na tu priču: poštujemo sebe, živimo svoju vjeru, ne samo u džamiji, već i van džamije pa da i nas drugi poštuju“, istakla je Hana.
Kao što smo na početku teksta kazali: budućnost muslimana u Hrvatskoj ovisi u prvom redu o njima samima, a tako i veze koje bi imali s drugim muslimanima u regionu. Većina sagovornika u Hrvatskoj je stavila naglasak na mlade kojima trenutno nije toliko bliska priča o zbližavanju s drugima u regionu, ali svaki put kada osjete iskustvo bliskosti s vršnjacima u Bosni ili nekom drugom mjestu to prepoznaju kao vrijednost u svom životu. Njegovanje veza među mladima u regionu je moguće, ali nemamo istraživanja koliko nove generacije muslimana imaju priliku družiti se s drugima osim kroz ekskurzije koje povremeno organizira Islamska zajednica. Šta to govori o našoj brizi za budućnost veza koje sada postoje?