Bošnjaci Kosova – naša najzapostavljenija zajednica na Balkanu
Prema rezultatima popisa stanovništva 2011. godine Bošnjaci su bili druga nacija sa 27.533 (1,58 posto) pripadnika. Broj Srba je bio 25.532 (1,47 posto), ali taj iznos nije realan jer je bojkot bio prisutan i u srpskim sredinama južno od Ibra. S druge strane, jedan dio Bošnjaka živi u četiri sporne općine na sjeveru tako da će oni biti obuhvaćeni najavljenim popisom za razliku od 2011. godine.
Kroz geografsko-historijsku analizu možemo sumirati da Bošnjaci žive unutar četiri prostorno-vremenske dimenzije. Prva je država Bosna i Hercegovina, druga su domovinske zemlje – susjedne države gdje su Bošnjaci autohtono ili već odavno integrisano stanovništvo koje je očuvalo identitet u najvećoj mjeri. Treća zajednica su Bošnjaci u Turskoj i Albaniji gdje su potpuno integrisani dio društva, ali s oslabljenim identitetom. Na kraju, četvrtu komponentu čine Bošnjaci u dijaspori na zapadu gdje su počeli migrirati tokom Austro-Ugarske okupacije i kasnijih ratova i ekonomskih kriza.
U ovom šarolikom pejzažu Bošnjaci Kosova predstavljaju zasebnu, dinamičnu i raznoliku zajednicu koja je dugo bila ukliještena između dva dominantna nacionalizma, srpskog i albanskog. Zadnjih godina najveća prijetnja dolazi od širenja bugarskog utjecaja koji preko studenata i drugih aktivnosti prijeti da podjeli i Bošnjake i Gorance.
Početak popisa stanovništva na Kosovu najavljen je za 5. april 2024. godine čime će se zaokružiti popisni proces u regiji što je osnovni preduslov za kvalitetnu demografsku i svaku drugu analizu stanja i izazova Bošnjaka u domovinskim zemljama.
Između dva nacionalizma
Etnogeneza Bošnjaka na Kosovu se može podijeliti u dva glavna procesa. Prema porijeklu prvu grupu Bošnjaka čine oni koji su se doseljavali tokom 18., 19. i 20. stoljeća, najviše iz Sandžaka, ali i iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Srbije. Oni su se naseljavali oko Peći i Istoka, (Vitomirica, Dobruša, Dečani, Rastavici), Mitrovice i u manjoj mjeri u Prištini.
Prve generacije su se uglavnom asimilirale u Albance, dok doseljenici iz Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata su očuvali svoj identitet i jezik. Međutim, teško ekonomsko stanje i društveno-političke okolnosti su utjecale na intenzivnu migraciju ove zajednice čiji opstanak na rubnim djelovima je upitan.
Drugu grupu čine Bošnjaci autohtonog porijekla koji žive uglavnom u širem regionu Prizrena (Dragaš, Župa, Gora i Podgora). Oni su slavensko stanovništvo islamske vjere ukliješteno između Albanaca na tromeđi Kosova, Sjeverne Makedonije i Albanije. Na njihov identitet jak utjecaj je imala vjerska praksa slična srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj.
Jedan dio iz ove grupe Bošnjaka ima i svoju jače izraženu regionalnu odrednicu Gorani na osnovu čega je Beograd instalirao umjetnu naciju Goranci kao rezultat
“naučno-istraživačkog rada” stručnjaka s Instituta Jovan Cvijić početkom 90-ih godina. Rezultat tog projekta i upumpavanja ogromne količine novca kroz administraciju i obrazovanje je oko 10.000 Goranaca na popisu 2011. godine. U tom kontekstu termin Goranac je uvredljiv za one koji su identitetski vezani za BiH, dok odrednicu Gorani razumijevaju kao regionalnu pripadnost. Druga odrednica ovog stanovništva je historijsko-sociološki termin Torbeši koji je prisutniji u susjednoj S. Makedoniji. Na sličan način Beograd je podijelio Hrvate u Vojvodini na Bunjevce.
