Morala sam ponovo učiti govoriti i hodati
Kad sam se probudila nisam se ničeg sjećala. Trinaestog dana počela sam govoriti. Zbog priliva ranjenika u bolnici sam ostala samo 13 dana. Govorila sam otežano. Kao mala beba. Oporavak je trajao veoma dugo.
Peti je februar 2024. godine. Sarajevo je okupano suncem. Po temperaturi ovaj dan sliči na proljeće. Po kretanju ljudi u gradu i samoj atmosferi stječe se dojam da je ovo dan sjećanja na žrtve četničke granate koja je na popularnoj starogradskoj pijaci Markale, na današnji dan, usmrtila 68 nevinih ljudi i ranila njih 144. Na mjestu srpskog zločina održava se memorijski čas. Prisutni su mnogi koji su preživjeli ovaj zločin, jedan od najvećih od strane srpskih agresora. Nasreću, današnji skup je prilično posjećen za razliku od mnogih drugih. Nažalost, mi smo narod koji brzo zaboravlja. Dok mi zaboravljamo agresori nastoje prekrajati historiju. Umjesto istine o događajima u njihovoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu plasiraju notorne laži. A, danas je, negdje u večernjim satima, najavljeno premijerno predstavljanje dokumentarnog filma Avde Huseinovića na temu Agresija na istinu.
U prostorijama Udruženja Svjetlost
Odlazim do Udruženja civilnih žrtva rata Svjetlost. U njegovom ofisu zatičem Almerisu Ahmetović, predsjednicu, i dvoje njenih saradnika. Almerisa je prije trideset godina, na Markalama, kao maloljetnica, izgubila desnu nogu. Na zločinačke laži o Markalama cinično je u medijima govorila da je ona ta jedna među lutkama koje su podmetnute na pijaci. Budući da sam o njenom ranjavanju ranije pisao ovaj put mi je predložila da predstavim njenu kolegicu Eldinu Sadiković, koja je, također, civilna žrtva rata sa Dobrinje. Također maloljetna, sa manje od 15 godina.
„Bilo je to 19. maja 1993. godine. Izašla sam sa prijateljicom na zrak. Bilo je to negdje oko pola osam. Stajale smo na mjestu koje je navodno bilo zaštićeno. Četnički snajperista me pogodio u glavu. Metak je prošao kroz glavu i napravio prostrelnu ranu. Više se ni čega ne sjećam. Sjećam se onoga što su meni pričali. Iz dobrinjske bolnice prebačena sam na UKC gdje sam u komi bila sedam dana. Doktori nisu znali hoću li preživjeti. Kad sam se probudila nisam se ničeg sjećala. Trinaestog dana počela sam govoriti. Zbog priliva ranjenika u bolnici sam ostala samo 13 dana. Govorila sam otežano. Kao mala beba. Oporavak je trajao veoma dugo. Morala sam ponovo učiti govoriti, hodati. Ostale su trajne posljedice na vidnom polju. Procijenjeno mi je 70% invaliditeta. Smatram da je to malo procenata za takvo teško ranjavanje. Ipak, drago mi je da sam se koliko toliko vratila u normalni život. Uvijek kažem: prvo hvala Bogu i ljekarima koji su učinili sve da ne ostanem nepokretna. Živim sa roditeljima te odraslim sinom i kćerkom. Radim sa divnim osobama u Udruženju civilnih žrtava rata Svjetlost. Želimo uraditi mnogo toga dobrog. Nedavno smo organizovali bazar za Palestinu. Radili smo dva dana, kuhali hranu svojim rukama. Sa velikim zadovoljstvom. Bilo je fantastično. Izuzetno lijepo smo se osjećali. Svu smo zaradu poslali u Palestinu. Mi smo prošli slično što oni sada prolaze, a njima je još gore i teže“, kazala nam je Eldina.
Kad govori o odnosu društvene zajednice prema civilnim žrtvama rata kazat će: „Razočarana sam. Ne možemo da dođemo do izražaja, nemamo prava kakva bismo trebali imati.“
Čopamo od svakog pomalo
Na Eldininu priču o statusu civilnih žrtava rata nadovezuje se predsjednica Udruženja Almerisa. „Država nije učinila ništa značajno za ovu populaciju stanovništva. Ispali smo kao neka kolateralna šteta što se desila društvu u ratnim dešavanjima. Gotovo niko o nama ne vodi računa. Prepušteni smo sami sebi da se snalazimo. Gdje god dođemo naiđemo na barijere. Ne možemo dalje prići. Zakonska regulativa nije do kraja sređena. Kažu: ‘Vi ste civilne žrtve rata, a niste ratni vojni invalidi.’ Na papiru proizilazimo iz zakona ratnih vojnih invalida, a u praksi se to ne provodi. Gdje god dođemo kažu nam vi ste civilna žrtva rata. Zakonska regulativa nije nam naklonjena. Ne možemo povući prava iz ratnih vojnih invalida jer smo civilne žrtve rata, ne možemo povući prava iz socijale jer primamo invalidninu. Tako da smo ni na nebu, ni na zemlji. Čopamo od svakog pomalo. A to je vrlo mizerno. Ja sam 100% invalid, a invalidnina mi je 650 KM“, istakla je Almerisa.
Udruženje je formiralo i svoju firmu u kojoj je ukupno šesnaest zaposlenih. Nadaju se boljim danima i za populaciju civilnih žrtava rata.