Narativna trauma od individualnog do kolektivnog identiteta Glas živih svjedoka

„(…)svuda opasnost od drugog obično reži za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, čuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve uplelo da podvuče razliku“(Sušić, 1966/1997: 86)

Ubosanskohercegovačkoj književnosti već dugo se nije pojavila knjiga koja je dublje prikazala posljedice identitetskih razdora, individualnih i kolektivnih trauma, kao što je knjiga „Kopča“Nirhe Efendić. Svojom formom ova knjiga podrazumijeva polivalentnu žanrovsku cjelinu, pri čemu se ravnopravno može čitati kao autobiografska proza, dokumentaristički feljton, memoarska ispovijest, ili pak (po)ratna hronika – pri čemu bi svako žanrovsko određenje bilo legitimno, a tek njihovom sublimacijom dobivamo željeni efekat koji upravo govori kako određene teme iziskuju diferentne pristupe, posebno one koje u pozadini imaju traumu. Tako ova knjiga varira između fikcije i fakcije pri čemu se ova dva prividno različita svijeta (unutar teksta) izjednačuju, odnosno ljudske sudbine postaju iznad svega pokazujući kako zlo ne poznaje granice između stvarnoga i imaginarnoga te da je imaginarno u nekim slučajevima i nedostatno da prikaže težinu onoga stvarnoga. Zadiranjem u neizrecive traume, knjiga uspijeva prikazati upravo to – neizrecivost. Knjiga „Kopča“Nirhe Efendić progovara o kolektivnom kroz prizmu individualnoga stradanja pri čemu kroz četiri narativna glasa pratimo procese koji su vodili i doveli do najveće kolektivne tragedije savremenog društva kao što je to genocid, koji posljedično predstavlja i urbicid kao kulturocid s jednim ciljem – potiranje (vjerskog, etničkog, kulturološkog, nacionalnog) identiteta jednog naroda. Uz sve pobrojane kvalitete, knjiga je utoliko dragocjenija što nam donosi sliku Srebrenice prije genocida – to je topos grada u kojemu ljudi vode uobičajene živote, s vjerom u dobro i da je teško narušiti prirodnu idilu krajolika iz kojega izrastaju i prirodne i ljudske dobrote. Iako je sve genocid sve što prethodi genocidu, slike događaja koji su prethodili genocidu zalaze dublje u problem identiteta, kulturalnog pamćenja, individualne i koncu kolektivne traume. Pri tome Nirha Efendić bira neki srednji put, koji podrazumijeva iznošenje činjenica na jedan poseban, dokumentarističko-umjetnički način, pri čemu umjetnost upravo ima svrhu svjedočenja. Ovo svjedočenje postaje potresnije time što autorica daje glas onima koji su nestali upravo iz razloga da ne svjedoče. Ona im daje mogućnost da progovore: „Ležim ispod bijelog nišana na parceli M4 MCS-P. Ovaj oblik mramornog kamena postavljenog iiznad mojih kosti znači da sam umro kao svjedok. Ja, kao i svi drugi koji se nalaze oko mene. Nosimo isto znamenje. To nam je uniforma“(Efendić, 9). Identitarnu kategoriju Efendić je postigla slikama Srebrenice na samome početku rata koji je obilježen nevjericom da se dešava rat, što će se kasnije pretočiti u mirenje sa sudbinom, čemu se posebno pijetet znati činjenica da ni „zaštićena zona“nije zaštićena, te kada se javljaju znaci traume kao što su strah, oskudica u hrani, odjeći, svemu onome što podrazumijeva normalan život:

Krajem 1992. stigla su četiri kamiona lijekova i ćebadi u opkoljen grad. To je bio prvi konvoj humanitarne pomoći za Srebreničane koji su četnici propustili kroz Bratunac. Pod opsadom civili su umirali od sasvim banalnih rana, a izmoreni oskudicom umirali su i od gladi. Od opće oskudice koja je značila manjak svega za normalan život. A to je ponekad i antibiotik, ponekad jak i otporan organizam kakvih je bivalo sve manje.

Zbog straha, zbog oskudice i grča koji nas je gurao i kroz ono na šta u normalnim okolnostima zdrav razum ne bi nikada pristao bivali smo sve iscrpljeniji, sve tanjih živaca, čega ćemo tek kasnije postati svjesni. (Efendić 2023, 31)