Regionalna pripadnost i posebnost unutar bošnjačke nacije je izražena što ponekad ima i negativnih konotacija. U tom kontekstu jako je bitno istaknuti da su to slojevi našeg identiteta i da je njihovo očuvanje jedno od suštinskih pitanja afirmacije bošnjačkog identiteta u cjelini. Zbog toga kada su upitanju Bošnjaci Kosova nužno je ukazati na opasnost negiranja pripadnosti bošnjačkog identiteta Gorana od strane Bošnjaka koji vuku porijeklo iz Sandžaka, kao i sklonost pojedinih da se odriču svoje regionalne posebnosti koja se odlikuje zasebnim govorom i običajima.
U vihoru Balkanskih ratova Bošnjaci Kosova su imali teško iskustvo promjene granica, odnosno uspostavljanja novih država kad dolaze pod direktni pritisak Srbije. Nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci Kosova su bili izloženi intenzivnom procesu albanizacije kada su im promijenjena prezimena. Na kraju, ratne ‘90. su bile dug period teškog života Bošnjaka Kosova između dvije vatre.
Najbolji pravni položaj, ali …
Bošnjaci su dali veliki doprinos nezavisnosti Kosova koja im je omogućila stjecanje osnovnih prava, ali njihovo ostvarenje na terenu zbog vanjskih otežavajućih faktora i unutrašnjih slabosti je stalan izazov. U poređenju s drugim zajednicama u domovinskim zemljama Bošnjaci na Kosovu imaju najbolji ustavno-pravni položaj. Međutim, stvarnost je nešto drugo.
Glavni spor na Zapadnom Balkanu su zategnuti odnosi između Srbije i Kosova koji se povremeno usložnjavaju do usijanja. Nažalost, zbog fokusa na status Srba na Kosovu životna pitanja drugih nevećinskih zajednica su zapostavljena. Prema Ustavu Bošnjacima pripadaju tri mjesta u kosovskom Parlamentu, imaju svoju redakciju na državnoj televiziji, nastavu na bosanskom jeziku. Međutim, glavni zahtjev Bošnjaka na Kosovu nije ispoštovan, a to je formiranje dvije bošnjačke općine (Rečane i Vitomirica). U međuvremenu, zbog migracija broj Bošnjaka se smanjuje i realizacija ovog zahtjeva na kojem politički predstavnici inzistiraju već tri desetljeća (p)ostaje sve više san. Međusobne podjele i isključiv odnos su oslabili političku i svaku drugu snagu Bošnjaka. Vizna blokada od 2014. godine generira ogromni jaz između matice i naše zajednice na Kosovu koja je do tada bila jako prisutna u Sarajevu.
U napetim političkim i sigurnosnim okolnostima Vlada premijera Kurtija je više puta odgađala popis stanovništva što zbog pandemije, ali više uslijed zategnutih odnosa s Beogradom. Zadnjih mjeseci Priština je uspjela uvezati više uspješnih koraka ka integraciji četiri općine na sjeveru sa srpskom većinom. U kontekstu najavljenog popisa to je presudna činjenica jer popis 2011. godine nije realizovan na tom spornom području.
Nepotpuni popis 2011. godine
Prema rezultatima popisa stanovništva 2011. godine Bošnjaci su bili druga nacija sa 27.533 (1,58 posto) pripadnika. Broj Srba je bio 25.532 (1,47 posto), ali taj iznos nije realan jer je bojkot bio prisutan i u srpskim sredinama južno od Ibra. S druge strane, jedan dio Bošnjaka živi u četiri sporne općine na sjeveru tako da će oni biti obuhvaćeni najavljenim popisom za razliku od 2011. godine.
