Ševal Botić Keke (1973-2024)
Ševala Botića, čovjeka kojeg kao takvog gotovo da i nismo poznavali i izuzev njegove majke Nafe niko ga tako zvao nije, znali smo kao Keketa. Taj nadimak je nosio odmalehna i na njega se odazivao kao da mu je najrođenije ime.
Rat ga u njegovom rodnom selu zateče jedva punoljetnog i bez razmišljanja staje na branik časti svoga naroda i svoje domovine i o njegovom ratnom putu, iskazanoj hrabrosti i ljudskosti svi imaju samo riječi hvale. U svoje Hanifiće se poslije rata vratio među prvima, a i gdje bi mogao ići, srce ga je tamo vuklo, a para nije zaradio da ode negdje drugo. Iako još uvijek mlad, vrlo intenzivno i aktivno se uključuje da pomogne onima koji su se vratili, a to su uglavnom bili stariji ljudi i žene. Sjećam se kada sam u septembru 2001. godine došao u džemat da budem imam i drugi ili treći dan u jednoj prodavnici me upitaše jesam li upoznao Krezu i Keketa, a kada odgovorih da nisam, rekoše mi da onda još nikog ne poznajem, aludirajući na to koliko su oni važni za džemat i zajednicu. Vrlo brzo ih upoznah i svatih o čemu su mi govorili, jer nije bilo akcije u kojoj nisu bili, niko se nije razbolio, rodio, pravio kuću, sređivao papire ili bilo šta drugo, a da njih dvojice tu nije bilo i da nisu pomagali ljudima. A danas nam nema nijednog, rahmetli Krezo se razbolio i preselio 2011. godine, a Keketa, u mubarek petak, mjeseca ša’bana, u osvit ramazana, ispratismo s ovog svijeta. Allahu, dž.š., bi preči negoli nama, kako to naš svijet ima običaj kazati. Tužni smo i žalosni, izgubismo čovjeka koji nije znao kazati neću i ne mogu, koji se nije znao naljutiti, bar nama nije htio pokazati da je ljut iako smo ga dobro znali iznervirati svojim nemogućim zahtjevima dok nam radi s bagerom, po kojem ćemo ga pamtiti, jer kome god je trebalo i kad god je trebalo on je bio tu. Nije se desilo ni da je nekome trebao kurban ili janje za bilo koju situaciju ili priliku, a da on to nije uspijevao riješiti i uvijek na najljepši način i po dogovoru. Keke je posebno bio spreman raditi za Zajednicu, za svoj džemat, ali i biti na usluzi i od koristi i drugim džematima, tako da njega niti želimo, niti možemo prisvojiti i smatrati samo našim, jer bismo bili sebični.
Ostaje nam velika praznina nakon preseljenja rahmetli Ševala, ostaje nam žal i što se ne oženi, što iza sebe ne ostavi potomstvo, kao što ostade iza njegovog rahmetli dida Sejfe, kojeg lično ne poznavah, ali se naslušah priča o njegovom ljudstvu i njegovoj upornosti prilikom izgradnje džamije i džemata. Ševalov život je, po našim dunjalučkim mjerilima, kratko trajao, ali je ostavio traga kao nečija tri života. Iza njega ostaje majka, rodbina kojima će mnogo i brojni prijatelji. A oni su posebna priča, ustvari nisu oni nego Keke, jer je iza sebe ostavio na stotine i stotine ljudi koji ga cijene i poštuju i kojima je njegov prerani odlazak teško pao. Čitajući hiljade komentara napisanih nakon Keketovog preseljenja, emocije u čovjeku su pomiješane između boli što odlazi i ponosa što smo takvog imali i poznavali. U ovih mjesec dana od moždanog udara do preseljenja je nebrojeno mnogo upućenih poziva među prijateljima koji su se raspitivali za njegovo stanje i pitali treba li nešto pomoći, stekao sam dojam da je novac nešto mogao promijeniti i da je bio potreban da bismo milion skupili za heftu, ma šta je milion za prijatelja kakav je on bio, dva miliona. Svemu ovome je posvjedočio i veliki broj ljudi prisutnih na dženaza-namazu, a došli su iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i iz čitave Evrope iako je bio radni dan, jedni su vozili, drugi su letjeli avionom, a zajednička im je bila želja da prisustvuju Keketovoj dženazi. Na dženazu je došao i veliki broj saboraca rahmetli Ševala, ali i ljudi koji nisu muslimani, a jedan od njih mi reče: „Efendija, želim ti kazati da znaš i da preneseš i drugima, da kod Keketa nikada nisam primijetio da je napravio razliku kada je nekome pomoć bila potrebna, na osnovu vjere i nacije”.