Te traume kasnije postaju sve veće do momenta kada dolazi do kolektivne kataklizme. U momentima prezentacije traume Nirha Efendić će se koristiti intertekstualnim referiranjem na druga „slična“iskustva, a vlastito liječi usmenom tradicijom i običajima svoga kraja, koji dođu kao mehlem na ranu ili pak, najveće Dobro u borbi protiv najvećeg Zla. Tako kulturalnom pamćenju unutar njenog narativa doprinosi i motivsko prožimanje usmene književnosti, pri čemu je svrha odabranih motivskih citata da ukažu na vrijednosti koje su pogažene, s jedne strane, a s druge, pak da je neke vrijednosti teško pogaziti i uprljati jer su one iznad svih ovozemaljskih, prizemnih i zločinačkih poduhvata. Usmena književnost je ovdje i identitet četiri naratorska glasa, koji unatoč svom tom zlu, uspijevaju lijepo govoriti. I njihova imena obilježena su tim „kulturalnim blagom“kao što je usmena književnost: „Ime sam dobio po jednom alhamijado pjesniku koji je spjevao Ašiklijski elifbe“(Efendić 2023, 17), što će odigrati veliku ulogu u kasnijem redefiniranju traume. Pored kulturalnog pamćenja, Efendić naglašava i pamćenje koje ima za svrhu borbu protiv zaborava, jer, pokazalo se – iz historije ništa ne učimo, ona se ciklično ponavlja:

Pamćenje je i najmanje i najviše što možemo učiniti za one koje ne prestajemo tražiti. Historija, koja poznaje ciklično ponavljanje, uči nas da u svemu, čak i u teškim životnim dramama, postoji nešto što je već viđeno, patnje ljudi na različite načine“(Efendić 2023, 107).

Na ovome mjestu Efendić ne samo da progovara o kolektivnoj traumi Srebrenice već i cijeloga svijeta, aludirajući time kako su individualne traume sami zbir, kada ta trauma skupa sa ostalima poprima predznak kolektivne traume. Time Efendić govori kako je rat (i svaka njegova logistika) destruktivni proces koji samo iznova pridonosi povijesnoj traumi. Srebrenica preko ove knjige postaje povijesni mnemotop na svjetskoj mapi genocidâ jer su se slična iskustva već desila i slična pitanja u povijesti su već postavljena povodom rasprave o holokaustu, kada se svijet suočavao s pitanjima kako treba govoriti o toj strašnoj povijesnoj trauma, iz koje se, očito, ništa ne uči: Srebrenica se dešavala pred očima svijeta, i što je globalno tragičnije – u “zaštićenoj zoni”. Pojedinačna sudbina, odnosno pojedinačna svjedočenja predočavaju povijesnu traumu. Paradigma takvoga govora zapravo je paradigma o traumi rata općenito. Kada čitamo ovakva djela, vidimo koliko je očigledno da historiografija nije u stanju predočiti traumu kao što može narativ. Jer, traumu mogu prenijeti samo svjedočanstva onih koji su je proživjeli. Posredovanje ratne stvarnosti literarnim svjedočenjem o ličnim sudbinama, dakle ‘1+1+1’, preuzela je na sebe upravo Nirha Efendić. Njena knjiga „Kopča“zastupa pojedinačnost u ime kolektiva. Svojom istančanom literarnom dimenzijom ova knjiga pobuđuje imaginacijske procese te posredovanje ratne stvarnosti Srebrenice prije genocida, prodornije od povijesnih izvještaja ili šturih novinskih izvještaja, čiji se napor za narativizacijom događaja često gubi u iscrpljenosti teretom traume. Individualnim pristupom Nirha Efendić pokazuje kako traumatska priča preživjelog može biti uspjelo prezentirana, iako se trauma opire tome da bude u cijelosti ispričana. Stoga priče o kolektivnoj traumi dobivaju na težini tek kroz pojedinačne, kada se prati put koji prezentira živote individua koje prolaze put djetinjstva, odrasle osobe, koje grade svoj identitet i tek kada trebaju živjeti postaju žrtve zdravom razumu nezamislivog zla. Literarno svjedočenje Nirhe Efendić tako otvara polja mnogih pitanja. Ova autorica ne samo da je preuzela na sebe zadaću da autobiografski svjedoči o onome što je proživjela ona, kao i njeni bliski članovi porodice, već ona preuzima i poziciju reprezentacije glasa žrtve. Pitanja koja time otvara dublja su čak i od trauma koju uzrokuje genocid, to su intimno duboke traume koje su neizlječive. Nirha Efendić svojim primjerom postavlja i pitanje šta je s onim žrtvama koje nisu artikulirane, je li tu na djelu nesagledivost proizvodnje destruktivne prakse? Polje individualnih trauma ujedno su i polja nijemog glasa, praznog mjesta reprezentacije, mjesta žrtava čiji glas nitko nije reprezentirao: sve priče nikad neće biti ispričane. U nesreći je sreća da postoje autorice poput Nirhe Efendić koja je vješto pokazala kako je umijeće preko umjetnosti prikazati toliko teške traume, pri čemu umjetnost dobiva duplu kontradiktornu funkciju: ona postaje polje reprezentacije, sredstvo iznošenja traume, ali s druge strane pokazuje kako je život ipak iznad nje.

Nirha Efendić: Kopča, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2023.