Od popisanih 27.533 Bošnjaka 16.500 ih je živjelo u Prizrenu što je oko 9 posto ukupnog stanovništva grada. U općini Dragaš popisano je 13.000 stanovnika, od kojih se 7.000 izjasnilo kao Goranci, a 5.000 kao Bošnjaci. Pored navedenog, oko 3.500 Bošnjaka gravitira Peći, a Istoku 1.500. U Mitrovici živi oko 1.500 Bošnjaka, većinom u sjevernom dijelu u Bošnjačkoj mahali. U Prištini živi oko 500 Bošnjaka od nekadašnjih 6.000. Ako popisanom broju Bošnjaka dodamo one na sjeveru koji nisu popisani njihov broj 2011. godine je bio oko 30.000.
Zanimljiva činjenica je da je prema popisu iz 2011. godine broj govornika bosanskog jezika (28.989) bio neznatno veći od Bošnjaka.
Prema dostupnim procjenama trenutni broj Bošnjaka na Kosovu je između 20.000 i 23.000. To je ogroman pad u odnosu na popis 1991. godine kada je Muslimana bilo 57.758. Dva su osnovna razloga za ovakav ishod. Instaliranje umjetne nacije Goranci i ogromno iseljavanje zbog ratnih i ekonomskih okolnosti.
Jedan od najvećih izazova za Bošnjake, kao i za druge manjine je decentralizacija Kosova koja se neće moći realizovati dok se ne riješi srpsko pitanje. Kad je u pitanju očuvanje identiteta ključna stvar je kako osigurati udžbenike i lektire na bosanskom jeziku za oko 6.000 učenika. Taj izazov ne mogu riješiti sami Bošnjaci na Kosovu i nužno je uključivanje nadležnih institucija iz BiH. Najveća trenutna opasnost za Bošnjake Kosova je otvoreni intenzivni proces bugarizacije koji podržava čak i SDA Kosova.
Opasnost bugarizacije
Širenje bugarskog utjecaja na Kosovu kulminiralo je otvaranjem “Ureda za razvoj i integraciju Bugara u kosovsko društvo” 24. decembra 2023. godine u Prizrenu koji ima za cilj prevođenje Bošnjaka, ali i Goranaca u Bugare. Dodatnu težinu ovom nacionalističkom potezu su dali kadrovi SDA Kosova predvođeni Numanom Balićem koji je od ranije prepoznatljiv po negiranju pripadnosti Bošnjacima stanovništva Prizrena i okoline. Kadrovi koji sarađuju s bugarskim institucijama su osnovali i “Udruženje za razvoj i integraciju bugarske zajednice na Kosovu”. Sve više bošnjačkih studenata studira u Sofiji gdje uživaju razne beneficije, a zauzvrat se oni i njihove porodice moraju izjasniti da su Bugari. Sve ovo se dešava u predpopisnom periodu u cilju ozvaničavanja prisustva Bugara na Kosovu.
Cilj Bugarske je da preko popisa stanovništva ostvari interes priznavanja bugarske zajednice i njen ulazak u Parlament. Za službenu Prištinu ovakvo djelovanje Sofije nije sporno jer priželjkuje da ima na svojoj strani jednu članicu EU i NATO-a te tako želi izbjeći traumatično makedonsko iskustvo u euroatlantskim integracijama.
S obzirom da većina Bošnjaka živi u i oko Prizrena koji je drugi grad po broju stanovnika na Kosovu, ali za turizam najznačajniji, Bošnjaci imaju pozitivnu perspektivu na Kosovu koja najviše zavisi od unutrašnjih odnosa te podrške i razumijevanja matične države BiH. U tok kontekstu uloga i značaj dijaspore je ogroman s obzirom na njihovu uspješnost i organizovanost kroz džemate posebno u Švicarskoj i Njemačkoj.
Pored navedenog, Bošnjaci Kosova su organizovani kroz oko 40 džemata u kojima se većina aktivnosti realizuje na bosanskom jeziku. U tom kontekstu, podrška Islamske zajednice u BiH je od presudnog značaja.
Uovdašnjoj javnosti mjesec mart je protekao u iščekivanju odluke Evropskog vijeća o otvaranju pristupnih pregovora Bosne i Hercegovine s Evropskom unijom. Ova značajna odluka za Bosnu i Hercegovinu je od lidera stranaka vladajuće koalicije predstavljena trijumfalno, a nisu izostale ni snažne poruke podrške visokih dužnosnika odlazeće administracije EU. S druge strane, domaće opozicione stranke iz oba entiteta iskazale su snažnu suzdržanost pa čak i skepsu ističući kako je ova odluka EU zapravo rezultat pritiska novonastalih geopolitičkih okolnosti, posebno agresije Rusije na Ukrajinu, a ne stvarnog napretka u reformskim procesima domaće vlasti. I to je tačno! Treba biti realan, za Bosnu i Hercegovinu je svakako bolje što je dobila tzv. „zeleno svjetlo“za otvaranje pristupnih pregovora nego da nije. To je važan korak na kompleksnom putu evropskih integracija ukoliko se na domaćem političkom terenu zaista uspije doći do stvarnog i preovladavajućeg konsenzusa da naša država nema drugu alternativu, već treba da učini sve nužne promjene i adaptacije svog kompliciranog ustavno-pravnog, ekonomsko-finansijskog i društveno-političkog poretka da bi postala punopravna članica Evropske unije. Da, upravo je ključ našeg evropskog puta stvarna, a ne deklarativna opredijeljenost za ovaj veoma obećavajući, ali i neizvjestan integracijski koncept.
Manipulacije na putu pregovora s EU
Kada je 21. marta ove godine Evropsko vijeće konačno obznanilo svoju odluku, uslijedilo je ushićenje. Ona može biti korisna za podsticanje političkih promjena u jednoj prilično depresivnoj i hirovitoj političkoj situaciji koja se u našoj zemlji predugo vještački održava, kao što može biti i samoobmanjujuća, ukoliko izostanu ključni koraci koji nas čekaju, a koji su objavljeni zajedno s odlukom iz Brisela. Šta je ključ ovih procesa koje su prošle ne samo nove članice u procesima pridruživanja EU, već su ova usklađivanja i prilagodbe u samom začetku EU zapravo morale proći i današnje njene vodeće članice. Evropska unija je zapravo historijski projekat geostrateškog ulaganja u mir i sigurnost i zbog toga put u EU za Bosnu i Hercegovinu nema alternativu. Naše društvo će se morati prilagođavati evropskom putu, a da ne govorimo o politikama koje moraju načiniti suštinske rezove i značajne reformske zahvate u najvažnijim oblastima države, ustava, ekonomije, obrazovanja i drugih regulacija. Dakako, ovaj put je težak i dolazak na njegov cilj ovisi o svakoj zemlji kandidatu.
S druge strane, to nipošto ne znači da se na ovom važnom integracijskom procesu smiju zanemariti važne unutrašnje specifičnosti Bosne i Hercegovine gdje se kroz agendu pridruživanja u EU nastoje profilirati potpuno destruktivne antievropske politike. Zapravo, sve je uočljivljije da politike okupljene oko osovine stranaka HDZ-SNSD ovaj integracijski put žele iskoristiti za ucjenjivanje i reformatiranje zajedničke države i njenih institucija prema svojim dezintegracijskim i secesionističkim agendama. Stvara se dojam da je integracijski put ka EU kao takav zapravo ustupak probosanskim strankama, pa se onda nerijetko poseže za uslovima, ucjenama, diktatima: ako ne bude to i to, blokirat ćemo!? Ove manipulacije se moraju imati na umu i u predstojećem periodu kada dođe do početka pregovora s EU. Realno je očekivati da će susjedne zemlje u kojima osovina HDZ-SNSD ima ključnu podršku u različitim situacijama i po potrebi nastojati ostvariti neke svoje interese predstavljajući to čak pričom o izdašnoj pomoći našoj zemlji.
Kada su u pitanju različiti stavovi o ovom procesu, najreferentnije ocjene prvenstveno daje EU. Zašto je ovo važno? Važno je zbog nekih ishitrenih izjava političara, poput Milorada Dodika koji je požurio da slavodobitno konstatira kako je zeleno svjetlo iz Brisela potvrda da Bosna i Hercegovina u sadašnjem dejtonskom obliku i strukturi odgovara EU procesima i da je ne treba mijenjati. Dakako, na EU putu zemlje kandidati odlučuju hoće li se zaista prilagoditi ili odustati, treće opcije nema. Ta prilagodba znači da će se itekako mijenjati! Naravno da su ovo prevashodno političke odluke i da na ove procese utječu geopolitičke promjene, ratovi i krize širom svijeta. Međutim, ako govorimo o realnim okvirima, argumenti koje smo čuli poput onih zlonamjernih kako će „pregovori o ulasku BiH u EU trajati duže nego što je bila pod Turcima“ili pak onih domaćih antizapadnih propagandista kako odluka Evropskog vijeća ništa ne znači - nam realno ne donose ništa osim općeg očaja i pesimizma, jedan politički ambis u kojem tonemo posljednje dvije decenije?
Antibosanska i antievropska osovina
Dakle, odluka o otvaranju pristupnih pregovora za BiH o članstvu u EU zasigurno je dobra i ohrabrujuća vijest jer daje izvjesnu viziju da je punopravno članstvo zaista ostvarivo. Ova vijest dolazi nakon više od dvije decenije kada je Bosna i Hercegovina dobila status potencijalnog kandidata 2003. godine na samitu Evropskog vijeća, u junu 2003. godine u Solunu, kada je EU otvoreno najavila evropsku perspektivu za sve balkanske zemlje partnere i kada je ušla u prospekte proširenja. Podsjetimo, službeni zahtjev za članstvo naša zemlja je podnijela u februaru 2016. godine, a kandidatski status dobila je
krajem 2022. godine, a s njime i pravo pristupa određenim fondovima EU. Nakon kratkog slavlja i euforije ono što slijedi jeste povratak realnosti, odnosno, vraćanje na rovito političko područje Bosne i Hercegovine na kojem već dugo i potentno djeluju antibosanske opredijeljenosti u osovini SNSD-a i HDZ-a.
U ovom kontekstu posebno je važan hrvatski faktor jer je ključna zemlja na našem putu ka EU upravo Republika Hrvatska koja, pored toga što je zemlja s najdužom granicom s Bosnom i Hercegovinom, ima institucionalne i političke veze s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a tokom 1990-ih je bila izravno upletena u agresiju na Bosnu i Hercegovinu, što je okončano potpisivanjem prvo Vašingtonskog sporazuma (prije tačno 30 godina, 18. marta 1994. godine) te kasnije i učešća u pregovorima i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska je posebno važna i zbog činjenice da je to posljednja zemlja koja je 1. jula 2013. godine postala članica EU, i da od tada nijedna zemlja nije pristupila Uniji. Desio se izlazak Ujedinjenog Kraljevstva početkom 2020. godine, tako da dobri odnosi prvenstveno s Hrvatskom itekako mogu praktički olakšati put Bosne i Hercegovine. Naravno, dolazimo do pitanja koje je neizbježno, koliko će ovaj proces Hrvatska koristiti za još jače pozicioniranje Hrvata u BiH kao najmanje brojnog konstitutivnog i ustavno jednakopravnog naroda u Bosni i Hercegovini? Za održavanje ovakvog jednog političkog kursa bit će potrebni izuzetno vješti pregovarači na centralnoj probosanskoj sceni i zbog toga na njoj ne bi smjelo biti podjela.
Objediniti političke snage na putu EU
S obzirom na cjelokupni unutrašnji politički momenat borba za Bosnu i Hercegovinu se mora voditi kroz jedinstveni probosanski, odnosno proevropski blok i na ovom putu je potrebno objedine političke snage. Tu doista ima prostora za jednu inkluzivniju politiku od strane vladajućih stranaka tzv. “Trojke”, ali i za jedno konstruktivnije djelovanje opozicionih stranaka ako se našoj zemlji želi dobro i uspjeh na putu u EU. Svako drugačije djelovanje je vraćanje na politikanstvo i zapravo dokaz da su patriotizam i zaklinjanje u Bosnu i Hercegovinu samo jeftine i isprazne fraze, a što je kratki opis bankrota posebno bošnjačke politike u posljednje dvije decenije.
I dok se priča o sljedećim koracima, odnosno, o izradi pregovaračkog okvira koji će Evropska komisija sačiniti nakon što u narednom periodu vlasti BiH ispune neke od preostalih zahtjeva, u Bosni i Hercegovini se ovih dana očekuju novi politički potresi i turbulencije nakon što je visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt donio odluku o izmjenema zakona koje se odnose na integritet izbornog procesa. Iako se radi samo o tehničkim izmjenama zakona koje se odnose na integritet izbornog procesa, izvjesno je da će osovina HDZ - SNSD ponovno pokrenuti krizu. To je najbolje pokazalo maratonsko zasjedanje Skupštine bh. entiteta RS sa čije govornice se, po ko zna koji put, vrištalo ultimatumima, prijetnjama i vrijeđanjima. Iza psihotične retorike koja se odašilje iz Banje Luke, koja jeste zabrinjavajuća, očigledno je da stoji jedan teški ekonomski fijasko i prezaduženost.
Zvuči kao jeftina fraza, ali bitno je potpuno shvatiti da su reforme u interesu zemlje kandidata i njihovih građana. Pristupni pregovori za članstvo u EU imaju jak transformacijski potencijal i uz kompliciranu unutrašnju političku situaciju upravo oni će biti najbolji test opredijeljenosti za vrijednosti i benefite koje ovo članstvo donosi. A kada je u pitanju odnos prema putu BiH u EU, najave blokada koje se često potežu iz spomenute osovine HDZ - SNSD izvanredna su prilika i za institucije i članice EU da konačno krenu sa konkretnim mjerama i sankcijama prema onima koji opstruiraju ove obostrano korisne integracijske procese. To je definitivno lakši, jeftiniji i učinkovitiji način koji dugoročno doprinosi i sigurnosti EU, a što se najbolje vidi u zadnjih nekoliko godina kroz prijetnje s Istoka, posebno Rusije koja je ratom u Ukrajini značajno promijenila arhitekturu sigurnosti u Evropi. Ovaj segment je posebno zabrinjavajući s obzirom da Rusija unutar političkog rukovodstva RS ima stabilne saveznike. Zasad je vrlo izvjesno da će ova konstelacija odnosa biti teška prepreka BiH na putu za EU, odnosno, uteg koji će se te dezintegracijske i secesionističke snage koristiti za ucjene i trgovanje. Ovaj momentum je itekako važan, jer su se u EU izgleda stvorile prilike da se ovaj kontingent zemalja (Ukrajina, Moldova i BiH) prvenstveno zbog sigurnosnih razloga ubrzanom procedurom sprovede kroz integracijski proces.
Bosna i Hercegovina se, uz tešku unutrašnju političku rascjepkanost i zlobnu osovinu HDZ - SNSD koja pokazuje spremnost da njen put ka EU obilato ucjenjuje različitim ustupcima za dodatno ruiniranje državnih kapaciteta, te uz susjede koji su se dokazali svojom oportunom nasrtljivošću, nalazi na veoma izazovnom i teškom raskršću. Ili će to biti evropski put za koji se moraju angažirati svi ili neka balkanska stranputica koja nam je u posljednje tri decenije pokazala da je zapravo samo jedna mračna provalija i ambis od kojeg se stotine hiljada ljudi iz naše zemlje i susjedstva spašavaju „bježeći“sa svojim porodicama u pravcu zemalja EU, ili pak dalje prema Americi i Australiji.